I Kž-189/2013-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 189/13-6

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. M. zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11 i 144/12; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 10. siječnja 2013. broj K-36/12, u sjednici održanoj dana 12. studenog 2014., u nazočnosti branitelja optuženika M. U., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

I) Djelomično se prihvaća žalba opt. D. M., preinačuje se prvostupanjska presuda na način da se opt. D. M. u kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci na koju je na temelju čl. 153. st. 1. KZ/11 osuđen tom presudom na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme za koje je lišen slobode, i to od 01. studenog 2011. do 02. studenog 2011. i 22. studenog 2011.

II) Odbijaju se žalba državnog odvjetnika i u ostalom dijelu žalba opt. D. M. kao neosnovane te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. D. M. zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi sa čl. 152. st. 1. KZ/11, opisanog u izreci te presude, pa ga je na temelju čl. 153. st. 1. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi sa čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13; dalje u tekstu: ZKP/08) opt. D. M. je obvezan nadoknaditi trošak

I Kž 189/13-6

kaznenog postupka, i to iznos od 1.500,00 kn za provedeno medicinsko vještačenje i paušalnu svotu od 1.000,00 kn.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. D. M. po branitelju M. U., odvjetniku iz Z.

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže pobijanu presudu preinačiti i optuženika osuditi na strožu kaznu zatvora.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi optužbe, odnosno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Na zahtjev opt. D. M. u žalbi, postupajući u smislu čl. 475. st. 2. ZKP/08, o sjednici vijeća izviješteni su opt. D. M. i njegov branitelj. Sjednici je nazočio branitelj optuženika, odvjetnik M. U., dok nije pristupio optuženik, pa je sjednica, sukladno odredbi čl. 475. st. 5. ZKP/08, održana u odsutnosti optuženika i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalba opt. D. M. je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

U odnosu na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni

Optuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. i st. 1. toč. 11. ZKP/08.

Svoju tvrdnju o nezakonitom dokazu optuženik temelji na tome što je državni odvjetnik, usprkos upućenom zahtjevu obrane da bude obaviještena o provođenju svih dokaznih radnji radi prisustvovanja istima, ispitivanje oštećenice proveo bez obavijesti i pozivanja okrivljenika i njegovog branitelja, a zbog čega taj dokaz nalazi nezakonitim, naglašavajući da se protivio njegovom izvođenju i predlagao njegovo izdvajanje iz spisa. Dodaje da je Ustavni sud Republike Hrvatske, donoseći odluku o djelomičnom ukidanju odredaba ZKP/08 koji je važio u to vrijeme, prihvatio stav da su te ukinute odredbe strukturalno manjkave i da njima nije ustanovljen odgovarajući kaznenoprocesni pravni okvir koji bi osigurao učinkovitu zaštitu ustavnih i konvencijskih prava.

Međutim, ispitivanje ošt. H. S. provedeno je u cijelosti sukladno tada važećim odredbama ZKP/08, pri čemu treba naglasiti da je ista oštećenica ispitana i na raspravi, što podrazumijeva da je obrana tada imala mogućnost postavljati pitanja oštećenici kao svjedoku, a time i provjeriti vjerodostojnost i njezinih ranijih navoda, pa je tako nejednakost oružja, koja

I Kž 189/13-6

je u određenom stupnju zasigurno bila prisutna prilikom izvođenja te dokazne radnje u istrazi, otklonjena.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 optuženik nalazi u nerazumljivosti izreke, smatrajući da iz činjeničnog opisa ne proizlazi zakonski opis inkriminiranog kaznenog djela, jer isti ne predstavlja označenu pravnu kvalifikaciju. Citiranu primjedbu žalitelj nastavno ne obrazlaže, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio opstojnost takve povrede niti neke druge na koju pazi, sukladno obvezi iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08.

Nadalje, neopravdano žalitelj smatra da je počinjena povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 i time što se u razlozima presude o sadržaju provedenih radnji navodi da je u dokaznom postupku pročitan zapisnik o prvom ispitivanju optuženika, a da to doista nije i učinjeno. Ovdje treba napomenuti da se sam optuženik u žalbi nastavno poziva na ono što je izjavio na prvom ispitivanju pred tužiteljem, a te izjave suštinski odgovaraju i onom što je optuženik naveo na raspravnom ročištu od 14. rujna 2012., pa se prigovori optuženika zapravo svode na pobijanje ispravnosti ocjene njegove obrane iznesene u prvostupanjskoj presudi, što predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Pobijajući ispravnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja optuženik osporava zaključke prvostupanjskog suda, zamjerajući da se temelje isključivo na iskazu oštećenice, iako taj iskaz, po mišljenju žalitelja, sadrži niz nelogičnosti, posebno glede vremena i načina počinjenja kaznenog djela. Optuženik analizi i ocjeni izvedenih dokaza (posebno iskaza određenih svjedoka i obrane) iznesenih u prvostupanjskoj presudi suprotstavlja vlastite, koje opširno i detaljno obrazlaže, na osnovu kojih izvlači zaključke suprotne onima iz pobijane presude.

No, suprotno takvim prigovorima, ovaj drugostupanjski sud našao je da je sud prvog stupnja izveo sve potrebne dokaze, koje je potom valjano i savjesno analizirao i kritički ocijenio, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, kao i obranu optuženika, pa se zaključci do kojih je na takav, životno i logično neupitan način došao ukazuju u svemu pravilnima.

Najopsežniji dio žalbe optuženik je posvetio analizi iskaza oštećenice kao svjedoka, koji nastoji prikazati proturječnim, nedosljednim, neživotnim i stoga neprihvatljivim. Takvu svoju ocjenu potkrjepljuje nizom razlika i nesigurnosti u njezinim izjavama danim u dva navrata te nabrajanjem detalja iz njezinog iskaza koji po njegovom mišljenju ne korespondiraju drugim izvedenim dokazima.

No, razlike u iskazivanju oštećenice na koje optuženik upire nemaju značenje koje im on pridaje. Točno je da je oštećenica, govoreći o vremenu počinjenja djela, odstupala od ranijih svojih navoda (prvo je navela da se sve odigralo 26. listopada 2011. – srijeda, da bi naknadno korigirala tu tvrdnju izjavom da se radilo o ponedjeljku ili utorku), ali je prvostupanjski sud tu okolnost (odnosno vrijeme počinjenja djela) savjesno i s izvjesnošću utvrdio, te to vrlo detaljno i logično obrazložio na l. 7 i 8 pobijane presude. Nesigurnost oštećenice o tom podatku sud prvog stupnja je također adekvatno i uvjerljivo objasnio, povezujući njezin navod iz istrage (da se to dogodilo onog dana kada je u inkriminiranom tjednu radila popodnevnu smjenu) s rasporedom rada iz kojeg je razvidno da je to mogao biti jedino ponedjeljak, 24. listopada 2011. Također je pravilno naglašeno da je oštećenica, u

I Kž 189/13-6

istrazi taj događaj označavajući kao „večer oko 26. listopada 2011.“, što samo po sebi dozvoljava odstupanje od dan ili dva, ustvrdila da je potom čitav tjedan dolazila na posao, umirena riječima optuženika da on neće dolaziti do nedjelje, a da je liječniku otišla tek 31. listopada 2011., jer je toga dana ponovno trebala raditi popodnevnu smjenu, pa se, imajući na umu da bi optuženik ponovno mogao biti u lokalu, bojala da se isti događaj ne ponovi. Nespretni izrazi koje oštećenica koristi tek na raspravi održanoj 14. lipnja 2012. (dakle, skoro 8 mjeseci nakon događaja) govoreći o „međusmjeni“ i spominjući da je taj dan ostala raditi popodnevnu smjenu umjesto M. koja je bila spriječena, na kojima optuženik u žalbi ustraje, ne diskvalificiraju uvjerljivost njezinog iskazivanja niti ruše vjerodostojnost tog iskaza, budući da iz rasporeda rada koji je sačinio sam optuženik nepobitno proizlazi da na dane 24., 25. i 26. listopada 2011. uopće nema međusmjena (kao ni inače za ponedjeljak, utorak i srijedu), kako to, uostalom, kasnije navodi u žalbi i sam optuženik.

To što oštećenica na raspravi spominje nekakvu zamjenu kolegice M. inkriminiranog dana nije ni indikativno, a kamo li odlučno, ima li se u vidu protek vremena od događaja. Nadalje, s obzirom na nesumnjiv podatak da je oštećenica otišla k liječniku nekoliko dana nakon inkriminiranog događaja, nije za očekivati da sadržaj medicinske dokumentacije u dijelu u kojem reproducira taj detalj dobiven anamnezom od same oštećenice točno odredi dan počinjenja djela, kako je to također opravdano istaknuo prvostupanjski sud. Stoga pozivanje žalitelja na navedene dijelove medicinske dokumentacije ne dovodi u pitanje niti uvjerljivost iskaza oštećenice niti točnost vremena počinjenja inkriminiranog kaznenog djela iz činjeničnog opisa.

Što se tiče točnog trajanja opisanog događaja nije za očekivati da oštećenica to može precizno navesti, jer trajanje neugodne situacije osoba koja se u njoj nađe u pravilu doživljava dužim od realnog. Jednako tako, činjenica što oštećenica određene dijelove događaja i svoje reakcije tijekom tog zbivanja različito kronološki određuje u dva navrata ne ukazuje na neistinitost njezinog iskaza, jer u tako dramatičnim i traumatičnim okolnostima odvijanja inkriminiranog događaja nije za očekivati da sudionik – žrtva točno i detaljno percipira ne samo sve detalje nego i njihov točan slijed, već je životno upravo suprotno, odnosno da pamti pojedine važnije i traumatičnije dijelove, ali više ne može točno odrediti u kojem su se segmentu zbivanja odigrali.

Optuženikovo nastojanje da diskvalificira iskaz ošt. H. S. isticanjem drugih, po njegovom mišljenju značajnih odstupanja i nepreciznosti u tom iskazu također nije opravdano. Naime, je li oštećenica kritičnog dana htjela otići kući zajedno s kolegama konobarom M. i R. O., pa su je oni odbili jer su išli ranije ili to nije bio slučaj, doista nije indikativno za uvjerljivost iskaza oštećenice. Navod, pak, svjedoka R. O. da on uvijek ostaje posljednji u lokalu u suprotnosti je s izjavom tog istog svjedoka da ga je M. znao voziti kući, dok se s druge strane tvrdnja oštećenice o tome da joj je optuženik rekao da će je odvesti kući podudara s navodom svjedokinje M. Č. koja je izjavila da ju je optuženik znao voziti kući kada bi radila poslijepodnevnu smjenu i ostala do kasno navečer u lokalu.

Što se tiče iskaza svjedoka M. S., iz njegovog je sadržaja razvidno da mu majka nije o inkriminiranom događaju ispričala detalje, nego je o tome govorila uopćeno, što je i logično i životno, te sukladno izjavi same oštećenice da se toga sramila. Stoga njegov iskaz nije sadržajno u kontradikciji s iskazom oštećenice, kako to pogrešno nalazi optuženik. Žalitelj D. M. smatra da iskaz oštećenice nije u suglasju ni s nalazom i mišljenjem liječnika vještaka, odnosno medicinskom dokumentacijom, posebno izdvajajući proturječje između navoda oštećenice da nikad nije imala nikakvih problema s kožom lica i kožnim

I Kž 189/13-6

bolestima i medicinske dokumentacije prema kojoj je oštećenici već prije inkriminiranog događaja dijagnosticirana kožna bolest zbog koje se liječila. No, pažljivim iščitavanjem iskaza oštećenice, koja je prema podacima nižeg stupnja obrazovanja razvidno je da je smisao njezine izjave da se osip pogoršao, odnosno bolest ponovno aktivirala nakon inkriminiranog događaja, a takva dinamika odgovara podacima iz citirane medicinske dokumentacije, pri čemu je i liječnik vještak naveo da je u takvom slučaju, odnosno nakon kontakta oboljelog područja s jakim alkoholnim pićem moguća pojačana reakcija.

Niti navodi optuženika kojima ukazuje na to da je oštećenica osporavala da je optuženik uopćeno sve zaposlenike upozoravao na mogućnost otkaza ne ukazuje na lažan i nevjerodostojan iskaz oštećenice. Naime, oštećenica je zaposlenica kod optuženika, pa je njezin navod kojim povezuje mogući otkaz s eventualnom prijavom inkriminiranog događaja životno logičan i uvjerljiv, neovisno o tomu je li i kada optuženik, s obzirom na opću situaciju, najavljivao mogućnost otkaza svim zaposlenicima.

Konačno, izjava oštećenice da su ona i optuženik prethodno prije kritičnog događaja, komunicirali samo u okviru poslovnog odnosa, nije nespojiva s eventualnim pozivom što ga je oštećenica jedne zgode uputila optuženiku, da dođe na živu glazbu, tim više što je to i sama na poseban upit potvrdila.

Kritiku ocjene obrane optuženika iznesene u pobijanoj presudi žalitelj D. M. zasniva na činjenici što prvostupanjski sud tu ocjenu obrazlaže i navodom kako je optuženik tek naknadno detaljno iznio alibi za dan 24. listopada 2011., zamjerajući obrani što to nije i prije učinjeno. Optuženik D. M. naglašava da je detaljno prepričao što je radio uvečer 24. listopada 2011. odmah nakon što je državni odvjetnik izmijenio datum inkriminacije, ističući da bi ranije to bilo nelogično činiti, ima li se na umu da je optužnica ranije tvrdila da se sve zbilo 26. listopada 2011. Međutim, iako je citirana primjedba točna, optuženik propušta uočiti da prvostupanjski sud nastavno navodi da „ta okolnost sama za sebe ne govori o namjeri optuženika da danim alibijem sa sebe otkloni kaznenu odgovornost“, te potom iznosi niz argumenata zbog kojih ne prihvaća uvjerljivim alibi optuženika. Ti su argumenti po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda logični, životni i uvjerljivi, zbog čega ih prihvaća, neovisno o tomu što su te optuženikove navode potvrdili svjedoci M. M. i D. M. Naime, kako to opravdano uočava prvostupanjski sud, ne samo što se radi o osobama koje su bliske optuženiku (zbog čega imaju motiv iskazivati njemu u korist), budući da se radi o zaručnici, odnosno prijatelju optuženika, nego se i njihovi iskazi, dani godinu dana nakon inkriminacije, kojima potvrđuju druženje kod M. koje ne karakterizira nikakav poseban događaj ili prigoda, ukazuju životno neuvjerljivima i neprihvatljivima.

Nije, nadalje, prihvatljivo stanovište optuženika, koji misli da prvostupanjski sud mora detaljno reproducirati iskaz svakog svjedoka, žalbom apostrofirajući onaj svjedokinje M. M. Prvostupanjski sud dužan je izložiti glavni sadržaj nečijeg iskaza, pri čemu je ovlašten ocijeniti što predstavlja taj sadržaj. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja je, prepričavajući navode svjedokinje M., naveo i da je ona izjavila kako je na zahtjev oštećenice istoj dala novac za troškove liječenja te naknadno i plaću, čime je sažeo opširne navode te svjedokinje o tom dijelu zbivanja. Navode svjedokinje M. da joj je oštećenica, doznavši za vezu svjedokinje M. i optuženika, slala poruke predbacujući svjedokinji tu vezu i izražavajući želju da sama bude s optuženikom, prvostupanjski sud nije smatrao odlučnima, a, s obzirom na sve ostale reproducirane iskaze (pa tako i onaj svjedokinje M. Č. čiji je navod da se dalo iščitati kako je

I Kž 189/13-6

oštećenica zainteresirana za optuženika prvostupanjska presuda spomenula), ne može se reći da je takve navode prvostupanjski sud ignorirao. Druga je stvar što ih, opravdano, nije prihvatio kao uvjerljive, a ocjenu iskaza svjedoka M. M. i D. M. valjano je i logično obrazložio, te i ovaj drugostupanjski sud prihvaća argumentaciju iznesenu u četvrtom odlomku odozgo na stranici 7 pobijane presude, na koje se stoga upućuje i optuženik D. M. Ipak, treba dodati da podatak što je oštećenica primila novac od svjedokinje M. M., što je i sama potvrdila, ni na koji način ne upućuje na zaključak da je cijeli događaj izmislila, na što smjera žalitelj M.

Optuženik smatra i da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, ističući da je prvostupanjski sud trebao ispitati i ostale predložene svjedoke, djelatnike lokala, a koji su trebali iskazivati na okolnosti kada i kako su radili. No, opravdano je prvostupanjski sud takav dokazni prijedlog odbio, jer su bitne i odlučne činjenice sadržane u činjeničnom opisu utvrđene drugim izvedenim dokazima, pa se ispitivanjem dodatnih svjedoka ne bi ništa novo niti bitno drugačije utvrdilo.

Uslijed navedenog, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Povredu kaznenog zakona žalitelj M. naznačuje kao tzv. posrednu, odnosno onu koja bi proizlazila iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, kako je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, to niti žalbom naznačena povreda kaznenog zakona nije ostvarena, jer se u činjeničnom opisu inkriminacije navedenom u izreci pobijane presude stječu sva bitna obilježja kaznenog djela silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi sa čl. 152. st. 1. KZ/11, za koje je optuženik i proglašen krivim.

Međutim, opravdano optuženik ističe da je počinjena povreda kaznenog zakona jer mu u izrečenu kaznu zatvora nije uračunato oduzimanje slobode u vezi s kaznenim djelom, a iz podataka u spisu proizlazi da je optuženik bio lišen slobode dana 01. studenog 2011. u 13,10 (l. 3 spisa), a pušten je 02. studenog 2011., kada je rješenjem suca istrage od istog dana broj Kir-4004/11 odbijen prijedlog za određivanje istražnog zatvora (l. 33), te dana 22. studenog 2011., kada je lišen slobode (l. 54) na temelju rješenja izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu od 04. studenog 2011. broj II Kv-1313/11 (l. 38), ali je istog dana i pušten, jer su otpali tzv. koluzioni razlozi na temelju kojih mu je istražni zatvor bio određen. Stoga je u tom dijelu valjalo prihvatiti žalbu optuženika, a pobijanu presudu preinačiti na način da se optuženiku uračuna u izrečenu kaznu vrijeme za koje je bio lišen slobode, što je i učinjeno pod toč. I) izreke na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08.

U odnosu na odluku o kazni

Prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni pobija državni odvjetnik, a presuda je u tom dijelu ispitana i po žalbi optuženika, koji, doduše, to izrijekom ne naznačuje, ali se, sukladno odredbi čl. 478. ZKP/08 smatra da žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni.

Državni odvjetnik smatra da izrečena kazna ne odražava u dovoljnoj mjeri utvrđene otegotne okolnosti, koje nabraja, naglašavajući i pojedine detalje sadržane u načinu izvršenja

I Kž 189/13-6

kaznenog djela, koje po njegovoj ocjeni govore o agresivnosti optuženika, te napominje da je izostao bilo kakav doprinos oštećenice.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je razmotrio izrečenu kaznu zatvora u svjetlu svih po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđenih otegotnih okolnosti, koje državni odvjetnik u žalbi dodatno raščlanjuje i naglašava, te u pobijanoj presudi spomenute olakotne okolnosti, odnosno činjenice da optuženik u konačnici nije izvršio spolni odnošaj, već s njim izjednačenu spolnu radnju, te je zaključio da kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci predstavlja adekvatnu i primjerenu kaznu s obzirom na zaprijećeni posebni zakonski minimum i maksimum, te da će se njome, cijeneći karakteristike i ličnost optuženika, postići ciljevi specijalne i generalne prevencije.

Slijedom svega naprijed navedenog, trebalo je na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 12. studenog 2014.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.