I Kž-305/2010-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 305/10-6

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. M. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 4. siječnja 2010. broj K-27/09-227, u sjednici održanoj 24. listopada 2012., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela, optuženog V. J. i branitelja I. L., odvjetnika iz O., te branitelja optuženog Z.

M. D. S., odvjetnika iz O.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Osijeku je na temelju čl. 354. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje: ZKP/97) oslobodio optužbe opt. V. J. zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ-a u vezi st. 1. KZ-a opisnog u toč. 1. izreke te presude, opt. Z. M. zbog kaznenih djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ-a u vezi st. 1. KZ-a opisana u točkama 2. i 3. izreke te opt. D. K. zbog kaznenih djela protiv službene dužnosti, poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ-a u vezi st. 1. KZ-a i u vezi čl. 37. st. 1. KZ-a, opisana u toč. 2. i 3. izreke te presude.

Na temelju čl. 123. st. 1. ZKP/97 u vezi čl. 119. st. 2. ZKP/97 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće.

I Kž 305/10-6

Odgovore na žalbu su podnijeli opt. V. J., putem branitelja I. L., odvjetnika iz O. i opt. Z. M. putem branitelja D. S., odvjetnika iz O., u kojima predlažu da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Spis je sukladno odredbi čl. 373. st. 1. ZKP/97 dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u pisanom mišljenju od 23. travnja 2010., broj KŽ-DO-710/10 predložilo da se žalba državnog odvjetnika prihvati.

Kod ovog prijedloga ostao je Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drago Marincel koji je nazočio sjednici vijeća.

Kako su branitelji opt. V. J. i opt. Z. M., na temelju čl. 374. st. 1. ZKP/97, zahtijevali u odgovorima na žalbu da ih se izvijesti o sjednici vijeća, tako je i učinjeno. Sjednici vijeća su bili nazočni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, Drago Marincel, opt. V. J. i branitelj I. L., te branitelj opt. Z. M., D. S., dok je u odnosu na uredno izvještenog opt. Z. M., sjednica u smislu odredbe čl. 374. st. 4. ZKP/97 održana u njegovoj odsutnosti.

Žalba je osnovana.

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 jer su doista razlozi o odlučnim činjenicama u obrazloženju pobijane presude potpuno nejasni.

Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju navodi (str. 25, 1. pasus) „da je objekt radnje u konkretnom slučaju obavljanje djelatnosti službene osobe, ali pravno dobro kao vrijednost na kojem počiva sigurnost društva idealne je naravi i nalazi se izvan područja zaštite RH jer se u konkretnom slučaju radi o šteti koja je nastupila za proračun SRJ te je u pitanju kolektivno pravno dobro SRJ kao izraz njezina suvereniteta“.

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da nije jasno što je sud time htio reći, jer se doista iz navedene rečenične konstrukcije ne može zaključiti smatra li sud prvog stupnja da predmetne inkriminacije nisu kaznena djela zato što je šteta nastupila za drugu državu, ili smatra da se radi o djelima koje ne ulaze pod jurisdikciju Republike Hrvatske. Bez obzira na što je sud prvog stupnja smjerao ovakvim nerazumljivim izričajem, posve je jasno da se radi o djelima iz nadležnosti domaćeg pravosudnog sustava i da je s aspekta postojanja konkretnih kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. KZ-a potpuno neodlučno što je u konačnici oštećen državni proračun tadašnje SRJ.

Nadalje, u pravu je držani odvjetnik i kada tvrdi da je ista postupovna povreda počinjena i time što sud u obrazloženju pobijane presude (str. 25, 2. pasus) potpuno nejasno navodi „da suština i svrha predmetnih odobrenja ponaosob označenih u toč. 1., 2. i 3. je u određivanju pratnje, osiguranja i fizičkog nadzora kao imenovanje onoga koji će visokotarifnu robu pratiti kod provoza robe, a nema nikakvu konstitutivnu ulogu“. Naime, pitanje jesu li odobrenja optuženika koja se navode u toč. 1., 2. i 3. izreke pobijane presude konstitutivne ili deklaratorne prirode uopće se nisu postavljala u dosadašnjem tijeku postupka. Optuženicima se stavlja na teret da su na usmeni način (opt. J.), odnosno, pisanim načinom, putem izdanih odobrenja br. 2/97, 3/97, 6/97, 10/97, 11/97 i 12/97 (opt. M.) nadležnim carinicima na carinskim ispostavama odobrili provoz spornih pošiljaka kave, odnosno cigareta, preko

I Kž 305/10-6

graničnih prijelaza znajući da se s druge strane granice ne provode carinske kontrole, a osim navedenih odobrenja carinicima su davali i usmene naloge da takvu robu propuste. Dakle, u pravu je državni odvjetnik kada ističe da nije jasno na što se odnosi navedena konstatacija suda prvog stupnja o nekonstitutivnosti spornih odobrenja.

Nadalje, opravdano državni odvjetnik tvrdi da nije jasan niti izričaj suda prvog stupnja (str. 25, 3. pasus) da „ …s obzirom na sve navedeno sud je stao na stanovište da u radnjama opt. V. J. i opt. Z. M. nisu ostvarena sva zakonska obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti…“. Iz takve formulacije bi slijedilo da se kroz postupanje navedenih optuženika koje je opisano u činjeničnom opisu izreke pobijane presude nije ostvario neki bitan element kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i st. 1. KZ-a. To bi ukazivalo da opisano postupanje iz činjeničnog opisa nije kazneno djelo, ali pri tome sud prvog stupnja ne navodi koje to bitno obilježje, subjektivnog ili objektivnog karaktera u činjeničnom opisu izreke presude nedostaje, tako da je i navedeno utvrđenje suda prvog stupnja potpuno nejasno. Vezano za ovu postupovnu povredu, na ovom mjestu je potrebno istaći da nije osnovan prigovor žalitelja da je sud prvog stupnja time ujedno počinio i povredu kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 1. ZKP/97. Naime, sud prvog stupnja, osim navedene nejasne formulacije o tome da nisu ostvarena sva zakonska obilježja kaznenog djela, niti u izreci niti u obrazloženju ne navodi kao osnovu oslobođenja odredbu iz čl. 354. toč. 1. ZKP/97. Prema tome, ne stoji žalbena tvrdnja da je sud prvog stupnja povrijedio zakon u pitanju jesu li predmetna djela kaznena djela ili nisu, u smislu odredbe čl. 368. toč. 1. ZKP/97, tako da prigovor povrede kaznenog zakona nije osnovan. U pitanju je postupovna povreda, a ne povreda kaznenog zakona.

Kraj takvog stanja stvari, kako je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 pobijana se presuda morala ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.

Kada je, kao u konkretnom slučaju, u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka zbog koje se presuda mora ukinuti, tada se u pravilu o ostalim žalbenim osnovama iz čl. 366. ZKP/97 toč. 2.-4. ne može odlučivati sve dok se postupovne povrede ne otklone, jer takva nezakonita presuda nije podobna za daljnje ispitivanje.

Međutim, s obzirom na dosadašnji tijek postupka i evidentne dvojbe koje se ukazuju prema stanju spisa, a radi izbjegavanja eventualnog daljnjeg ukidanja prvostupanjske presude, ipak treba istaći slijedeće.

Pravilno je sud prvog stupnja, u razjašnjavanju niza spornih pitanja koja su se otvorila u ovom kaznenom postupku, pošao od pitanja faktičke primjene Odluke Vlade Republike Hrvatske o posebnim mjerama carinskog nadzora pri uvozu, izvozu ili provozu određenih roba („Narodne novine“ broj 12/96 od 09. veljače 1996. i broj 18/96 od 01. ožujka 1996., dalje: Odluka). Naime, tom je Odlukom propisano da se posebno značajne robe (npr. nafta i naftni derivati, duhan, kava, alkoholna pića i dr.) mogu uvoziti, izvoziti ili provoziti, odnosno cariniti samo na taksativno navedenim graničnim prijelazima. U pogledu Carinarnice O. radi se o graničnim prijelazima D. M., Ž. i L.

Dakle, upravo zbog ove činjenice, da su granični prijelazi u pogledu navedenih rizičnih roba za područje Carinarnice O. bili izričito propisani, a sporna kava i cigarete, koje

I Kž 305/10-6

dakle, predstavljaju posebno značajne robe u smislu navedene Odluke, su uz odobrenja i naloge opt. V. J. i opt. Z. M. kao službenih osoba iz Carinarnice O. propuštane cestovnim pravcima I.-Š., I.-E., odnosno I.-N., a ne onim prijelazima iz Odluke, državni odvjetnik temelji svoju tezu da su oni time zlouporabili položaj i ovlasti s ciljem da drugom pribave znatnu imovinsku korist. Argumentacija je držanog odvjetnika da se ovakvim ograničenjem graničnih prijelaza uvodi red i pravni režim u kojem se moraju provoditi hrvatski zakoni i od strane hrvatskih carinika i snaga UNTAES-a. Pri tom se državni odvjetnik poziva na iskaz svjedoka P. B., predstojnika Carinske ispostave I. i dokumentaciju iz spisa.

Međutim, suprotno naprijed navedenim stavovima državnog odvjetnika, obrane opt. J. i opt. M. o tome da je na području hrvatskog Podunavlja suverenitet Republike Hrvatske bio ograničen, jer su faktičnu vlast na tom području imale prijelazne snage UNTAES-a, su potvrdili zapravo svi carinski službenici koji su kao svjedoci ispitani u ovom kaznenom postupku, počam od J. K., tadašnjeg ravnatelja Carinske Uprave Republike Hrvatske koji je izričito izjavio da se na tom području nisu primjenjivali hrvatski propisi već propisi prinudnog upravitelja J. P. K. i da je u tom smislu i carinska služba tako funkcionirala sve do siječnje 1998., preko carinika M. B., M. V., M. M. i T. R..

Čak je i svjedok B., na čijem iskazu optužba temelji dio svojih tvrdnji naveo da je konačne odluke pri protoku roba donosio promatrač UNTAES-a i da su carinski djelatnici RH u tom pogledu bili nemoćni tako da je bilo izuzetno teško raditi, da je UNTAES forsirao da bude što veći protok ljudi i roba kroz Podunavlje te da su sukladno potpisanom Memorandumu o razumijevanju hrvatski carinski propisi bili reducirani u primjeni u Podunavlju. Ovaj je svjedok pri opisivanju događaja od 31. srpnja 1997. naveo kako je već htio vratiti pošiljku kave ali se umiješao predstavnik UNTAES-a, koji su inače bili prisutni na graničnim prijelazima i imali su izvršnu odluku, zbog čega je išao zvati opt. J..

Osim navedenih iskaza carinika, o ograničenosti suvereniteta RH u pogledu primjene carinskih propisa govori i sadržaj Memoranduma koji je potpisan između Vlade Republike Hrvatske Prijelazne Administracije Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem - „UNTAES“ (list 63-65). Naime, u toč. 8.1 ovaj akt određuje da će Prijelazna Carinska Služba postupati u skladu s propisima RH, ali će se u početku, u vremenskom periodu koji će odrediti Prijelazni Upravitelj UNTAES-a, carinske aktivnosti odvijati prema pravilima i propisima koje predloži Prijelazni Upravitelj.

Nadalje, iz dopisa Ministarstva financija, Carinske uprave od 21. srpnja 2000. (list 608-609) proizlazi da je točno da su na području cijelog Podunavlja stvarnu izvršnu vlast u inkriminirano vrijeme imali Ujedinjeni narodi.

Imajući u vidu sve naprijed navedeno, te činjenicu da je u vrijeme važenja navedene Odluke Vlade RH o postojanju samo tri granična prijelaza za tzv. rizičnu robu, predstavnik UNTAES-a donio „Inter-office memorandum“ (list 167-174) o tome da se komercijalni tranzitni promet kroz područje Podunavlja (region) za sve robe, pa i tzv. „visoko-tarifne“ obavlja preko Carinskih ispostava I. I i I. II preko kontrolnih točaka prema Š., E. i N., slijedi da se doista Odluka Vlade RH u praksi nije provodila i da su predstavnici UNTAES-a bili ovlašteni autonomno donositi odluke o određivanju graničnih prijelaza za robu u tranzitu. Iz toga bi nadalje slijedilo da nije prihvatljiva teza navedena u žalbi da su se i carinici RH i UNTAES morali pridržavati navedene Odluke Vlade RH.

I Kž 305/10-6

Kraj takvog stanja stvari, iako je sud prvog stupnja pri donošenju oslobađajuće presude pravilno pošao od navedenog konteksta o ograničenom suverenitetu RH na navedenom području, u obrazloženju presude se suština ovog pitanje ne ističe u dovoljnoj mjeri. Sud prvog stupnja jednostavno smatra da opt. J. i opt. M. nisu bili ovlašteni zabraniti provoz kave i cigareta bez obzira na Odluku Vlade RH čime se u dovoljnoj mjeri ne ističe ova krucijalna stvar. Naime, ako se u ponovljenom postupku potvrde ovi navodi obrane o faktičnoj neprimjeni Odluke tada ne bi bila opstojna teza optužbe da su ovi optuženici dosta znali da se navedenom Odlukom rizična roba može izvesti u SRJ samo preko navedena tri granična prijelaza, ali da su ju svjesno kršili.

Nadalje, sporna je, a u dosadašnjem tijeku postupka o njoj nije u dovoljnoj mjeri raspravljeno, teza optužbe da su opt. J. i opt. M. znali na kojim se graničnim prijelazima s druge strane granice ne vrši carinska kontrola, te su upravo zbog toga nalagali i odobravali prijevoze preko prijelaza I.-Š. i I.-E. (opt. J.), odnosno I.-N. (opt. M.). Međutim, nit ta okolnost nije u dosadašnjem tijeku postupka dovoljnoj mjeri raspravljena. Naime, iz obrana oba optuženika, zatim iz iskaza svjedoka B. i V., te iz dokumentacije UNTAES-a (list 68 i 172) proizlazi da od tri granična prijelaza koje je kao tranzitne pravce preko carinske ispostave u I. odredio Direktor Prijelazne carinske službe A. J.B.L., samo carinska ispostava I. II-kontrolna točka prema N., s druge strane nema carinsku kontrolu. To bi ukazivalo da pravci I.-Š. i I.-E. imaju i s druge strane granice carinsku kontrolu. Međutim, ako je tomu tako, onda je to u suprotnosti s tvrdnjom optužbe da je opt. J. znao da se na prijelazu I.-E. ne provodi carinska kontrola kave i baš zato je tim pravcem nalagao provoz. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude u tom pravcu i ukazuje (str. 24, 6. odlomak) da je kava iz toč. 1. izreke pobijane presude i tri kamiona cigareta iz toč. 2. propušteno preko graničnih prijelaza I. I i I. II, dakle, ne preko prijelaza I.-N., iz čega bi slijedilo da ne stoji teza optužbe da se roba namjerno šalje preko prijelaza na kojima nema carinske kontrole. Kako ove okolnosti nisu u dovoljnoj mjeri rasvijetljene potrebno je u nastavku postupka pažljivije cijeniti sve dokaze koji se odnose na ovo sporno pitanje.

Isto se odnosi i na pitanje jesu li visokotarifne robe i prije spornih događaja ulazile i izlazile iz RH preko carinske ispostave I., a što bi proizlazilo iz Kontrolnika (list 179 - 182 i 350 - 372). I na ovoj se okolnosti sud prvog stupnja samo površno zadržava iako je ona značajna jer bi ukazivala da se doista u praksi nije provodila Odluka Vlade RH o navedena tri granična prijelaza.

Nadalje, opt. J. se tereti da je odobrio navedene sporne prijelaze i da je usmeno naložio da se kava propusti, iako je svjedok B. naveo nešto posve drugo. Naime, on je istakao da znajući za Odluku Vlade RH nije htio propustiti kavu već ju je htio vratiti, no kada se umiješao predstavnik UNTAES-a zvao je svoje pretpostavljene. Uspio je dobiti opt. J. koji mu je dao suglasnost da sirova kava može istupiti iz RH. Iz navedenog iskaza svjedoka ne slijedi zaključak da je opt. J. unaprijed zvao i usmeno naložio cariniku na granici da sumnjivu robu preveze, već slijedi da je ovaj optuženik, nakon što je izvan svog radnog vremena bio upoznat s činjenicom da postoji problem u koji se umiješao i predstavnik međunarodnih promatrača, dao cariniku suglasnost da propusti robu smatrajući da je sve u redu.

Isto se odnosi i na opt. M. jer se i za njega tvrdi da je najprije izdavao pisana odobrenja o prijevozu spornim pravcima, da bi potom carinskim službenicima carinske ispostave I. odobravao i nalagao da robu propuste. Iz izvedenih dokaza se uopće ne vidi kome

I Kž 305/10-6

je to konkretno opt. M. bilo pisanim putem bilo usmenim nalagao propuštanje sumnjive robe jer svjedok B. govori samo o odobrenjima, a ne i o nalozima.

Prema tome, o svim će naprijed navedenim spornim okolnostima sud prvog stupnja morati voditi računa, jer tek nakon odgovora na ta pitanja, a eventualno i druga, moći će donijeti zakonitu odluku.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će izvesti do sada provedene dokaze, a po potrebi i druge. Nakon njihove savjesne ocjene, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sud prvog stupnja će donijeti novu na zakonu utemeljenu odluku koju će obrazložiti iznošenjem jasnih i neproturječnih razloga.

Iz naprijed navedenih razloga riješeno je kao u dispozitivu, na temelju čl. 388. st. 1. i st. 3. ZKP/97.

U Zagrebu, 24. listopada 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.