Rev-2891/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2891/1994-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Borisa Guttmanna, Vlatke Potočnjak-Radej i Jakoba Miletića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.I. iz Z., . br. ., koga zastupa J.B., odvjetnik u Z., protiv tuženice A.H. .Z., .. br. .. . ., koju zastupa R.Ž., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 2. studenoga 1993. godine br. Gž-1523/93-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 9. prosinca 1992. godine br. P-4169/91, u sjednici održanoj dana 11. veljače 1998. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija se prihvaća, ukida se presuda Općinskog suda u Zagrebu od 9. 12. 1992. godine br. P- 4169/91 u stavu I. izreke, kao i presuda Okružnog sudau Zagrebu od 2. studenog 1993. godine br. Gž- 1523/93-2 i u tom dijelu predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom (stav I.) odlučeno je da tuženik isplati tužitelju iznos od 30.269 HRD sa odgovarajućom kamatom i parnični trošak u iznosu od 47.050 HRD, sve u roku od 15 dana. Ta je presuda potvrđena odlukom Okružnog suda u Zagrebu od 2. studenoga 1993. godine br. Gž-1523/93-2.

Odlukom u stavu II. prvostupanjske presude odbijen je dio zahtjeva tužbe na isplatu dinarske protuvrijednosti za iznos od 2.961 japanskih jena, što nije predmetom revizijskog razmatranja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke reviziju je izjavio tuženik iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.

Revizija je osnovana.

U postupku je utvrđeno da su stranke u sporu dana 23. siječnja 1991. godine zaključile ugovor o prodaji (četiri) prema kojem tužitelj od tuženika kupuje osobni automobil po tvorničkoj cijeni u iznosu od 1,213.500 japanskih jena. Konačna cijena vozila (čl. 2. ugovora) je dinarska protuvrijednost navedene cijene obračunata prema tečaju na dan isporuke, uvećana za troškove carine i uvoza.

Prema tvrdnjama tužitelja (zapisnik od 9. prosinca 1992. godine) proizlazi da je nakon preuzetoga automobila i plaćene cijene kod kuće izračunao da je umjesto 163.000 dinara trebao platiti 128.000 dinara, koju razliku potražuje u ovoj parnici.

Tuženika, po mišljenju nižestupanjskih sudova ne opravdava okolnost što je potrebna devizna sredstva nabavio u tzv. šticungu, jer takav način pribave stranih sredstava plaćanja nije u skladu sa tada važećom Odlukom o formiranju tečaja dinara za 1991. godinu ("Sl. list bivše SFRJ" br. 83/90), pa otuda i nemogućnost uvažavanja cijene nabave deviznih sredstava na tzv. ilegalnom deviznom tržištu. Takovim postupanjem tuženik se prema mišljenju nižestupanjskih sudova bezrazložno obogatio na račun tužitelja, a kada pri tome tvrdi da je isporuku automobila uvjetovao plaćanjem cijene prema obračunu kojeg je sam sačinio, jer da će u protivnom raskinuti ugovorni odnos, tada po nalaženju sudova nema ni uvjeta za primjenu odredbe čl. 211. ZOO ("NN" br. 53/91) jer je tužitelj platio traženu cijenu automobila da bi izbjegao prinudu, pa iz tih razloga zahtjev tužbe nalaze osnovanim.

Takav pravni pristup sudova je za sada preuranjen i pogrešan, jer su po mišljenju ovog revizijskog suda u postupku ostale neutvrđene a djelomično i neocijenjene i neke druge činjenice odlučne za pravilno i zakonito rješenje nastalog spora.

Potrebno je istaći da u situacijama kada prodavatelj zahtijeva isplatu razlike u cijeni prije isporuke automobila, onda je takovo postupanje u skladu s ugovorom o prodaji (čl. 3. ugovora), jer se tužitelj i obvezao platiti tu cijenu prije preuzimanja vozila, pa se ne bi ni radilo o prinudi na koju ni sam tužitelj ne ukazuje, jer tvrdi da je neznajući platio više nego što je dužan, a što je utvrdio vlastitim izračunom, pa u takvoj pravnoj situaciji odredba čl. 211. ZOO ne predstavlja zapreku za ostvarenje zahtjeva, ali ne uslijed prinude.

Nadalje, sama prijetnja raskidom ugovora ne mora imati značenje prinude, odnosno prijetnje u smislu čl. 60. ZOO, jer ako su ugovori i sastavljeni pod takovom manom volje, tada se radi o pobojnom ugovornom odnosu, koji stranke obvezuje sve dok ne budu konstitutivnom presudom poništeni.

Za odgovor na ta važna pitanja spora potreno je u ponovljenom postupku raspraviti, utvrditi i ocijeniti da li je tuženik kao prodavatelj, a što inače tijekom postupka i tvrdi, upoznao tužitelja sa konačnom cijenom automobila, te da li je tužitelj takovu ponudu tuženika prihvatio isplatom trežene konačne cijene i preuzimanjem automobila ili ne. Nadalje, potrebno je ocijeniti i značenje izjave tužitelja na raspravnom zapisniku od 9. 12. 1992. godine kada ističe "da bi i bez takovih obavijesti tuženika kao prodavatelja prihvatio ponuđenu cijenu i preuzeo automobil". Pri tome treba ocijeniti i ugovorom prihvaćene uvjete iz čl. 2. i 3. te zavisno od utvrđenja činjenica u sporu treba ocijeniti da li je u konkretnom slučaju dio imovine tužitelja, ovdje utužena razlika u cijeni automobila, prešao u imovinu tuženika, a da za taj prijelaz nema temelja u sklopljenom ugovoru o prodaji (čl. 210. ZOO).

S obzirom na istaknute razloge trebalo je reviziju tuženika kao osnovanu prihvatiti. pobijane odluke ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje (čl. 395. st. 2. ZPP).

U Zagrebu, 11. veljače 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.