Revr-324/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 324/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice D. P. iz P., koju zastupa punomoćnica L. Š., odvjetnica u P., protiv prvotuženika G.

I. d.o.o. P., kojeg zastupa punomoćnik A. F., dipl. pravnik i drugotuženika G. I. d.o.o. P., u stečaju, kojeg zastupa stečajna upraviteljica L. J. S., iz K., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o reviziji prvotuženika protiv presude Županijskog suda u Puli- Pola broj Gž-2483/12-2 od 3. prosinca 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-918/11-17 od 28. ožujka 2012., u sjednici održanoj 15. ožujka 2016.,

p r e s u d i o j e:

Revizija prvotuženika G. I. d.o.o. P. odbija se kao neosnovana u dijelu kojim se u odnosu na ovog tuženika pobija presuda Županijskog suda u Puli-Poli poslovni broj Gž- 2483/12-2 od 3. prosinca 2012., u dijelu kojim je u odnosu na tog tuženika potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-918/11-17 od 28. ožujka 2012. u toč. I., II. III., V. i VI. izreke, odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija prvotuženika G. I. d.o.o. P. protiv presude Županijskog suda u Puli-Poli poslovni broj Gž-2483/12-2 od 3. prosinca 2012. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-918/11-17 od 28. ožujka 2012. u odnosu na prvotuženika u toč. IV. izreke, odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„Prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

I. Utvrđuje se da je otkaz ugovora o radu tužiteljici P. D. nedopušten, te se poništava odluka tuženika G. I. N. d.o.o. P. od 1. ožujka 2010.g. kojom se otkazuje ugovor o radu tužiteljici s ponudom sklapanja izmijenjenog ugovora o radu broj 2-1/48-2010.

II. Utvrđuje se da je su i dalje na snazi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 418/2006 od 1. studenog 2006. i Ugovor o međusobnim pravima i obvezama od dana 27. ožujka 2008.g. sklopljen između tužiteljice P. D. i G. I. d.o.o. P., a preuzet po tuženiku G. I. N. d.o.o. P. odlukom broj: 6-1/1-2010 od 1. ožujka 2010.

III. Poništava se toč. 1. Odluke tuženika broj 2-3/8-2010 od 21. srpnja 2010.g. te se utvrđuje da je Ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 27. ožujka 2008.g. sklopljen između tužiteljice P. D. i G. I. d.o.o. P. a preuzet po tuženiku G. I. N. d.o.o. P. odlukom br. 6- 1/1-2010 od 1. ožujka 2010.g. bio na snazi kod tuženika dana 31. srpnja 2010.

IV. Utvrđuje se da je ništetna odluka tuženika G. I. N. d.o.o. P. broj ... od 1. ožujka 2010.g. kojom se otkazuje Kolektivni ugovor G. I. d.o.o. P. čija se primjena kod tuženika G. I. N. d.o.o. temeljila na odredbi čl. 133. st. 12. Zakona o radu.

V. Nalaže se tuženiku G. I. N. d.o.o. P. da tužiteljici isplati bruto iznos od 3.103,42 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena tekućoj od 11. ožujka 2010. do isplate, sve u roku od 8 dana.

VI. Nalaže se tuženiku G. I. d.o.o. P. da tužiteljici na ime neosnovano umanjene plaće za ožujak, travanj i svibanj mjesec 2010.g. isplati bruto iznos od 18.658,51 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena na iznose kako slijedi:

- na iznos od 6.213,89 kn od 11. travnja 2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 6.213,89 kn od 11. svibnja 2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 6.213,89 kn od 11. lipnja 2010. g. pa do isplate,

u roku od 8 dana.

VII. Nalaže se tuženiku G. I. N. d.o.o. P. da tužiteljici naknadi prouzročeni joj trošak postupka u iznosu od 3.075,00 kn u roku od 8 dana.

r i j e š i o j e:

Utvrđuje se da je tužba tužiteljice u odnosu na tuženika G. I. d.o.o. u stečaju, povučena.“

Presudom drugostupanjskog suda odbijena je kao neosnovana žalba tuženika G. I. N. d.o.o. te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio prvotuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava a osobito: čl. 112. st. 2., čl. 133., čl. 149. st. 11., čl. 152. st. 3. i 4., čl. 248. st. 2., 3 i 7. i čl. 263. st. 1. Zakona o radu, čl. 97. st. 3. Kolektivnog ugovora G. I. d.o.o. i čl. 20. Statuta novinara u vezi s čl. 234. st. 3. Zakona o radu, zbog bitne povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijane presude na način da se odbije tužbeni zahtjev.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

Revizija prvotuženika nije osnovana u dijelu u kojem se pobija drugostupanjska presuda u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli poslovni broj P-924/11-16 od 28. ožujka 2012. u odnosu na prvotuženika, osim u dijelu u toč. IV. izreke, a u kojem dijelu je revizija nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/88 i 57/11 - dalje: ZPP) koji se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11) primjenjuje u ovom postupku, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (toč. 1.); ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili utvrđenja postojanja radnog odnosa (toč. 2.) ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP (toč. 3.).

Predmet spora tužbenog zahtjeva istaknutog u toč. IV. izreke prvostupanjske presude je utvrđenje ništetnosti odluke o otkazu Kolektivnog ugovora drugotuženika. Dakle, iako je riječ o radnom sporu, presuda u tom dijelu nije donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, prestanku radnog odnosa ili utvrđenja postojanja radnog odnosa, pa revizija nije dopuštena prema čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP.

Presuda nije donesena ni prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP, stoga je za dopuštenost revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora.

Prema odredbi čl. 40. st.2. ZPP, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Tužiteljica je na ročištu od 29. listopada 2010. (list 14 spisa) naznačila vrijednost predmeta spora u ovom postupku u iznosu od 5.000,00 kuna.

Budući da vrijednost predmeta spora pobijane presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na prvotuženika u dijelu u toč. IV. izreke, kojim je tužiteljica zahtijevala utvrđenje ništetnosti odluke prvotuženika kojom je otkazao Kolektivni ugovor drugotuženika, ne prelazi propisani iznos od 200.000,00 kuna to revizija prvotuženika podnesena protiv drugostupanjske presude u tom dijelu nije dopuštena.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U preostalom dijelu pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Iako prvotuženik u reviziji navodi da je podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pretežni revizijski navodi svode se na osporavanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja. Budući da se revizija ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodi revidenta kojima osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjenično stanja, kao nedopušteni, nisu cijenjeni (čl. 385. ZPP).

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju upućuje revidentica, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, razlozi nisu proturječni niti nejasni a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i zapisnika. Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

Dakle, nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je nedopuštena odluka prvotuženika o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu i zahtjev da se prvotuženiku naloži isplata razlike plaće tužiteljici.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod drugotuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. studenog 2006. na radnom mjestu urednik, a dana 27. ožujka 2008. sklopila je s drugotuženikom Ugovor o međusobnim pravima i obvezama prema kojem je imenovana na funkciju urednice Z.,

- da je Uprava prvotuženika 1. ožujka 2010. donijela odluku kojom utvrđuje da se ugovori o radu radnika drugotuženika smatraju prenesenim na prvotuženika kao novog poslodavca, te da se na radnike čiji su ugovori preneseni nastavlja primjenjivati Kolektivni ugovor drugotuženika;

- da je odlukom Uprave prvotuženika od 1. ožujka 2010. tužiteljici otkazan ugovor o radu zbog gospodarskih razloga – potrebe smanjenja troškova poslovanja (poslovno uvjetovani otkaz) s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za isto radno mjesto, s izmjenom koja se odnosi na visinu plaće – odnosno smanjenje plaće tužiteljici;

- da kod drugotuženika u trenutku prenošenja ugovora o radu nije bilo utemeljeno radničko vijeće, ali da je funkciju sindikalnog povjerenika ispred Sindikata novinara Hrvatske (SNH) kod drugotuženika obnašao B. Ž., a ispred Sindikata grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske (SGNDH) D. K.;

- da je prvotuženik bio registriran kao pravni subjekt i prije prenošenja ugovora o radu, ali da do 1.ožujka 2010., kad su preneseni ugovori o radu, nije poslovao, osim sporadično, s ciljem održavanja pravnog subjektiviteta;

- da su prvotuženiku u trenutku preuzimanja radnika bile poznate sve financijske obaveze iz ugovora o radu koje je odlučio preuzeti, kao i cjelokupna financijska situacija preuzetog dijela tuženika;

- da se prvotuženik prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu nije savjetovao sa sindikalnim povjerenikom;

- da tuženik nije tužiteljici isplatio razliku plaće koja je u visini nesporna.

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava – odredbi Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 – dalje: ZR) i odredbi Kolektivnog ugovora drugotuženika, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, zaključili da je tužbeni zahtjev osnovan.

Prema odredbi čl. 133. st. 1. ZR ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava svoju gospodarsku cjelovitost, na novog se poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji radi u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani uz obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet rješenja. Prema st. 2. istog članka radnik čiji ugovor o radu je prenesen na način iz st. 1. ovog članka, zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu. Prema st. 3. čl. 133. ZR poslodavac na kojeg se prenose ugovori o radu na način propisan st. 1. ovog članka, preuzima s danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu. Prema st. 4. poslodavac koji na novog poslodavca prenosi poduzeće, dio poduzeće, obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti dužan je novog poslodavca potpuno i istinito pisano izvijestiti o pravima radnika čiji se ugovori o radu prenose. Prema st. 5. propust poslodavca da novog poslodavca pisano izvijesti o pravima radnika čiji se ugovori prenose ne utječe na ostvarivanje prava radnika čiji su ugovori o radu preneseni na novog poslodavca. Prema st. 6. poslodavac je dužan o prijenosu poduzeća, dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti na novog poslodavca pravodobno, prije dana prijenosa pisano obavijestiti radničko vijeće i sve radnike koji su prijenosom obuhvaćeni. Prema st. 12. istog članka, ako u poduzeću, dijelu poduzeća, u svezi s bavljenjem gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je prenesena sklopljen kolektivni ugovor, na radnike se do sklapanja novog kolektivnog ugovora, a najduže godinu dana, nastavlja primjenjivati kolektivni ugovor koji se na njih primjenjivao prije promjene poslodavca. Prema st. 13. istog članka, ako se poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti prenosi na novog poslodavca, novi poslodavac solidarno s poslodavcem koji prenosi poduzeće, dio poduzeća, obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti odgovara za obveze prema radnicima nastale do dana prenošenja poduzeća, dijela poduzeća, obavljanja gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti.

Tijekom provedenog postupka bilo je sporno je li poslodavac poštovao odredbe čl. 149. ZR, odnosno je li prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu isti proveo savjetovanje s radničkim vijećem odnosno sindikalnim povjerenikom.

Prema odredbi čl. 149. st. 1. ZR prije donošenja odluke važne za položaj radnika poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci. Odluka koja je donesena protivno odredbama ZR o obvezi savjetovanja ništetna je (čl. 149. st. 12. ZR), a takvim odlukama smatraju se i odluke o otkazu ugovora o radu (čl. 149. st. 3. ZR). Odredba čl. 152. st. 3. ZR propisuje da ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisana tim Zakonom, osim prava imenovanja predstavnika radnika u tijela poslodavca.

U konkretnom slučaju u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da kod ranijeg poslodavca nije bilo utemeljeno radničko vijeće, već je funkciju radničkog vijeća obavljao sindikalni povjerenik pa je poslodavac bio dužan u skladu s odredbom čl. 152. st. 3. ZR provesti postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom. Naime, prema odredbi čl. 133. st. 10. ZR ako je u poduzeću, dijelu poduzeća, gospodarskoj djelatnosti ili dijelu gospodarske djelatnosti koje je preneseno i koje je zadržalo svoju samostalnost utemeljeno radničko vijeće, ono nastavlja s radom do isteka mandata na koje je izabrano. Polazeći od činjenice da ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće (a u ovom slučaju nije utemeljeno), sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisana tim Zakonom (čl. 152. st. 3. ZR), valja zaključiti da s radom nastavlja i sindikalni povjerenik. Temeljno je načelo da radnici čiji se ugovori o radu prenose na novog poslodavca zadržavaju sva prava iz radnog odnosa koja su stekli do dana prenošenja ugovora o radu (čl. 133. st. 2. ZR). Tužiteljica, dakle, time što je prenesen njezin ugovor o radu na novog poslodavca nije mogla biti zakinuta za bilo koje pravo iz radnog odnosa, uključujući i prava vezana uz savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom. Savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom obveza je poslodavca, ali ta obveza ujedno podrazumijeva i pravo radnika da se radničkom vijeću odnosno sindikalnom povjereniku omogući da dade svoje mišljenje o namjeravanom otkazu ugovora o radu. Savjetovanje s radničkim vijećem, odnosno sindikalnim povjerenikom ustanovljeno je radi zaštite prava radnika koja proizlaze iz radnog odnosa zasnovanog sklapanjem ugovora o radu.

Zbog navedenih razloga tužiteljica nije mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj u odnosu na onaj u kojem se nalazio kod bivšeg poslodavca niti zbog toga što novi poslodavac nije bio obaviješten o djelovanju sindikalnog povjerenika. Ta činjenica ne može utjecati na ostvarivanje prava radnika čiji su ugovori preneseni. U smislu odredbi čl. 133. st. 4. i 5. ZR bivši poslodavac je bio dužan obavijestiti novog poslodavca o pravima radnika čiji se ugovori o radu prenose. Prema pravnom shvaćanju ovog suda to obuhvaća i prava radnika koja on ima u postupku otkazivanja ugovora o radu, a u sklopu tih prava svakako je i pravo radnika da se o namjeravanoj odluci otkaza ugovora o radu kojeg je on sklopio s poslodavcem izjasni sindikalni povjerenik. Prema tome, bivši poslodavac je bio dužan obavijestiti novog poslodavca o osobi sindikalnog povjerenika jer to ulazi u opseg prava radnika čiji se ugovori o radu prenose na novog poslodavca u smislu odredbe čl. 133. st. 4. ZR. Eventualni propust da to učini ne može ići na štetu ostvarivanja prava radnika (čl. 133. st. 5. ZR).

Kako prvotuženik, kao novi poslodavac, nije izvršio savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom prije donošenja sporne odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici, to je isti postupio suprotno odredbi čl. 118. ZR i čl. 149. ZR. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je zbog navedenog razloga predmetna odluka o otkazu ugovora o radu ništetna (čl. 149. st. 12. ZR).

Budući je otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora nezakonit, ostao je na snazi ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je tužiteljica sklopila s drugotuženikom pa u skladu s tim tužiteljica ima pravo i na isplatu plaće prema tom ugovoru, kao i na razliku plaće koja joj je isplaćivana prema novom ugovoru i plaće na koju ima pravo prema ugovoru sklopljenom s drugotuženikom. Visina plaće je među strankama nesporna pa su sudovi pravilno prihvatili i dio tužbenog zahtjeva na isplatu bruto plaće i razlike neosnovanog umanjenja plaće u iznosima navedenim u presudama.

Revizijske navode da su pogrešno primijenjene odredbe materijalnog prava iz čl. 112. st. 2., čl. 248. st. 2.,3.i 7. i čl. 263. st. 1. Zakona o radu, čl. 97. st. 3. Kolektivnog ugovora i čl. 20. Statuta novinara Hrvatske u vezi s čl. 234. st. 3. Zakona o radu, revidentica u reviziji određeno ne navodi niti obrazlaže, stoga tako paušalno navedeni revizijski razlozi sukladno odredbi čl. 386. ZPP nisu uzeti u obzir.

Na temelju odredbe čl. 387. ZPP propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti.

Dakle cijeneći sadržaj naveden zakonske odredbe proizlazi da se revizija ne može podnijeti zbog razloga koji nisu isticani već u žalbi protiv prvostupanjske presude. Stoga, kada revidentica u reviziji osporava valjanost odluke o prijenosu poduzeća i ugovora o radu na novog poslodavca, pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. 149. st. 3. toč. 11. ZR, iznosi nove činjenice što je protivno odredbi čl. 387. ZPP-a stoga takvi revizijski razlozi nisu uzeti u obzir.

Prema tome, nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP).

Slijedom iznesenog, kako nisu nađeni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 15. ožujka 2016.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.