Legislator Case Law & Legislation
I Kž-248/1992-4 AI generated

Attempted murder conviction partially allowed; sentence reduced from four to three years due to mitigating circumstances.

Case Number I Kž-248/1992-4
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially upheld the defendant's appeal against a first-instance conviction for attempted murder. While the court rejected arguments regarding the defendant's intent and mental state, it found the original four-year sentence excessive given the mitigating factors. Consequently, the sentence was reduced to three years, and the confiscation of the firearm was confirmed.

Legislator headnote

AI generated

čl. 35. st. 1. KZH; čl. 42. t. 1. i čl. 43. st. 1. t. 1. KZJ; Attempted murder carries a minimum penalty of five years, but mitigation is permitted for attempts, allowing the appellate court to reduce the sentence if the first instance failed to adequately weigh mitigating circumstances.

Keywords

AI generated
attempted murder mitigating circumstances reduced sentence confiscation of weapon criminal appeal mental capacity direct intent

Cited Legislation

AI generated
čl. 35. st. 1. KZH
M., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH-a u vezi s čl.
čl. 19. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ
KZH-a u vezi s čl. 19. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl.
čl. 42. t. 1. KZJ
čl. 43. st. 1. t. 1. KZJ
i čl. 43. st. 1. t. 1. KZJ.
čl. 50. st. 1. KZJ
KZJ, osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju se na temelju čl. 50. st. 1. KZJ uračunava vrijeme , provedeno u pritvoru od 25.
čl. 69. st. 1. KZJ
Na temelju čl. 69. st. 1. KZJ optuženiku je oduzet revolver marke "Luger", cal.
čl. 33. KZJ
čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku
Na temelju čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl.
čl. 371. st. 1. ZKP
Iako je u smislu čl. 371. st. 1. ZKP optuženik zatražio da o sjednici vijeća bude obaviješten on i njegov branitelj, sjednica vijeća održana je u njihovoj odsutnosti na temelju čl.
čl. 379. ZKP
čl. 384. i 387. st. 1. ZKP
Zbog navedenih razloga, na temelju čl. 384. i 387. st. 1. ZKP, presudjeno je kao u izreci ove drugostepene presude.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-248/1992-4.

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Novoselec dr Petra, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Kocijančić Erike, Frančula mr Rudolfa i Husinec Augusta, kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K. M., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH-a u vezi s čl. 19. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("NN" br. 53/91.) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KŽJ), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Zagrebu od 24.ožujka 1992., K-2/1992. u sjednici održanoj l0. lipnja 1992. saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Hranjski Marijana,

p r e s u d i o j e

I. Uvažava se djelomično žalba optuženika, preinačuje se pobijana prvostepena presuda u odluci o krivičnoj sankciji, te se, opt. K. M. za djelo zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim, po čl. 35. st. 1. KZH, uz primjenu čl. 42. t. 1. i čl.. 43. st. 1. t. 1. KZJ, osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju se na temelju čl. 50. st. 1. KZJ uračunava vrijeme , provedeno u pritvoru od 25. siječnja 1992. godine pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba optuženika odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. K. M. zbog kriv. djela pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u,vezi s čl. 19. st. 1. KZJ, pobliže činjenično opisanim u izreci te presude, te je po čl. 35. st. 1. KZH, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, osudjen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, u koju mu je temeljem čl. 50. st.

1. KZJ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. siječnja 1992. godine nadalje.

Na temelju čl. 69. st. 1. KZJ optuženiku je oduzet revolver marke "Luger", cal. 5,6 mm, kao predmet koji je upotrijebljen za izvršenje krivičnog djela.

Protiv te presude optuženik je putem branitelja R. D., odvjetnika iz Z., podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom.sudu na ponovno sudjenje ili da se preinači izricanjem blaže kazne.

U korist optuženika žalbu je podnijela i njegova supruga K. B., iz čijeg sadržaja se može zaključiti da se žali zbog pogrešno utvrđjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Na temelju čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91.) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP), javni tužitelj Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stepena.

Iako je u smislu čl. 371. st. 1. ZKP optuženik zatražio da o sjednici vijeća bude obaviješten on i njegov branitelj, sjednica vijeća održana je u njihovoj odsutnosti na temelju čl. 20. uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti jedinstvenosti Republike Hrvatske, prema kome se u žalbenom postupku ne primjenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku o obvezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća (čl. 371. st. 1, 2. i 4.).

Žalba je djelomično osnovana.

U prilog tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrdjeno, u žalbi optuženika, podnesenoj putem branitelja, a u skladu sa obranom koju je optuženik dao tijekom postupka, ukazuje se na krug indicija koje prema stajalištu žalitelja pouzdano upućuju na zaključak da su odnosi izmedju oštećenika i optuženikove supruge u najmanju ruku bili nekorektni, te da su.kod prosječne osobe mogli izazvati osjećaj teškog vrijedjanja, odnosno nanošenja teških duševnih boli, uslijed čega je optuženik i zapao u afekt gnjeva i jarosti kada je iznenada spoznao da je razlog najavljenog prekida bračne zajednice upravo oštećenik - njegov prijatelj koji je zloupotrijebio njegovo povjerenje. U skladu s izloženim vidjenjem stvari, a s obzirom na mišljenje psihijatrijskog vještaka, žalitelj izvodi zaključak, da je uračunljivost optuženika tempore criminis bila bitno smanjena.

Nepotpuno utvrdjeno činjenično stanje žalitelj nalazi u tome da prvostepeni sud nije utvrdio da je optuženik odustao i od izvršenja djela. To obrazlaže činjenicom da je optuženik prestao pucati iako je vidio da je oštećenik ostao živ, a u pištolju je imao još metaka.

Posebno se ističe da je oblik krivnje optuženika pogrešno utvrdjen kao direktni umjesto kao eventualni umišljaj, naročito kad se ima u vidu mali kalibar upotrijebljenog oružja, koje inače nije apsolutno smrtonosno.

Na temelju svega izloženog, iako u žalbi nije istaknuta i žalbena osnova povrede krivičnog zakona, žalitelj izvodi zaključak da se u konkretnom slučaju radilo o dobrovoljnom odustanku od izvršenja krivičnog djela pokušaja ubojstva na mah.

U žalbi optuženika podnesenoj po njegovoj supruzi, prvenstveno se pledira za blažom kaznom, uz izraženo uvjerenje da optuženik nije namjeravao ubiti optuženika već ga samo "dobro uplašiti" s time da je optuženik bio pripit i da je zbog fizičke i psihičke iscrpljenosti uslijed sudjelovanja u ratu učinio djelo koje u normalnim okolnostima nikada ne bi učinio.

Protivno izloženim žalbenim navodima, prvostepeni sud je na temelju analize obrane optuženika i savjesne ocjene rezultata dokaznog postupka pravilno utvrdio da je optuženik učinio krivično djelo pokušaja ubojstva, na način i uz okolnosti opisane u izreci pobijane presude i za to je dao valjane razloge, koji nisu uspješno dovedeni u sumnju žalbenim navodima.

Naime, okolnosti na koje se poziva optuženik, a koje se odnose na navodne kontakte izmedju njegove supruge i oštećenika, nemaju onaj značaj koji im pridaje žalitelj, niti se iz njih mogu izvoditi zaključci da se u ovom slučaju radi o pokušaju privilegiranog ubojstva iz čl. 36. KZH, od čijeg izvršenja je optuženik još i dobrovoljno odustao.

Nije, naime, sporan tzv. objektivni učin inkriminiranog krivičnog djela, tj. da je optuženik iz neposredne blizine iz pištolja ispalio četiri metka od kojih su tri pogodila oštećenika i zadala mu teške i po život opasne tjelesne povrede, pobliže opisane u izreci prvostepene presude. Isto tako nije sporno da je upravo optuženik inicirao susret izmedju njega, njegove supruge i oštećenika u stanu optuženikove punice, tijekom kojeg susreta je nesumnjivo došlo do prepirke izmedju optuženika i njegove supruge zbog najavljenog razvoda braka i ranije poremećenih bračnih odnosa. U takvoj situaciji okolnost da je ta prepirka kod optuženika izazvala afektivnu reakciju, kako to proizlazi iz mišljenja psihijatrijskog vještaka (list 88 spisa), predstavlja samo subjektivni element koji sam za sebe nije dovoljan da bi se djelo optuženika pravno označilo kao pokušaj privilegiranog ubojstva iz čl. 36. KZH, jer se kod ovog krivičnog djela traži da je izvršilac u stanje jake razdraženosti doveden bez svoje krivnje napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijedjanjem od strane ubijenog, odnosno žrtve. U konkretnom slučaju, upravo ako se ima u vidu da je optuženik već organiziranjem susreta na izvjestan način tražio ili želio dobiti objašnjenje o poremećenim bračnim odnosima, ne bi se moglo uzeti da je optuženik bez svoje krivnje doveden u afektivno stanje, a pogotovo s obzirom na decidirane, dosljedne i suglasne iskaze ošt. K. Ž. i svjedoka K. B. i B. B., nema nikakve osnove za zaključak da je ošt. K. Ž. na bilo koji način, predvidjen u čl. 36. KZH, provocirao optuženika. To, uostalom, ni žalitelj izričito ne tvrdi, već samo ističe da je oštećenik "svojom prisutnošću još više doprinosio toj razdraženosti optuženika".

Potpuno je neprihvatljivo pozivanje žalitelja na one okolnosti koje su prethodile inkriminiranom dogadjaju, jer iako je postupanje optuženika bilo iznenadno (na mah), ne može biti govora o kontinuitetu izmedju provokacije koja bi se prema stajalištu žalitelja sastojala u navodnim kontaktima izmedju oštećenika i optuženikove supruge s jedne strne i reakcija optuženika kritične prigode.

Zbog navedenih razloga prvostepeni sud je s pravom otklonio kao neprihvatljivu tezu optužbe da je u ovom slučaju riječ o pokušaju ubojstva na mah.

Isto tako, u pravu je prvostepeni sud kad nije prihvatio kao istinitu obranu optuženika da je on postupao u tzv. putativnoj nužnoj obrani, jer je takva obrana posve u suprotnosti sa iskazima ranije navedenih svjedoka i za nju nema nikakva uporišta u rezultatima dokaznog postupka, a u protivnosti je i sa osnovnom tezom obrane da je optuženik postupio na mah, doveden bez svoje krivnje u afektivno stanje teškim vrijedjanjem od strane oštećenika.

Konačno, ako se iskazi saslušanih svjedoka koji su bili očevici dogadjaja, dovedu u vezu sa drugim izvedenim dokazima, prije svega nalazom i mišljenjem vještaka za sudsku medicinu, uz činjenicu da su tri metka pogodila oštećenika u predjelu vitalnih dijelova tijela, te da se radilo o teškim i po život opasnim povredama, bez ikakva su uporišta i posve promašene tvrdnje u žalbi, s jedne strane da upotrijebljeni pištolj nije predstavljao sredstvo podobno da oštećenika liši života, odnosno s druge strane da je optuženik dobrovoljno odustao od izvršenja djela.

To isto odnosi se i na tvrdnje u žalbi da je optuženik u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv, te da je on postupao s eventualnim umišljajem, kao i na tvrdnju u žalbi podnesenoj putem optuženikove supruge, da je optuženik samo želio "dobro uplašiti oštećenika".

Protivno ovakvom rezoniranju žalitelja, prvostepeni sud je na temelju svestrane i savjesne ocjene dokaznog materijala, a imajući u vidu vanjske manifestacije optuženikova ponašanja, nedvojbeno utvrdio da su svijest i volja optuženika bili upravljeni na lišenje života oštećenika, dakle da je on pri izvršenju krivičnog djela postupao s direktnim umišljajem, a da je krajnja posljedica - smrt oštećenika, spriječena samo zahvaljujući pravodobnoj liječničkoj intervenciji.

Zbog navedenih razloga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđjenog činjeničnog stanja ukazuje se neosnovanom.

Osnovana je, medjutim, žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Za krivično djelo pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. KZJ, kako je prema izloženom pravilno pravno označeno krivično djelo za koje je optuženik oglašen krivim, u zakonu je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje od pet godina, s tim da se s obzirom na pokušaj ta kazna može i ublažiti na temelju čl. 42. t. 1. i čl. 43. st. 1. t. 1. KZJ. Kad je prvostepeni sud optuženiku odmjerio kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, uzevši mu u obzir više olakotnih okolnosti, dok otegotnih okolnosti nije našao, optuženik, s pravom dovodi u pitanje ovakvu ocjenu okolnosti što su od utjecaja na odmjeravanje kazne, kao i na toj ocjeni izrečenu kaznu, osnovano ukazujući da su olakotne okolnosti potcijenjene i posebno ističući da nije uzeto u obzir da je optuženik djelo izvršio u psihičkom stanju znatno smanjene uračunljivosti, koja je bliže stanju bitno smanjene uračunljivosti, što je inače pravilno utvrdjeno provedenim psihijatrijskim vještačenjem.

Stoga je ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, djelomičnim uvaženjem žalbe optuženika, preinačio pobijanu prvostepenu presudu u odluci o kazni, na način kao u izreci ove drugostepene presude, u uvjerenju da će i kazna zatvora u trajanju od tri godine, kao primjerena društvenoj opasnosti i težini učinjenog krivičnog djela, ličnosti optuženika, njegovim obiteljskim prilikama i ranijem predživotu, u konkretnom slučaju ostvariti sve svrhe kažnjavanja iz čl. 33.

KZJ.

Ispitivanjem pobijane presude u smislu odredbe čl. 379. ZKP, ovaj drugostepeni sud je našao da je prvostepeni sud opravdano i u skladu sa zakonom izrekao mjeru sigurnosti oduzimanja pištolja kao predmeta koji je upotrijebljen za izvršenje krivičnog djela, jer su za izricanje te mjere sigurnosti postojali svi uvjeti iz čl. 69. st. 1. KZJ.

Zbog navedenih razloga, na temelju čl. 384. i 387. st. 1. ZKP, presudjeno je kao u izreci ove drugostepene presude.

U Zagrebu, lo. lipnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Branka Papeš,v.r.

Novoselec dr. Petar,v.r.