I Kž-84/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-84/00-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Erike Kocijančić, Josipa Budinskog, Ante Potrebice i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. J. zbog kaznenog djela iz čl. 92. KZ-a, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. J. J., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 09. prosinca 1999. godine broj K-62/99, u sjednici održanoj dana 23. svibnja 2002. godine, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o je:

I Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. J.J. za kazneno djelo zbog kojeg je oglašen krivim, temeljem čl. 92. KZ-a osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a optuženiku se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 05. svibnja – 27. srpnja 1995. godine.

II Odbija se kao neosnovana žalba opt. J.J., a u ostalom dijelu i žalba državnog odvjetnika, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je opt. J.J. krivim, zbog kaznenog djela ubojstva na mah iz čl. 92. KZ-a, te je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a optuženiku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 05. svibnja – 27. srpnja 1995. godine.

Temeljem čl. 122. st. 1. ZKP-a optuženik je obvezan na dužnost naknade troškova kaznenog postupka i to za vještačenje u iznosu od 4.077,64 kn, te paušalne svote u iznosu od 1.000,00 kn.

Protiv te presude podnijeli su žalbu državni odvjetnik i opt. J.J.

Državni odvjetnik je podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predložio da se pobijana presuda ukine i uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Optuženik je podnio žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji i predložio da mu se, primjenom odredaba o ublažavanju kazne izrekne blaža kaznena sankcija.

Optuženik je podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana, a da se prihvati njegova žalba u pogledu izrečene kazne.

Temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok je žalba optuženika neosnovana.

Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak o tome, da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva na mah iz čl. 92 KZ-a, a da iz provedenih dokaza proizlazi suprotan zaključak, odnosno da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ-a. Nadalje, državni odvjetnik ističe, kako stanje jake razdraženosti kod optuženika nije nastupilo bez njegove krivnje, jer se on na grubi način obratio oštećeniku i prepirkom s njim izazvao njegovu reakciju, a da je nakon zadobivenog udarca od oštećenika izrekao riječi "neće mene četnik tući" i zatim kada se vratio iz sobe s pištoljem da je u oštećenika ispalio čitav spremnik, a za što je sve trebalo stanovito vrijeme, te iz tih razloga nalazi da je u ovom slučaju isključeno postojanje elemenata kaznenog djela ubojstva na mah.

Međutim, takvo stajalište državnog odvjetnika prvostupanjski sud je ispitao i analizirao, te s pravom našao da rezultati cjelokupno provedenog postupka ne daju podlogu za zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ-a kako je optužen. Prema činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda optuženik se kritičnog dana vratio sa terena u S., gdje se nalazila stacionirana njegova postrojba, te nakon što je skinuo opasač s pištoljem i odložio na krevet u sobi gdje je spavao, htio ući u WC no nije ga mogao zatvoriti zbog zabijenog čavla, a kada je saznao da je to učinio oštećenik M.Š. obratio mu se riječima "koji k…. je to učinio, zašto to svima nije kazao", na što je oštećenik udario optuženika šakom u lijevu vilicu, od kojeg udarca je optuženik glavom lupio u staklo kuhinjskih vrata, koje je razbio, te zadobio lake tjelesne ozljede s krvarenjem. Odmah nakon nanesenog udarca optuženik je uz riječi "neće me četnik tući" otišao u sobu gdje je odložio pištolj, a koja se nalazi u neposrednoj blizini kuhinjskih vrata na kojima ga je oštećenik udario (udaljenost oko 2m), uzeo sa kreveta pištolj, te ispalio u oštećenika, koji se nalazio u kuhinji, svih 14 metaka.

Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je optuženik, bez svoje krivnje, grubom provokacijom oštećenika dospio u stanje jake razdraženosti, te neposredno poslije izazova i pod utjecajem afekta prouzročenog tim izazovom reagirao na mah i svojim radnjama ostvario obilježja kaznenog djela iz čl. 92. KZ-a.

Suprotno žalbi državnog odvjetnika, i po ocjeni ovog suda riječi koje je optuženik uputio oštećeniku, obzirom na ratne uvjete, vojničku sredinu i mušku populaciju, stvarno nisu trebale kod oštećenika izazvati osjećaj uvrijeđenosti, tim više što psovka nije bila usmjerena baš prema oštećeniku.

Da je, pak, optuženik zbog grube provokacije oštećenika bio u stanju šoka, bijesa i izbezumljenosti proizlazi iz iskaza svjedoka očevidaca, za koje je postupak oštećenika (kritične zgode pripit) također bio neočekivan, iako je oštećenik, prema iskazu svjedoka M.B., znao se istrčavati i isticati svoje znanje, ali ranije između njih nije dolazilo do sukoba.

Utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda da je optuženik u času počinjenja djela djelovao u stanju jake razdraženosti kakvu pretpostavlja odredba čl. 92. KZ-a, te neskrivljeno, izazvan grubim izazovom oštećenika, u takvom stanju iznenada (na mah) odlučio usmrtiti oštećenika, potkrijepljeni su nalazom i mišljenjem psihijatrijskog vještaka dr. E.Ž. Iz tog nalaza i mišljenja proizlazi da je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio u stanju privremene duševne poremećenosti koja je nastala naglim preplavljenjem bijesa i prestravljenosti (straha), te da je afektivna preplavljenost suzila mogućnost racionalnog razmišljanja i djelovanja optuženika i usmjerila djelovanje agresije prema oštećeniku, a čemu je prethodio umor, iscrpljenost i neispavanost. Psihijatrijski vještak zaključuje da optuženik u stanju privremene duševne poremećenosti nije mogao u dovoljnoj mjeri shvatiti značaj svog djela, niti u dovoljnoj mjeri upravljati svojim postupcima, dakle da je bio u bitno smanjeno uračunljivom stanju.

Kako iz izloženog proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju provedenog postupka pravilno zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 92. KZ-a, nema potrebe da se na novoj glavnoj raspravi preocjenjuju utvrđene činjenice.

Neosnovana je stoga žalba državnog odvjetnika zbog utvrđenog činjeničnog stanja.

Osnovana je, međutim, žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

Državni odvjetnik ističe u žalbi da je prvostupanjski sud prilikom izricanja kaznene sankcije precijenio olakotne okolnosti, a zanemario da je optuženik u oštećenika ispalio ukupno 14 metaka, zatim da je pokojni oštećenik bio mlad čovjek, hrvatski vojnik, učesnik Domovinskog rata od 1991. godine, koje okolnosti daju dodatnu težinu kaznenom djelu, a što nije našlo odraza u visini izrečene kazne.

Optuženik, pak, u svojoj žalbi ističe, da se kod njega radi o kroničnom PTSD i kroničnom oboljenju od astme, koja je u stalnom pogoršanju, te da je prvostupanjski sud propustio cijeniti kao olakotno da je umirovljen, s utvrđenom 100%-nom nesposobnošću za rad i s 80%-im stupnjem tjelesnog invaliditeta, kao i njegove obiteljske prilike – četvero djece, od kojih troje uzdržava, a dvoje je maloljetno. Iz tih razloga smatra da bi se svrha kažnjavanja postigla i primjenom propisa o ublažavanju kazne.

I ovaj sud nalazi, suprotno žalbi optuženika, da je izrečena kazna preblaga.

Stoga, cijeneći pravilno sve okolnosti iz čl. 56. st. 2. KZ-a, a uzimajući u obzir i optuženikovu dosadašnju neosuđivanost, kajanje, učešće u domovinskom ratu od 1991. godine, bitno smanjenu uračunljivost, loše zdravstveno stanje i invalidnost, te obiteljske prilike, ali i da se radi o kaznenom djelu protiv života i tijela (iako privilegiranom) u kojem je usmrćena mlada osoba, također učesnik Domovinskog rata od 1991. godini, s tim u vezi jakost ugrožavanja i povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, ovaj drugostupanjski sud smatra da kazna zatvora izrečena po prvostupanjskom sudu nije primjerena, već da će se svrha kažnjavanja postići izricanjem strože kazne, odnosno kaznom zatvora u trajanju od tri godine, za koju nalazi da odgovara stupnju krivnje optuženika i pogibeljnosti djela.

Iz tih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Zbog svih iznesenih razloga trebalo je o podnesenim žalbama odlučiti i presuditi kao u izreci (čl. 384. st. 1. ZKP-a).

U Zagrebu, 23. svibnja 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v. r.

Senka Klarić-Baranović, v. r.