Rev-502/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-502/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. V. iz V., A. F. iz V., Z. S. iz V., N. K. iz V., i M. C. iz V., koje zastupa punomoćnik B. P. dipl. pravnik saveza H., protiv tuženika V. d.d. iz V., kojeg zastupa punomoćnik B. C., dipl. pravnik, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u

Osijeku

broj

Gž-1732/97

od

09. listopada 1997. godine, kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pr-221/97 od 10. lipnja 1997. godine, u sjednici održanoj dana 27. ožujka 2001. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja kao neosnovani, a kojim se traži da se obveže tuženik na isplatu razlike plaće za mjesec prosinac 1995. godine, u iznosima pobliže navedenim u izreci prvostupanjske presude.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tužitelji su izjavili reviziji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud ukine obje nižestupanjske odluke i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 - u daljnjem tekstu ZPP) ovaj sud je utvrdio da u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Sud u revizijskom postupku ovlašten je voditi računa o svim ostalim procesnim povredama samo ako se podnositelj revizije na njih izrazito poziva.

Revidenti se pozivaju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, ali ne obrazlažu u čemu bi se ta povreda sastojala, niti je konkretno naznačuju, pa ovaj sud ocjenjuje da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Sudovi su utvrdili i raspravili sve pravno relevantne činjenice i okolnosti o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva i pravilna primjena materijalnog prava.

Stoga nisu u pravu revidenti kad tvrde da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće između minimalne plaće koja je tužiteljima isplaćena na radu kod tuženika i iznosa koji bi se po tužiteljima trebao isplatiti kao puni osobni dohodak ostvaren u mjesecu prosincu 1995. godine.

Niži sudovi su utvrdili da je tuženik na temelju Zaključka poslovodstva za usvajanje plana poslovanja za 1995. godinu od 19. siječnja 1995. godine, kojim je predviđeno da se u plan uđe sa nižim osobnim primanjima za radnike za 30%, donio Odluku od 27. prosinca 1995. godine, prema kojoj je tužiteljima za mjesec prosinac 1995. godine isplaćena umanjena plaća do iznosa najniže propisane plaće, zbog negativnog financijskog rezultata, iskazanog po devetomjesečnom obračunu za 1995. godinu.

Na tako utvrđeno činjenično stanje, sudovi su pravilno primjenili odredbu čl. 62. st. 1. i 2. Zakona o radnim odnosima (“Narodne novine” br. 25/99 – u daljnjem tekstu ZRO) kada su odbili tužbene zahtjev tužitelja kao neosnovane.

Prema odredbi čl. 62. st. 1. ZRO radnici imaju pravo na minimalnu plaću kad organizacija, odnosno poslodavac nije u mogućnosti svojim poslovanjem radnicima osigurati plaću u visini utvrđenoj općim aktom, odnosno Ugovorom o zapošljavanju, a prema st. 2. tog članka minimalna plaća pripada radniku razmjerno vremenu provedenom na radu.

Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da tuženik nije bio u mogućnosti svojim poslovanjem osigurati tužiteljima plaću u visini utvrđenoj općim aktima tuženika, pravilno su zaključili nižestupanjski sudovi da su postojale zakonske pretpostavke za isplatu minimalne plaće, temeljem Odluke Uprave društva od 27. prosinca 1995. godine o isplati umanjene plaće radnicima zbog negativnog financijskog rezultata, a u smislu citirane odredbe čl. 62. ZRO. Revizijski navodi tužitelja u smislu da su radnici izvršavali svoje radne obveze i ostvarivali “određeni prihod”, te da nije utvrđeno što je dovelo do gubitka u poslovanju tuženika, kao i da li su poduzete i “druge mjere radi smanjenja gubitka”, nisu od značaja za ocjenu ovog spora, te se odnose na činjenična utvrđenja sudova, pa ih po izričitoj zakonskoj odredbi čl. 385. st. 3. ZPP nije dopušteno isticati u revizijskom stadiju postupka.

Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u izreci, temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 27. ožujka 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.