Rev-1509/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1509/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Marijana Ramušćaka, Petra Milasa, Miroslave Vekić i Tome Gložinića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Č. iz Đ., koju zastupa punomoćnik Z. J., odvjetnik iz Đ., protiv tuženika T. Č. iz Đ., koga zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik iz Đ., radi isplate 14.350,00 kn, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 27. studenog 1997. godine, br. Gž- 2167/97, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu od 19. lipnja 1997. godine, br. P-294/97, u sjednici vijeća održanoj dana 27. kolovoza 2003. godine,

p r e s u d i o j e :

I Prihvaća se revizija tuženika, te se djelomično preinačuju presuda Županijskog suda u Osijeku od 27. studenog 1997. godine, br. Gž-2167/97, i presuda Općinskog suda u Đakovu od 19. lipnja 1997. godine, br. P-294/97, i sudi:

«Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 2.096,30 EUR (4.100,00 DEM) sa zateznom kamatom, po stopi koju ovlaštena banka plaća u mjestu ispunjenja na devizne štedne uloge po viđenju, i to: na iznos od 4.100,00 DEM od 12. kolovoza 1996. godine do 28. veljače 2002. godine, a na iznos od 2.096,30 EUR od 01. ožujka 2002. godine do isplate.

II. U ostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je tuženik obvezan tužiteljici isplatiti svotu od 14.350,00 kn kao kunsku protuvrijednost iznosa od 4.100,00 DEM sa zakonskom zateznom kamatom od 12. kolovoza 1996. pa do isplate, te mu je ujedno naloženo, da vrati tužiteljici jedan stroj za pranje rublja marke G. u ispravnom stanju, te da joj naknadi iznos od 4.640,00 kn na ime troškova spora.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog bitne povredu odredaba parničnog postupka, i to iz odredbe čl.375 . Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio je da se pobijana presuda preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnesen, dok se nadležni državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se obveže tuženika da joj u kunskoj protuvrijednosti vrati 4.100,00 DEM, koji je iznos tužiteljica dala tuženiku u zajam. Ujedno tužiteljica traži da joj tuženik vrati stroj za pranje rublja marke G..

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10 ZPP- a, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 386. ZPP-a.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je, da je tužiteljica u prosincu 1994. godine tuženiku, s kojim je u to vrijeme živjela u izvanbračnoj zajednici, a kasnije u razdoblju od 4.veljače 1995. godine do 11.lipnja 1996. godine i u bračnoj zajednici, pozajmila svotu od 4.100,00 DEM radi kupnje automobila, koji je služio za potrebe tuženika i koji iznos joj tuženik nije vratio, te da je za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice vlastitim sredstvima kupila i perilicu za pranje rublja marke G., koja se nalazi u posjedu tuženika.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 375. ZPP-a na koju se određeno upućuje u reviziji, jer je, prema ocjeni ovog revizijskog suda, suprotno onome što se ističe u reviziji, drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode tuženika.

Također neosnovano i pogrešno tuženik upućuje na bitnu povredu odredbi parničnog postupka, kako to iz sadržaja revizije proizlazi, onu iz čl.354. st.2.t.1. ZPP, tvrdeći da je kod donošenja odluke sudjelovao sudac porotnik koji nije sudjelovao na glavnoj raspravi, jer je uvidom u zapisnik sa glavne rasprave koja je održana dana 19.lipnja 1996. godine utvrđeno da su upravo suci porotnici A. R. i N. V., koji su sudjelovali na glavnoj raspravi sudjelovali i u donošenju presude i označeni su u uvodu prvostupanjske presude.

Neosnovano tuženik u reviziji ponavlja navode već iznesene u žalbi, da je sud pogrešno ocijenio provedene dokaze i to na štetu tuženika. Tvrdeći u reviziji da bi u konkretnom slučaju trebalo provesti nove dokaze, jer je na temelju provedenih dokaza izveden krivi zaključak na štetu tuženika, tuženik u biti, prigovara pravilnosti činjeničnih utvrđenja, a revizijom se ne može pobijati pravomoćna presuda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 3. ZPP-a).

U vrijeme kada je tužiteljica pozajmila tuženiku svotu od 4.100,00 DEM zakonom je bilo zabranjeno pozajmljivanje strane valute između domaćih osoba (čl. 10. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata - “Narodne novine” br. 91a/93), pa je ništav ugovor o zajmu strane valute kojeg su stranke zaključile, a tužiteljicu kao zajmodavca pripada pravo propisano odredbom čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO).

Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, tužitelju pripada pravo tražiti povrat pozajmljenog iznosa DEM, koji je temeljem ništavog ugovora o zajmu predao tuženiku, naime tužitelj nije ovlašten svoju tražbinu, koja glasi na plaćanje u stranoj valuti, jednostrano pretvoriti u tražbinu u domaćoj valuti, niti je u toj valuti utužiti, niti tražiti zateznu kamatu koja se plaća na domaću valutu. Budući da je on to ipak učinio ovaj sud je naložio tuženiku, da tužiteljevu tražbinu ispuni u stranoj valuti u kojoj ona glasi.

Međutim, kako DEM kao valuta više ne egzistira, to navedeni iznos DEM treba izraziti u EUR-ima kao važećoj valuti Europske unije, pri čemu je obračun izvršen temeljem stalnog tečaja 1 EUR = 1,95583 DEM, tako da tuženik sada duguje tužiteljici iznos od 2.096,30 EUR-a.

S obzirom da je plaćanje u stranim valutama, zamijenjenim EUR-ima, bilo moguće do kraja veljače 2002. godine, to je, u skladu s tim, trebalo odrediti isplatu zatezne kamate na način da tužitelja pripada zatezna kamata na glavni dug izražen u DEM, počevši od 12. kolovoza 1996. (dan dospijeća duga) do 28. veljače 2002. godine, a od 01. ožujka 2002. godine do isplate u EUR-ima po stopi koju banke plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju.

Valjalo je u skladu s izloženim, radi pravilne primjene materijalnog prava, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP-a) djelomično preinačiti pobijanu presudu i presuditi kao u izreci pod I. (čl. 395. st. 1 ZPP-a), dok je u preostalom pobijanom dijelu materijalno pravo pravilno primijenjeno, pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo reviziju tuženika, u tom preostalom pobijanom dijelu odbiti kao neosnovanu, i presuditi kao pod II izreke.

U Zagrebu, 27. kolovoza 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.