I Kž-665/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 665/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Horvatinović Ružice kao predsjednika vijeća, te Svedrović Marijana i Primorac Vladimira kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak- Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K. Ž. zbog krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. KZH i dr., odlučujući o žalbama opt. K. Ž. i javnog tužioca, podnesenima protiv presude Okružnog suda u Karlovcu od 11. srpnja 1991. godine, br. K 21/91-37, u sjednici održanoj 3. listopada 1991., u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Kern Ivana,

p r e s u d i o j e :

I. Uvažava se djelomično žalba opt. K. Ž., preinačuje se prvostepena presuda u odluci o kazni, te se opt. K. Ž. za krivično djelo iz čl. 132. st. 1. KZH, po tom propisu utvrdjuje kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, a za krivično djelo iz čl. 41. st.

1. KZH u trajanju od 1 (jedne) godine, pa se optuženik K. Ž. za oba dva krivična djela, uz primjenu odredbe iz čl. 48. st.

2. toč. 3. KZ SFRJ, osudjuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.

Po čl. 50. st. 1. KZ SFRJ, optuženiku se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 16. svibnja 1991. godine pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalbe opt. K. Ž. i javnog tužioca, odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrdjuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom od 11. srpnja 1991. br. K 21/91- 37 Okružni sud u Karlovcu oglasio je krivim opt. K. Ž. zbog krivičnih djela iz čl. 132. st. 1. KZH i čl. 41. st. 1. KZH, i po istim zakonskim propisima utvrdio mu kazne zatvora i to: za krivično djelo iz čl. 132. st. 1. KZH, u trajanju od 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci a za kriv. djelo iz čl. 41. st. 1. KZH, u trajanju od 1(jedne) godine, te ga, po osnovi

I Kž 665/1991-3

navedenih zakonskih propisa, a uz primjenu čl. 48. st. 1. i 2. t. 3. KZ SFFJ osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina.

Po čl. 50. st. 1. KZ SFRJ optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 16. svibnja 1991. godine pa nadalje.

Protiv te presude podnijeli su žalbe: opt. K. Ž. po svom branitelju V. S., odvjetniku iz K., zbog nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni, i predlaže da drugostepeni sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje; javni tužioc, zbog odluke o kazni, i predlaže da drugostepeni sud pobijanu presudu preinači u odluci o kazni i optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Javni tužilac Hrvatske, postupajući u skladu s odredbom iz čl. 370. st. 2. ZKP, stavio je prijedlog da se žalba opt. K. Ž. odbije kao neosnovana, a žalba javnog tužioca kao osnovana uvaži i pobijana presuda preinači u odluci o kazni, na način da se opt. K. Ž. osudi na kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Žalba opt. K. Ž. djelomično je osnovana, dok je žalba javnog tužioca neosnovana.

Na žalbu opt. K. Ž.

Prije svega, iako žalitelj u žalbi navodi da se žali i zbog povrede krivičnog zakona, iz obrazloženja žalbe proizlazi da se žali samo zbog nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni.

Nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da prvostepeni sud nije potpuno utvrdio činjenično stanje. Prema žalitelju, prvostepeni sud je propustio provjeriti alibi optuženika, nije vodio računa da optuženik u relativno kratkom vremenskom razdoblju nije mogao prijeći razdaljinu izmedju svoje kuće i kuće oštećenice, nije vodio računa o starosti oštećenice koja "teško da bi na mjestu dogadjaja prepoznala optuženika", i konačno, prema žalitelju, prvostepeni sud nije vodio računa da je baterija mogla biti podmetnuta optuženiku, a da sama oštećenica ima interes da tereti optuženika jer "očekuje naknadu štete u parnici".

Suprotno navodima žalitelja, prvostepeni sud je potpuno utvrdio činjenično stanje te je istovremeno za sve svoje zaključke dao valjane razloge.

Prije svega, prvostepeni sud objektivno i nije mogao provjeravati alibi optuženika (onako kako to traži optuženik), jer svjedoci koje predlaže optuženik imaju saznanja o kretanju optuženika samo do 20,00 sati - a kritični dogadjaj dogodio se iza 22,00 sata. Isto tako, i ovaj drugostepeni sud je mišljenja, kao i prvostepeni sud, da je optuženik mogao u vremenu od dva sata doći do kuće oštećenice, a iz načina iskazivanja oštećenice T. K., bez

I Kž 665/1991-3

obzira na njenu poodmaklu životnu dob, po ničemu se ne može zaključiti da oštećenica "nije mogla prepoznati optuženika" - kako to ističe žalitelj u žalbi. Isto tako, navodi žalitelja o "podmetanju" baterija i "interesu oštećenice da tereti optuženika", nisu utemeljeni na dokazima, već predstavljaju puke konstatacije žalitelja, koje nemaju uporišta u izvedenim dokazima u ovom krivičnom postupku.

Medjutim, u pravu je žalitelj kada u žalbi navodi da je prvostepeni sud osudio opt. K. Ž. na prestrogu kaznu. I prema mišljenju ovog drugostepenog suda, prvostepeni sud je, odmjeravajući utvrdjene kazne zatvora optuženiku za svako pojedino krivično djelo, kao i za izricanje jedinstvene kazne zatvora, precijenio težinu otegotnih okolnosti koje je utvrdio, tako da će se prema mišljenju ovog drugostepenog suda i blažom kaznom (u trajanju od pet godina) ostvariti sve svrhe kažnjavanja iz čl. 33. KZ SFRJ, i da je upravo ta kazna adekvatna okolnostima slučaja, težini učinjenog krivičnog djela, stupnju krivične odgovornosti optuženika i sasvim je podobna da se njome ostvare svi vidovi svrhe kažnjavanja, predvidjeni u zakonu.

Na žalbu javnog tužioca

Nije u pravu žalitelj kada u žalbi navodi da je prvostepeni sud osudio opt. K. Ž. na preblagu kaznu. Suprotno navodima žalitelja, prvostepeni sud je optuženika osudio na prestrogu kaznu, kako je to obrazloženo povodom žalbe optuženika, te se žalitelj upućuje na taj dio drugostepene odluke.

Kako su razlozi žalbe optuženika samo djelomično osnovani, a razlog žalbe javnog tužioca nije osnovan, te kako ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, u smislu odredbe iz čl. 376. st. 1 . i 2 . ZKP, nisu nadjene ni bitne povrede odredaba krivičnog postupka niti povrede krivičnog zakona na štetu optuženika, to je na temelju čl. 384. ZKP postupljeno kao u izreci ove drugostepene odluke.

U Zagrebu, 3. listopada 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r. Mr. Horvatinović Ružica v.r.