I Kž-857/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 857/1996-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Ane Garačić, Vesne Vrbetić i Ante Potrebice, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. F. P., zbog kriv. djela iz čl. 83. st. 3. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 7. studenoga 1996. br. K-75/96, u sjednici održanoj 27. veljače 1997. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. F.P. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja opt. F.P. je oglašen krivim zbog kriv. djela pokušaja obljube s djetetom iz čl. 83. st. 3. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, pobliže opisanog u njenoj izreci i za to djelo, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu je uračunat jedan dan proveden u pritvoru.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik osobno i po branitelju Z.D., odvjetniku iz O.

Osobno podnesenom žalbom, optuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže da se ona preinači i njemu izrekne uvjetna osuda, dok se po branitelju žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o

kazni i predlaže da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se obje optuženikove žalbe odbiju kao neosnovane.

Kako se optuženikova žalba, u oba podneska, nadopunjuje, to će i biti analizirana i ocijenjena kao jedna žalba.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada pobija prvostupanjsku presudu zbog povrede zakona.

U odnosu na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba krivičnog postupka, žalitelj paušalno, neargumentirano tvrdi da u pobijanoj presudi nisu navedeni, odnosno da "nisu dovoljno obrazloženi razlozi o odlučnim činjenicama", dok se za navodnu povredu krivičnog zakona navodi: "kao rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, došlo je do povrede krivičnog zakona na štetu optuženika".

Međutim, pobijana presuda sadrži razloge upravo o svim odlučnim činjenicama, a druga je stvar je su li oni žalitelju dovoljni i je li on s njima zadovoljan. Tek da presuda ne sadrži razloge ili da su oni nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, svakako, u pogledu odlučnih činjenica, moglo bi se govoriti o postojanju bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP.

Promašena je i tvrdnja žalitelja o postojanju povrede krivičnog zakona.

Naime, žalitelj ni ne tvrdi da bi krivični zakon bio pogrešno primijenjen na činjenično stanje utvrđeno pobijanom presudom, po čemu se jedino i prosuđuje opstojnost ovakve povrede zakona, već on prigovara ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a to onda ne opravdava žalbenu osnovu povrede krivičnog zakona.

Ispitujući, pak, pobijanu presudu, na temelju čl. 366. st. 1. ZKP, ovaj sud drugog stupnja nije našao ni bitnih postupovnih povreda iz čl. 354. ZKP ni povreda krivičnog zakona iz čl. 355. ZKP, na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.

činjeničnog stanja.

Žalba nije osnovana ni zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog

Obrazlažući ovu žalbenu osnovu, žalitelj prigovara ocjeni rezultata provedenog postupka, poglavito ocjeni optuženikove obrane, koja se i ponavlja i svodi na tvrdnju da je optuženik dobrovoljno odustao od izvršenja djela, kod čega da je "bitno samo to da djelo nije dovršeno, da nije nastupila posljedica i da je opt. mogao, a nije, dovršiti djelo jer ga u tome nije nitko spriječio, a pogotovo ne ošt., dijete od 12 godina", dok nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u žalbi po branitelju) vidi u tome što sud nije proveo psihijatrijsko vještačenje optuženika.

Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je na temelju provedenog postupka, pravilnom analizom i ocjenom kako optuženikove obrane, tako i izvedenih dokaza, i potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i ispravno zaključio da je optuženik počinio krivično djelo iz izreke pobijane presude, što je dostatno i valjano obrazložio.

Naime, i sam optuženik priznaje da je ošt. djevojčicu srušio na zemlju, legao na nju i ljubio je (l. 11, 40-41), a da se po njemu primijenjena sila nije ograničila samo na te radnje proizlazi iz uvjerljivog i okolnosnog iskaza mlt. oštećenice (l. 27), koji je - osim toga - potkrijepljen medicinskom dokumentacijom (l. 5), nalazom i mišljenjem sudskomedicinskog vještaka dr. M.M. (l. 41), pa i dokumentacijom uviđaja (l. 23-26). Tako je optuženik, a nakon što je oborio mlt. djevojčicu i legao na nju, kada je ona vikala i zvala u pomoć, rukom joj zatvorio usta, pri čemu joj je nanio i lake tjelesne povrede na prednjoj strani glave, rukom joj potrgao gaćice i nanio lake tjelesne povrede na lijevoj i desnoj strani stidne regije (l. 41). No, oštećenica je uspjela otkloniti njegovu ruku s prednje strane lica, ustiju i on ju je tek tada pustio.

S obzirom da je bio još uvelike dan, a jer se inkriminirani događaj zbio oko 17 sati, početkom srpnja mjeseca, da je u blizini i kuća oštećenice, kako je to razvidno iz "situacijskog plana" (l. 23-24) i da je ona zvala u pomoć, a inače se i branila, logičan je postupak optuženika kada je prestao s daljnjom primjenom sile i daljnjim svladavanjem njenog otpora bojeći se, očito, da netko ne naiđe. Dakle, objektivne okolnosti su prisilile, inače trezvenog, pa i potpunoma trijeznog optuženika da "odustane" od dovršenja djela, a ne da bi se radilo o takvom voljnom postupanju koje bi se, u smislu čl. 19. OKZRH, trebalo smatrati dobrovoljnim odustankom.

Konačno, sve te odlučne činjenice je raspravio i utvrdio, i to pravilno, prvostupanjski sud, pa ponavljanje u (osobnoj) žalbi da je optuženik samo ljubio oborenu oštećenicu i na njen zahtjev je pustio, odnosno (u žalbi po branitelju) da je djelo mogao dovršiti, a da nije, pa da se zbog toga radi o dobrovoljnom odustanku, nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, pri čemu i nije odlučna sama činjenica što je djelo ostalo u pokušaju, kada je optuženik samo za taj pokušaj i oglašen krivim.

Osim toga, činjenično stanje nije manjkavo utvrđeno time što sud prvog stupnja nije proveo psihijatrijsko vještačenje pregledom i posmatranjem optuženika. Ovo stoga što se tijekom postupka i nije pojavila sumnja da bi njegova uračunljivost bila isključena ili smanjena, a u smislu odredbe čl. 248. st. 1. ZKP.

Istina, na glavnoj raspravi je optuženik ustvrdio da je pio (l. 40), o čemu nije iskazivao pred istražnim sucem (l. 11), a i u osobno podnesenoj žalbi je naveo da zaista ništa nije pio, jer i inače uopće ne pije alkohol. No, da je čak on i popio odnosnu količinu alkohola, a nije, to još uvijek ne bi predstavljalo nužnost za provođenje psihijatrijskog vještačenja koje se poduzima tek pod pretpostavkom predviđenom u citiranoj odredbi.

Stoga žalba nije osnovana zbog pogršeno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalba nije osnovana ni zbog odluke o kazni.

Optuženiku je izrečena najblaža kazna, koja se uopće može izreći za predmetno krivično djelo i to uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, pa je suvišno davati bilo kakav daljnji osvrt na žalbene navode u ovom dijelu.

Kako, dakle, žalba u cijelosti nije osnovana, to ju je trebalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju čl. 374. ZKP.

U Zagrebu, 27. veljače 1997. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.