Kzz-15/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kzz-15/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i tajnice u vijeću - sudske savjetnice Sanje Katušić- Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. M. Ć., zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 1. KZ, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 21. srpnja 2000. godine broj DO-KZ-93/00 podignutog protiv pravomoćnog rješenja Općinskog suda u Zagrebu od 16. rujna 1999. godine broj KO-1552/99 (Kv-1581/99) i rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 15. veljače 2000. godine broj Kž-1342/99, u sjednici održanoj dana 27. rujna 2001. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e:

Utvrđuje se da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan jer je rješenjem Općinskog suda u Zagrebu od 16. rujna 1999. godine broj KO-1552/99 (Kv-1699/99), i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 15. veljače 2000. godine broj Kž-1342/99 povrijeđen zakon u korist opt. M.Ć., i to u odredbi čl. 368. toč. 3. ZKP.

Obrazloženje

Pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Zagrebu od 16. rujna 2000. godine broj KO-1552/99 (Kv-1581/99), temeljem čl. 275. st. 3. ZKP obustavljen je kazneni postupak protiv opt. M.Ć. u odnosu na kaznena djela pod toč. 9. do 13. optužnice Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj Kt-5340/95 od 26. lipnja 1999. godine, a iz razloga što je u međuvremenu nastupila zastara kaznenog progona.

U odnosu na ostala kaznena djela koja se ovom optuženiku optužnicom stavljaju na teret, a radi se o kaznenim djelima iz čl. 224. st. 4. KZ i dr., kazneni postupak je nastavljen. U svojoj odluci prvostupanjski sud zauzeo je stajalište da je u međuvremenu stupio na snagu novi Kazneni zakon koji za kazneno djelo prijevare, sada, propisuje kaznu zatvora u maksimalnom trajanju od tri godine, pa je primjenom kaznenog zakona koji je u konkretnom slučaju blaži za optuženika, po ocjeni tog suda, zahtjev za provođenje istrage podnijet nakon proteka zastarnog roka za kazneno djelo iz čl. 224. st. 1. KZ.

Drugostupanjski sud prihvatio je pravno stajalište prvostupanjskog suda, smatrajući da odredba čl. 3. st. 2. KZ imperativno nalaže primjenu blažeg zakona za počinitelja i djelo, zbog čega se primjenjuje uvijek kazneni zakon u cjelini, što po stajalištu tog suda znači primjena blaže vrste kazne i kraći protek vremena potreban za nastupanje zastare kaznenog progona.

Suprotno izloženom stajalištu nižih sudova, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kaznena djela pod toč. 9. do 13. optužnice Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu, a radi se o kaznim djelima iz čl. 137. st. 1. KZRH koja su počinjena 29. studenog 1993. godine, 30. lipnja 1994. godine, 20. svibnja 1994. godine, 25. listopada 1994. godine i 10. siječnja 1994. godine, u odnosu na sva ta djela istražni zahtjev državnog odvjetnika podnijet je 7. studenog 1997. godine, pa se dakle radi o prvoj radnji u postupku koja je prekinula tijek roka relativne zastare za tih pet kaznenih djela, zbog čega i tijek zastare kaznenog progona počinje teći iznova, tj. od 7. studenog 1997. godine. Kako je u međuvremenu stupio na snagu novi Kazneni zakon koji je u odnosu na to kazneno djelo blaži za počinitelja, pravilnim izračunom roka relativne zastare koji je počeo iznova teći proizlazi da u odnosu na kaznena djela pod toč. 9., 10., 11. i 13. nije nastupila relativna zastara kaznenog progona u vrijeme donošenja pobijanih odluka (u odnosu na kazneno djelo pod toč. 12. optužnice takova relativna zastara nastupila je 15. veljače 2000. godine). To istovremeno znači da je u odnosu na sva kaznena djela, nastupila relativna zastara kaznenog progona, u trenutku podnošenja zahtjeva za zaštitu zakonitosti, a čak što više u odnosu na kaznena djela pod toč. 9., 10., 11. i 13. nastupila je i apsolutna zastara pokretanja kaznenog postupka, s obzirom na izričitu odredbu čl. 19. st. 1. toč. 6. u svezi s čl. 20. st. 6. KZ i prije podnošenja zahtjeva za zaštitu zakonitosti od strane državnog odvjetnika.

Iz izloženog, dakle, proizlazi da je sukladno odredbi čl. 20. st. 3. KZ prekinut tijek zastare pokretanja kaznenog postupka, postupovnom radnjom koju je poduzeo državni odvjetnik radi pokretanja kaznenog postupka, a nakon tog prekida sukladno st. 5. istog članka tijek roka relativne zastare počeo je iznova teći iz čega proizlazi da je prvostupanjski sud kao i drugostupanjski sud svojim odlukama povrijedili kazneni zakon u odredbi čl. 368. st. 1. toč. 3. ZKP pogrešnim pravnim zaključkom o postojanju okolnosti koju isključuju kazneni progon, te konstatacijom da je nastupila relativna zastara kaznenog progona do kojeg je došlo pogrešnim izračunom tijeka zastarnog roka relativne zastare.

Kako su, dakle, niži sudovi postupajući na navedeni način povrijedili kazneni zakon, a ta povreda učinjena je u korist optuženika, odnosno zahtjev za zaštitu zakonitosti podnijet je na njegovu štetu, to je sukladno čl. 422. st. 2. ZKP počinjenu povredu trebalo samo utvrditi, ne dirajući u pravomoćnost odluke.

U Zagrebu, 27. rujna 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Katica Jelić, v.r.