I Kž-654/2008-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 654/08-5

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Dražena Tripala i Ranka Marijana kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optužene B. J. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zlataru od 17. ožujka 2008. godine broj K-21/06, u sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2008., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda optuženici B. J., I. K., D. M. i M. P. su na temelju članka 354. točke 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) oslobođeni od optužbe da bi počinili kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., ispravak 27/98.).

Na temelju članka 132. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku oštećeno UTP „Z.“ d.d. iz Z. upućeno je da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici.

Na temelju članka 123. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

I Kž 654/08-5

Odgovor na žalbu podnijela je optužena B. J. po branitelju, odvjetniku D. P., predloživši odbijanje žalbe državnog odvjetnika i potvrđivanje prvostupanjske presude.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske kojemu je spis, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen na dužno razgledanje, predložilo je prihvaćanje žalbe državnog odvjetnika, a kod tog prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nazočan na sjednici vijeća.

Žalba je osnovana.

Prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude kao sporne činjenice istaknuo ovlast Upravnog odbora oštećenog Ugostiteljsko-turističkog poduzeća „Z.“ d.d. (nastavno: „Z.“) da donese odluku o prodaji nekretnina tog društva s obzirom na njihovu vrijednost te ovlast optužene B. J. da kao vršiteljica dužnosti direktorice „Z.“ potpiše ugovore o prodaji tih nekretnina, kao i ovlast optuženog I. K. kao predsjednika Upravnog odbora „Z.“ da potpiše ugovor o prodaji jedne od nekretnina optuženoj B. J.. Također su bile sporne činjenica odnosa cijena po kojima su predmetne nekretnine prodane kupcima i tržišnih cijena tih nekretnina, kao i opravdanost pojedinih uglavaka tih ugovora o kupoprodaji - plaćanja 10 % ugovorene vrijednosti prilikom sklapanja ugovora, a razlike do pune cijene u 36 rata, bez određivanja njihovih dospijeća, bez ugovaranja kamate na obročnu otplatu te obveze „Z.“ plaćanja poreza na promet nekretnina i troškova provedbe ugovora, a, konačno, ovisno o navedenom, i namjera optuženika da sebi i drugima pribave protupravnu imovinsku korist. Nedvojbeno je, kako to prvostupanjski sud pravilno navodi u dijelu obrazloženja pisane presude pod naslovom „Rješavanje pravnih pitanja“, da je Statutom „Z.“ od 22. prosinca 1992., koji je u inkriminirano vrijeme bio na snazi, bilo propisano da Upravni odbor „Z.“, između ostalog, „odlučuje o zaključivanju poslova i preuzimanju drugih vrsta rizika čija vrijednost odnosno visina ne prelazi 6 % temeljnog kapitala društva“ (članak 73. Statuta), a da Skupština društva „odlučuje o preuzimanju poslova i drugih vrsta rizika čija vrijednost odnosno visina prelazi 6 % trajnog kapitala“ (članak 65. Statuta).

Prvostupanjski sud navodi da „nije mogao prihvatiti osnovanom tvrdnju iz optužbe da se u konkretnom slučaju radilo o samo jednoj poslovnoj odluci Upravnog odbora kojom se provela interna rasprodaja 39 % temeljnog kapitala društva“ (7. odlomak na 29. stranici). Nastavno analizirajući poslovanje „Z.“, taj sud opširno iznosi razloge zbog kojih se pristupilo prodaji nekretnina društva, zaključujući da su takve odluke bile posve ispravne i logične, jer da bi se prodajom nerentabilnih lokala bitno smanjili troškovi poslovanja, uz održavanje pune zaposlenosti, a da se od kupoprodajne cijene moglo pristupiti širenju materijalne osnove poduzeća koja bi na ovaj način ostala neumanjena, jer da su početne cijene nekretnina bile jednake njihovim cijenama utvrđenima u pretvorbi.

Sud prvog stupnja, dakle, u suštini prihvaća obrane optuženika kojima oni prodaju nekretnina „Z.“ opravdavaju ekonomskim razlozima, kao i postupanjem M. Š. i N. L. vezanim uz kupnju dionica „Z.“ i njihovim pokušajima preuzimanja rukovodećih funkcija u „Z.“, a ovakvo ponašanje Š. i L. taj sud ocjenjuje protivnim odredbama Statuta društva i tada važećeg Zakona o poduzećima ("Narodne novine" broj 53/91. i 58/93.).

I Kž 654/08-5

Međutim, kada bi se i prihvatili opisani razlozi inkriminirane prodaje nekretnina društva, iz njih ne proizlazi zaključak prvostupanjskog suda da odluka Upravnog odbora „Z.“ donesena na 25. sjednici održanoj 6. rujna 1996. o prodaji nekretnina društva (kojom je, formalno, „osnažena“ ranija odluka o prodaji i iznajmljivanju lokala „Z.“, donesena na 21. sjednici Upravnog odbora održanoj 11. srpnja 1996., a stavljena izvan snage na 22. sjednici Upravnog odbora održanoj 23. srpnja 1996.) nije jedna „odluka o zaključivanju poslova čija vrijednost odnosno visina prelazi 6 % temeljnog kapitala društva“, već da se radilo o pojedinačnim odlukama Upravnog odbora koje su donesene posebno za svaku od predmetnih sedam nekretnina.

Naime, osnovano državni odvjetnik u žalbi ističe (kao što je tvrdio i tijekom prvostupanjskog postupka) da je iz zapisnika o ovim sjednicama Upravnog odbora vidljivo da je donesena jedna odluka o prodaji objekata društva, a da nije doneseno više takvih odluka za svaki objekt pojedinačno.

Tako je pod točkom 5. zapisnika s 21. sjednice Upravnog odbora „Z.“ navedeno da je Upravni odbor donio „Odluku o prodaji i najmu lokala i ostalih nekretnina Društva“ kojom je pod točkom I. imenovana komisija za provedbu natječaja, određene su cijene sedam objekata predloženih za prodaju i najma za četiri objekta, točkom II. odluke određeni su uvjeti kupnje prema kojima je kod potpisa ugovora potrebno platiti 30 % cijene objekta te svaki sljedeći mjesec po 5 % do konačne otplate, kao i da pravo prvokupa imaju zaposleni dioničari društva, točkom III. određen je rok za prikupljanje ponuda, a točkom IV. način objave natječaja.

Iz zapisnika s 22. sjednice Upravnog odbora proizlazi da je donesena odluka kojom se „stavlja van snage Odluka UO-a od 11.07.1996. god. pod točkom 5. dnevnog reda o prodaji i najmu lokala i nekretnina.“

Zapisnikom s 25. sjednice Upravnog odbora konstatirano je: „Ponovno se osnažuje odluka od 11.07.1996. god. da se pristupi prodaji nekretnina sa utvrđenom cijenom od 20.07.1996. god. koju je prihvatila natječajna komisija.“

Ne samo iz jezičnih formulacija korištenih u citiranim zapisnicima (jer nisu donošene čne odluke o prodaji svake pojedine od predmetnih nekretnina, već jedna „Odluka o pojedina

prodaji … nekretnina Društva“ koja je kasnije „osnažena“), nego i iz suštinskog sadržaja, a i obrazloženja razloga donošenja odluke prodaji nekretnina „Z.“ koje u svojim obranama iznose optuženici, a koje prihvaća i prvostupanjski sud, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda proizlazi da se radilo o jedinstvenoj odluci da se prodaju sve nekretnine za koje su optuženici kasnije i sklopili kupoprodajne ugovore, pa je za ocjenu ovlaštenja za donošenje te odluke bila mjerodavna ukupna vrijednost prodanih objekata koja je, kako je ranije navedeno, iznosila oko 39 % temeljnog kapitala „Z.“.

Iz takvog utvrđenja slijedi i zaključak da Upravni odbor „Z.“ prema citiranim odredbama članaka 65. i 73. Statuta društva nije imao ovlasti donijeti odluku o prodaji predmetnih nekretnina, već je odluku o tome mogla donijeti samo Skupštine tog društva, a takva odluka nedvojbeno nije postojala, što je nesporno bilo poznato i optuženicima.

Pritom valja istaći da je u pravu državni odvjetnik i kada u žalbi, analizirajući presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. lipnja 2007 broj Rev-324/07 donesenu u parničnom

I Kž 654/08-5

postupku povodom tužbe „Z.“ protiv kupaca predmetnih nekretnina radi utvrđenja ništavosti kupoprodajnih ugovora koji su predmetom i ovog kaznenog postupka, navodi da se revizijski sud nije upuštao u ocjenu je li optužena B. J., sklapajući te ugovore, povrijedila odredbe Statuta društva, već je ta presuda donesena na temelju utvrđenja da „ograničenja ovlasti za zastupnika tužene B. J. nisu bila upisana u sudski registar, a tužitelj tijekom postupka nije utvrdio niti dokazao da je treća osoba znala za interna ograničenja ovlasti za zastupanje“. U toj odluci istaknuto je i da „ukoliko je zastupnica poduzeća (direktorica) sklapanjem spornih ugovora povrijedila odredbe Statuta, tada bi ona bila isključivo odgovorna za štetu nanesenu Društvu, a ugovori koje je ona sklopila s trećima, suprotno odredbi Statuta, nisu zbog toga ništavi.“ (8. i 9. odlomak na 6. stranici pismeno izrađene presude).

Dakle, kada prvostupanjski sud utvrđuje da je navedenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pravomoćno presuđeno pitanje pravne valjanosti predmetnih kupoprodajnih ugovora (kao prethodno pitanje u smislu članka 15. Zakona o kaznenom postupku), on očigledno poistovjećuje „pravnu valjanost“ s usklađenošću tih ugovora s propisima, ali takav zaključak ne proizlazi iz pravomoćne presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev za poništaj tih ugovora.

Zbog iznesenog, ukazuje se pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da je Upravni odbor bio ovlašten donijeti odluku o prodaji ovih nekretnina, jednako kao što iz ovih činjenica ne proizlaze utvrđenja prvostupanjskog suda da optužena B. J., sklapajući u ime društva ugovore o prodaji nekretnina opisane u podalinejama 1. do 4. alineje 1. te podalinejama 1. i 2. alineje 3. izreke prvostupanjske presude, nije iskoristila niti prekoračila svoje ovlasti, odnosno da je optuženi I. K., zastupajući kao predsjednik Upravnog odbora „Z.“ prilikom sklapanja ugovora o prodaji nekretnine opisane u podalineji 1. alineje 2. izreke presude optuženoj B. J., postupio u okvirima svojih ovlasti i bez njihovog iskorištavanja.

Naime, optužena B. J. je kao vršiteljica dužnosti direktorice društva bila dužna brinuti o zakonitosti poslovanja društva i usklađenosti s propisima, uključujući i Statut „Z.“, svih ugovora koje je zastupajući to društvo sklopila, jednako kao što je to bio dužan činiti i optuženi I. K., kada je zastupao to društvo prilikom sklapanja ugovora o prodaji nekretnine optuženoj B. J..

Prema optužbi, razlika između tržišnih vrijednosti predmetnih nekretnina i znatno nižih cijena po kojima su one prodane dio je protupravne imovinske koristi koju su stekli optuženici i drugi kupci tih nekretnina. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude navodi da nalaz i mišljenje građevinskog vještaka D. G. ne predstavlja pouzdani dokaz tržišne vrijednosti ugostiteljskih objekata, pri čemu ističe okolnost da se vještak očitovao o građevinskoj vrijednosti objekata koja ne mora biti identična tržišnoj, a posebno ukazuje na okolnost da su „kupci lokala bili radnici poduzeća koji su morali preuzeti u radni odnos sve koji su radili u tim objektima i osigurati im trajno zaposlenje, što je sud posebno uzeo u obzir i ocijenio kao nesporno utvrđenu i važnu činjenicu jer su kupci svih sedam objekata trajno preuzeli ukupno 11 zaposlenih radnika. Kada se tome doda šest samih kupaca dobiva se broj od ukupno 17 trajno preuzetih radnika.“ Nastavno prvostupanjski sud sam obračunava troškove trogodišnjih plaća 17 radnika i utvrđuje da bi oni iznosili 3.672.000,00 kuna, koji iznos smatra potrebnim „odbiti od tzv. apstraktne tržišne vrijednosti, odnosno dodati stvarno ugovorenoj cijeni čime bi se postigao realna okvir za razmatranje stvarne tržišne cijene“ predmetnih nekretnina.

I Kž 654/08-5

Međutim, državni odvjetnik u žalbi opravdano ukazuje na činjenicu da iz ugovora o prodaji nekretnina sklopljenih između „Z.“ kao prodavatelja i kupaca - uglavnom optuženika - ne proizlazi obveza kupaca zadržati radnike. Naime, niti jedan od predmetnih kupoprodajnih ugovora (listovi 17 do 40 spisa), koji uglavnom na jednaki način reguliraju odnose ovih stranaka, ne predviđa obvezu kupaca ugostiteljskih objekata da s radnicima „Z.“ sklope ugovore o radu u tim objektima.

Osim toga, nejasno je zbog čega bi plaće radnika u ugostiteljskim lokalima, ako su kupci tih objekata nastavili ili namjeravali nastaviti obavljati u njima ugostiteljsku djelatnost, predstavljale trošak za koji bi trebalo umanjiti prodajnu cijenu nekretnina, kada se ima u vidu da su plaće ugostiteljskih djelatnika nužni i predvidivi troškovi obavljanja takve djelatnosti.

Sud prvog stupnja pri obrazlaganju zaključka o nedokazanosti namjere optuženika da sklapanjem predmetnih ugovora pribave sebi i drugima protupravnu imovinsku korist zanemaruje i činjenicu da tim ugovorima nije određen rok za isplatu 90 % ugovorene cijene, koju okolnost osnovano u žalbi ističe državni odvjetnik, već se navodi „da će kupci prilikom potpisa (…) ugovora u korist prodavatelja uplatiti 10 % (desetposto) od ugovorene kupovnine, dok se razliku do punog iznosa obvezuju uplatiti prodavatelju u tridesetšest jednakih obroka“ (članak II. ugovora), time da ugovor sadrži i suglasnost prodavatelja da kupci u zemljišnim knjigama ishode upis prava vlasništva nekretnina (tzv. clausula intabulandi) odmah po isplati desetine cijene.

Također valja istaći i da su odlukom Upravnog odbora od 6. rujna 1996., iako je formalno istom samo „osnažena“ ranija odluka Upravnog odbora od 11. srpnja 1996. o prodaji nekretnina, u suštini izmijenjeni ranije navedeni uvjeti prodaje tih nekretnina (isplata 30 % cijene objekta prilikom potpisa ugovora, a plaćanje po 5 % do konačne isplate svaki sljedeći mjesec). Dakle, tom ranijom odlukom bio je određen i rok dospijeća obročnih isplata, za razliku od nove odluke Upravnog odbora i na temelju nje sklopljenih ugovora.

Prvostupanjski je sud detaljno analizirao pojedine elemente predmetnih ugovora koji su opisani u optužnici državnog odvjetnika (cijenu nekretnina nižu od tržišne, isplatu desetine te cijene prilikom sklapanja ugovora a obročnu otplatu preostalog dijela cijene bez navođenja a pojedinih rata i bez ugovaranja kamate, kao i ugovaranje za gotovo sve prodaje dospijeć

uglavka prema kojemu porez na promet nekretnina i troškove provedbe ugovora pada na teret „Z.“), nalazeći za svaki od tih elemenata pojedinačno ekonomsko opravdanje za koje smatra da proizlazi iz koncepta prodaje dijela poslovnih lokala s ciljem očuvanja radnih mjesta, u interesu i poduzeća i radnika, pri čemu se upustio i u ocjenu zbivanja vezanih uz kupnju dionica od strane novih većinskih vlasnika društva.

Međutim, za pravilnu ocjenu postojanja subjektivnog elementa kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona - namjere optuženika da prekoračenjem granica svoje ovlasti ili njihovim iskorištavanjem sebi ili drugima pribave imovinsku korist - nije dostatna parcijalna analiza pojedinih navoda optužbe (koji se odnose na cijene nekretnina, dospijeće, kamate i porez), već je, s obzirom na ranije izneseno, nužno sagledati sve ove elemente u njihovoj cjelini i odgovoriti na pitanje jesu li se prodajom na slobodnom tržištu nekretnina koje su od „Z.“ kupili optuženici i druge osobe mogli ostvariti bolji uvjeti po kojima bi interesi tog trgovačkog društva, njegovih uposlenika, a konačno i cijele ekonomske zajednice, bili na prikladan način zaštićeni.

I Kž 654/08-5

Stoga je žalbenim navodima državnog odvjetnika, a s obzirom na sadržaj provedenih dokaza na koje je ukazano ovom odlukom, ozbiljno dovedena u sumnju pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica, pa je ostvarena žalbena osnova iz članka 369. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku.

Stoga je na temelju članka 388. stavka 1. i 3. Zakona o kaznenom postupku valjalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovno suđenje, a kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

U ponovljenom će postupku sud prvog stupnja, i to pred potpuno izmijenjenim vijećem, iznova provesti sve raspoložive dokaze pri čemu će na prikladan način - bilo ispitivanjem vještaka koji su već dali nalaze i mišljenja, bilo novim vještačenjem - posebnu pozornost posvetiti utvrđivanju tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina u inkriminiranom razdoblju nakon čega će, imajući u vidu odredbe odgovarajućih propisa, ali i ostale okolnosti pod kojima su sklopljeni ugovori o kupoprodaji nekretnina te uvjete tih kupoprodaja, pravilnom analizom svih provedenih dokaza, svakoga pojedinačno i u vezi s ostalima, a cijeneći posebno i obrane optuženika, donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, koju će valjano i obrazložiti.

U Zagrebu, 22. listopada 2008.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Žarko Dundović, v.r.