Rev-2299/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2299/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M.B. iz O., koju zastupa M.B., odvjetnica iz O., protiv tuženika I - C. d.d. Filijala O., koju zastupa punomoćnik Lj.P. i II - A.O. iz V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji prvotuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 18. veljače 1993. godine broj Gž 280/93-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 4. studenog 1992. godine br. P- 1719/89-34, u sjednici vijeća održanoj dana 6. prosinca 1994.

p r e s u d i o j e:

Revizija prvotuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom koja je u pobijanom dijelu potvrđena presudom Okružnog suda u Osijeku od 18. veljače 1993. godine br. Gž 280/93-2 naloženo je tuženima da solidarno plate tužiteljici novčane iznose pobliže navedene u izreci te odluke, sa odgovarajućom zakonskom zateznom kamatom i parnični trošak u iznosu od 127.475 HRD, sve u roku od 15 dana, dok je dio zahtjeva tužbe iznad prihaćenog dijela odbijen (nepobijani dio odluke).

Protiv pravomoćne odluke suda drugog stupnja reviziju je izjavila prvotužena C. d.d. Filijala O. iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova preinače, ili pak ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužiteljica je predložila da se revizija tužene odbije kao neosnovana. O podnesenoj reviziji nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Tužena ponavlja u postupku iznesenu tvrdnju, da je tužiteljici mirnim putem isplaćen iznos od 2,487.830 tadašnjih dinara, što među strankama i nije sporno i da se isplaćena svota odnosi na duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 1,400.000 tadašnjih dinara i 450.000 tadašnjih dinara na ime pretrpljenih fizičkih bolova. Isplata je utemeljena na bazi utvrđenja smanjenja životne aktivnosti za 20%, pa je zbog dodatnog smanjenja radne sposobnosti za 20% tužiteljici trebalo dosuditi najviše do iznosa od 2,800.000 tadašnjih dinara. I konačno, tužena tvrdi da pobijana odluka nema razloga o činjenici da je tužiteljici šteta naknađena mirnim putem.

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica nakon stradanja u prometnoj nezgodi od 7. listopada 1987. godine i nakon što je dio štete tužiteljici isplaćen mirnim putem (21. studenog 1988. godine) zbog posljedica stradanja u toj prometnoj nezgodi ponovno bila podvrgnuta operacijama i liječenju, pa otuda i njeno pravo i na tako nastalu štetu. Nije sporno da je tužiteljici mirnim putem isplaćena novčana naknada, ali na bazi smanjenja radne sposobnosti za 20%. Pogoršanje zdravlja tužiteljice, kao uzrok ozljeda u prometnoj nezgodi od 7. 10. l987. godine dodatno je smanjilo radnu sposobnost tužiteljice za 27-28%, ili sveukupno za 47-48%, kako to jasno i nesporno proizlazi iz mišljenja i nalaza saslušanih liječnika vještaka. Respektirajući te činjenice, kao i okolnost da je tužiteljici u već rečenom opsegu isplaćena određena novčana naknada, sudovi uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava, respektirajući i ostale osobitosti ovog slučaja, da se radi o mlađoj osobi (tužiteljica ima 28 godina života), i po zanimanju profesorica na ime pretrpljene nematerijalne štete (fizički bolovi, umanjenje životnih aktivnosti, naruženost i strah) s obzirom na trajanje, težinu i posljedice povređenja koje i danas djelomično trpi (ograničenost kretanja u desnom koljenu, tužiteljica pri hodu lagano vuče nogu, oslabljenost mišića desne natkoljenice, naknadno odstranjenje kosti ivera u zglobu, te visoki stupanj umanjenja životne aktivnosti) i po mišljenju ovog suda utvrdili i dosudili primjerenu novčanu naknadu (čl. 200. ZOO, "NN" br. 53/91).

Kako u provedenom postupku nema povreda na koje je revident ukazivao, kao ni onih povreda postupka na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP, "NN" br. 53/91), to je reviziju tužene kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 6. prosinca 1994.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.