Gž-3395/2007-2 · Županijski sud u Puli - Pola

Posl. br. Gž-3395/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to: Virne Išić, kao predsjednika vijeća, Helene Poropat i Igora Rakića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. T. iz P., zastupanog po punomoćniku D. V., odvjetniku iz P., protiv tuženika R. K. iz V., zastupanog po punomoćnici Lj. S., odvjetnici iz P., radi pobijanja dužnikovih radnji, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu posl. br. P- 214/06-28 od 22. prosinca 2006. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 30. ožujka 2009. godine,

p r e s u d i o j e

Djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika p r e i n a č u j e s e presuda Općinskog suda u Pazinu posl. br. P-214/06-28 od 22. prosinca 2006. godine na način da se odbija dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se na nekretnini označenoj s 2/24 dijela k.č. br. 3396/5 upisane u zk.ul. 2511 za k.o. P., kuća i dvorište, dozvoljava ovrha radi naplate označenih iznosa.

U preostalom dijelu žalba tuženika se odbija, a pobijana presuda Općinskog suda u Pazinu posl. br. P-214/06-28 od 22. prosinca 2006. godine se potvrđuje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom sud prvog stupnja usvojio je tužbeni zahtjev tužitelja sljedećeg sadržaja:

«Pobija se Ugovor o darovanju od 04. lipnja 2003. g. kojim je dužnik B. E. iz P., …,

bezteretno otuđio nekretninu označenu s 2/8 dijela k.č. br. 3396/5 upisanu u zk.ul. 2511 za k.o. P., kuća i dvorište svojoj supruzi B. L. iz P., …, te Ugovor o darovanju od 12. lipnja 2003. g. kojim je B. L. predmetnu nekretninu dalje bezteretno otuđila svojemu ocu, tuženome K. R. u dijelu u kojemu je potrebno za naplatu potraživanja tužitelja prema dužniku B. E., u visini od 36.620,00 eura (tridesetšesttisućašestodvadeset eura) u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Z. b. d.d. na dan plaćanja uvećano za zakonsku zateznu kamatu u visini od 0,25% godišnje računajući od 26. lipnja 2003. g. pa do isplate, te iznos od 5.500 eura (pettistućapetsto eura) u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Z. b. d.d. na dan plaćanja uvećano za zakonsku zateznu kamatu u visini od 0,25% godišnje računajući od 16. svibnja 2003. g. pa do isplate, te se na nekretnini označenoj s 2/24 dijela k.č. br. 3396/5 upisanu u zk.ul. 2511 za k.o. P., kuća i dvorište dozvoljava ovrha radi naplate označenih iznosa.» (st. I).

U st. II naloženo je tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 35.766,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova tužitelja odbijen i to u iznosu od 4.148,00 kn. U st. III odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Žalbom tu presudu pobija u cijelosti tuženik i to kako navodi zbog svih žalbenih razloga. Žalitelj ističe da je na ročištu od 29. studenog 2004. godine osporio i osnov i visinu tražbine tužitelja. Navodi kako iz obrazloženja pobijane presude nije razvidno čime je sud utvrdio vjerodostojnost isprava koje je tužitelj ponudio u dokaz svoje tražbine, jer one nisu dostavljene u izvorniku, a potpis E. B. nije ovjeren. Obzirom je tužitelj naveo da je sa E. B. bio u različitim poslovnim odnosima, davao mu je novac za kupnju dionica, davao mu je novac u zajam, to nije jasno da li se predmetni iznosi odnose na posao sa dionicama ili su iz nekog drugog osnova, da li su to njegova potraživanja ili potraživanja njegove majke te da li se o tim potraživanjima vodi neki drugi parnični postupak.

Navodi da je izostalo saslušanje E. B. a koji ima saznanja o predmetnom potraživanju i o vlasništvu sporne nekretnine. Zbog izostanka saslušanja toga svjedoka činjenično stanje ostalo je nepotpuno i pogrešno utvrđeno. Samo na temelju evidentiranih parničnih postupaka u zemljišnim knjigama nije bilo moguće utvrditi sa sigurnošću da li su ta potraživanja vjerovnika osnovana, odnosno da li je E. B. prezadužen. Smatra da je tijekom postupka dokazao da je predmetnu nekretninu gradio za svoju kćerku iz svojih sredstava. E. B. sa svojom suprugom gradili su samo apartmane, a koji su zapravo dograđeni na osnovnom objektu kojeg je gradio tuženik.

Poremećaj odnosa između L. i E. B. utjecali su da se vlasničko stanje na predmetnoj nekretnini riješi na način da je E. B. darovao nekretninu L. B., a koja je potom istu darovala tuženiku koji je i njen stvarni vlasnik jer je on taj koji je snosio troškove njene izgradnje. Da su problemi u bračnoj zajednici postojali ukazuje i činjenica da još uvijek traju postupci za utvrđenje i naplatu doprinosa za uzdržavanje njihove zajedničke djece, a koji se do danas nisu naplatili od E. B.. Žalitelj ukazuje da je tužbom trebala biti obuhvaćena i L.

B. obzirom se tužbom pobija i ugovor o darovanju između E. B. i nje. Tužbeni zahtjev dijelom je i nedopušten jer tužitelj može zahtijevati samo da dužnikova pravna radnja gubi pravni učinak prema tužitelju toliko koliko je potrebno za njegovo namirenje. Ugovor, zaključen između L. B. i tuženika, nije dužnikova pravna radnja u odnosu na tužitelja. Sud prvog stupnja usvojio je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se dozvoli ovrha radi naplate označenih iznosa. Ovakav zahtjev da je nedopušten jer sud nije ovlašten određivati ovrhu radi naplate, čime prelazi u ovršni postupak, a to je nedopustivo u ovom parničnom postupku.

Zbog navedenog predlaže se ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP).

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tuženika osnovana je samo u dijelu kojim je određeno da se na predmetnoj nekretnini dozvoljava ovrha radi naplate označenih iznosa.

U ovom predmetu sporno je da li su ispunjeni uvjeti za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, da li je tužbeni zahtjev takav kakvog ga je sud prvog stupnja usvojio dopušten te da li je i L. B. trebala biti obuhvaćena kao stranka u ovom postupku, na pasivnoj strani.

Po ocjeni ovoga suda, sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučivao o svim spornim pitanjima, a pri tome nije utvrđeno da bi bile učinjene bitne povrede postupka na koje ukazuje žalitelj, kao ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. ZPP-a).

Tužitelj je, kako je pravilno u pobijanoj odluci utvrđeno, E. B. izvršio pozajmice, jednom 26. ožujka 2003. godine u iznosu od 36.620,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja najkasnije 26. lipnja 2003. godine, a drugi puta 16. svibnja 2003. godine u iznosu od 5.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja najkasnije 01. lipnja 2003. godine. Te činjenice, pored iskaza tužitelja, utvrđene su i iz pisanih Izjava koje prileže spisu (list 4 i 5), a tuženik tijekom postupka nije dokazao niti je ičim doveo u sumnju da bi ti dokazi bili nevaljani ili da je tužiteljevo potraživanje tih iznosa neosnovano.

Sud prvog stupnja je radi potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja pozivao E. B. na saslušanje, ali se on, unatoč urednim pozivima, nije odazvao. Radi se o svjedoku kojem je od strane Centra za socijalnu skrb P. imenovan poseban skrbnik koji ga je dužan zastupati, te štititi njegova prava i interese u postupku lišenja poslovne sposobnosti koji je pokrenut kod Općinskog suda u Poreču.

U ovakvoj situaciji i kada u spisu prileže Izjave o predmetnom zajmu, koje tuženik nije izričito ni valjano osporio, kada ne postoji dokaz da bi taj zajam bio vraćen, kada je E. B. nakon podnošenja ove tužbe potpisao nagodbu (list 31 spisa) sa tužiteljem i njegovom majkom Đ. T. kojom je priznao da istima duguje iznos od 111.000,00 EUR i kojeg se obvezao vratiti do 05. veljače 2004. godine, to je sud prvog stupnja imao osnove da odustane od provođenja dokaza saslušanjem tog svjedoka jer je očito da taj iskaz ne bi imao utjecaja na donošenje drugačije odluke.

Stoga žalitelj neosnovano ukazuje na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i na učinjene bitne povrede postupka u dijelu kojim se odlučivalo o spornom pitanju postojanja potraživanja tužitelja prema E. B..

Neosnovano tuženik tvrdi da na temelju provedenog dokaznog postupka nije bilo osnove za utvrđenje da je E. B. bio prezadužen. O njegovoj prezaduženosti i nemogućnosti podmirenja dugova prema više vjerovnika tužitelj je pružio dovoljno dokaza. Na temelju izvatka iz zemljišnih knjiga vidljivo je da je na nekretninama koje su njegovo vlasništvo upisano više zabilježbi zabrane otuđenja i opterećenja kao i prava zaloga. Točno je da to ne znači da su novčana potraživanja pravomoćnom odlukom suda i utvrđena, međutim, očito je da prema njemu postoje brojna potraživanja, da se on novčano zaduživao, odnosno da se pojavljuje kao dužnik iz više ugovornih odnosa. Kod toga valja istači da tužitelj kao vjerovnik mora dokazati stvarnu ili vjerojatnu nenaplativost svoje tražbine. Predmetnim darovanjem E. B. ostao je bez nekretnina na kojima bi se tužitelj mogao namiriti obzirom su iste opterećene.

Njegovo priznanje duga od 05. studenog 2003. godine (list 31 spisa) također ukazuje da je u vrijeme pokretanja spora bio dužan prema tužitelju i njegovoj majci iznos od 110.000,00 EUR. Radi se o značajnijem iznosu duga. O njegovim dugovanjima iskazali su i saslušani svjedoci, pa je tuženik i u svojoj žalbi naveo kako E. B. nije podmirio ni jedan obrok uzdržavanja prema svojoj djeci.

Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je E. B. dana 04. lipnja 2003. godine sa svojom suprugom L. B. sklopio Ugovor o darovanju (list 10 spisa), a kojim joj je darovao predmetnu nekretninu te da je ona zatim tu nekretninu prenijela na svog oca, ovdje tuženika Ugovorom o darovanju (list 8 spisa) od 12. lipnja 2003. godine. Tad je zajam od 5.500,00 EUR već dospio na naplatu dok je ovaj od 36.620,00 EUR trebao biti vraćen 26. lipnja 2003. godine. U to vrijeme, pored tih obaveza, E. B. teretile su i druge obaveze, a što je vidljivo iz zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina upisanih u 2003. godini.

Tužba u ovom predmetu zaprimljena je 12. rujna 2003. godine kada su predmetna potraživanja prema E. B. već bila dospjela. To što je on sa tužiteljem sklopio nakon toga nagodbu prema kojoj je njegova obaveza isplate produžena do 05. veljače 2004. godine ne znači da je tužba preuranjena. Osim toga, tuženik nije dokazao, a na njemu je teret dokaza, da je tu predmetnu obavezu E. B. podmirio.

Prema odredbi čl. 280. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 te 12/99 – dalje: ZOO) svaki vjerovnik čije je potraživanje dospjelo na isplatu, i bez obzira kada je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika, a prema odredbi čl. 2. toga Zakona smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako uslijed njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikova potraživanja.

U smislu odredbe čl. 281. st. 3. ZOO-a, kod besplatnih raspolaganja i sa njima izjednačenih pravnih radnji, smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovnicima, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

Odredbom čl. 283. st. 2. ZOO-a propisano je da se tužba za pobijanje dužnikovih pravnih radnji podnosi protiv treće osobe s kojom je ili u čiju je korist poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njegovih univerzalnih pravnih slijednika, a odredbom čl. 284. ZOO-a propisano je – ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za ispunjenje njegova potraživanja.

Prema odredbi čl. 282. st. 1. ZOO-a tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od 3 godine osim pobijanjem teretnih raspolaganja, a prema odredbi st. 2. toga članka rok iz prethodnog stavka računa se od dana kada je poduzeta pravna radnja koja se pobija.

Po ocjeni ovoga suda, obzirom na naprijed navedene zakonske odredbe, ispunjene su sve pretpostavke, kako opće tako i posebne, za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, odnosno utvrđena je dospjelost tražbine vjerovnika prema dužniku, pravna radnja dužnika, njegova insolventnost, postojanje oštećenja vjerovnika te da je treća osoba - supruga dužnika nakon što je darovanjem od E. B. stekla tu nekretninu, istu otuđila bez naknade (darovnim ugovorom) i to ovdje tuženiku koji je njen otac.

Kako je navedeno, tužba radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji može se podnijeti protiv pribavioca ako je treći otuđio tu nekretninu (čl. 283. st. 3. ZOO- a). Obzirom da je u ovom predmetu to raspolaganje bilo bez naknade, tužitelj nije bio u obavezi dokazivati da je znao da se pribavljanje njegove prethodnice moglo pobijati.

Tužitelj nije pobijao cjelokupno raspolaganje, za svih 4/8 dijela predmetne nekretnine koju je E. B. darovao L. B., već samo onaj dio koji je predstavljao njegovu imovinu stečenu u braku (znači samo 2/8 dijela).

Na temelju provedenih dokaza nije bilo moguće prihvatiti tvrdnju tuženika da je ta nekretnina bila njegovo vlasništvo jer da je on istu gradio svojim sredstvima, dok je E. B. bio samo formalno upisan u zemljišnim knjigama.

Tako je utvrđeno da su E. B. i L. B. dana 06. travnja 2003. godine (kada su sklopili navedeni ugovor o darovanju) sklopili nagodbu u kojoj je navedeno da obiteljska kuća sagrađena na k.č. br. 3396/5 upisana u zk.ul. 2511 k.o. P., a koja čini kuću u nizu, predstavlja imovinu koju su oni stekli za vrijeme trajanja braka, pa da je stoga ona vlasništvo svakog u 1/2 dijela. Osim toga, svjedokinja L. B. iskazala je da su tu kuću gradili E. B., tuženik i ona, odnosno da joj je tuženik u tome pomagao kao djetetu.

Svjedok D. B. iskazao je da mu je tuženik rekao da je sudjelovao u gradnji i to sa iznosom od 5.000,00 DEM, da je E. B. dogradio apartmane i da je on i platio izvođača.

Svjedok M. T. iskazuje da je on u toj kući izvodio radove, da je o svemu dogovarao sa E. B. i kada bi tuženik bio prisutan, ali da ga je isplatio tuženik jer E. B. nije imao novaca. Ti iskazi samo ukazuju da je tuženik pomagao, uglavnom novčano, da se kuća izgradi. Međutim, time nije dokazao, kao ni drugim dokazima, da je to bilo s namjerom da time stekne pravo vlasništva – suvlasništva na toj nekretnini.

Nagodbom od 04. lipnja 2003. godine E. B. i L. B. dogovorili su svoje udjele u bračnoj stečevini na toj nekretnini, a imajući saznanja o svim izvršenim ulaganjima. Ta nagodba nije pobijana niti poništavana te predstavlja uvjerljiv dokaz o vlasništvu-suvlasništvu E. B. na predmetnoj nekretnini.

Stoga darovanje predmetne nekretnine E. B. u 2/8 dijela, koji je njegov suvlasnički dio stečen na ime bračne stečevine, predstavlja raspolaganje izvršeno na štetu vjerovnika, ovdje tužitelja.

Žalitelj je u pravu kada ističe da sud prvog stupnja nije imao osnova za usvajanje dijela tužbenog zahtjeva kojim se na toj nekretnini dozvoljava ovrha radi naplate.

U ovom parničnom postupku radi pobijanja pravnih radnji nije i ne može se donositi posebna odluka kojom bi tuženik trebao trpjeti provođenje ovrhe ili kojom je određeno da se ovrha dozvoljava. Presudom suda prvog stupnja, koja se ovom odlukom potvrđuje, omogućeno je da predmetna nekretnina može biti predmetom ovrhe radi namirenja tražbine tužitelja, pa će tužitelj morati tek po njenoj pravomoćnosti i ovršnosti pokrenuti ovrhu radi njene provedbe ako se za to steknu uvjeti.

Kako u ovom parničnom predmetu sud nije ovlašten odlučivati o pitanjima o kojima se ima odlučivati u ovršnom postupku, to je valjalo u tom dijelu pobijanu presudu preinačiti (čl. 373. st. 3. ZPP-a).

Ostali dio presude, odbijanjem žalbe tuženika kao neosnovane i utvrđivanjem da je ista zakonita i pravilna, valjalo je potvrditi (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Puli, 30. ožujka 2009. godine

Predsjednik vijeća:

Virna Išić