Legislator Case Law & Legislation
P-5841/2011-82 AI generated

Commercial court orders payment of debt and interest while rejecting excessive penalty interest claim.

Case Number P-5841/2011-82
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The commercial court in Zagreb ordered the defendant to pay the plaintiff a total of over 5.2 million kuna, including principal amounts and specific interest rates, while rejecting a separate claim for higher penalty interest. The court found the defendant's debt claim against the plaintiff non-existent and dismissed the request for increased interest rates calculated at eight percentage points above the discount rate. Consequently, the court awarded the principal debt with standard interest and denied the plaintiff's request for additional costs related to unnecessary filings.

Legislator headnote

AI generated

ZOO; Ovršni zakon: The court must award the proven debt with legally prescribed interest rates and reject claims for excessive penalty interest that exceed statutory limits or lack factual basis.

Keywords

AI generated
commercial debt recovery interest rate calculation penalty interest rejection non-existent debt claim litigation cost allocation

Cited Legislation

AI generated
čl. 30. Ovršnog zakona
čl. 29. stavak 2. ZOO-a
Tbr. 9.1. Tarife
listopada 2015 (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 51.660,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr.42.
Tbr. 42. Tarife
Tarife) u iznosu od 13.720,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 23% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 3.155,60 kuna
Tbr. 8.3 Tarife
(Tbr. 8.3 Tarife) u iznosu od 500,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po zatraženoj stopi od 23% (Tbr.42.
Tbr. 8.1. Tarife
(Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 51.660,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr.42.
Tar.br. 1. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi
Tar.br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbe
- trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 5.000,000 kuna temeljem Tar.br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbe, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupak u iznosu od 451.740,60 kuna slijedom čega je odlučeno kao u točki V izreke ove presude.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Amruševa 2/II

73. P-5841/2011

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek, u pravnoj stvari tužitelja O.-K. dd, O., Š. 11, OIB: ..., zastupan po punomoćniku M. O., odvjetniku iz Z., G. 7, protiv tuženika A. M. d.o.o. Z., A. V. H. 62, OIB: ..., zastupan po punomoćniku A. B., odvjetniku iz O. društva B. i N. d.o.o. Z., D. 13/V, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 22. siječnja 2016. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, s danom objave 23. veljače 2016.

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku da u roku od 8 (osam) dana isplati tužitelju iznos od 1.372.560,43 kune sa zateznom kamatom od 12. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II Nalaže se tuženiku da u roku od 8 (osam) dana isplati tužitelju iznos od 3.903.861,93 kune sa zateznom kamatom od 18. siječnja 2013., kao dana stjecanja, do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva od tuženika u roku od 8 dana isplatu iznosa od 54.627,36 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. siječnja 2013., kao dana stjecanja, do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena do dana 29. lipnja 2013., a od dana 30. lipnja 2013. pa nadalje po stopi koja je jednaka referentnoj stopi uvećanoj za osam postotnih poena.

IV Utvrđuje se nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 4.500.000,00 kuna.

V Nalaže se tuženiku u roku od 8 (osam) dana nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 451.740,60 kuna s zateznom kamatom od dana 23. veljače 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

VI Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 65.200,00 kuna s zateznom kamatom od dana 23. veljače 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi tvrdi da je dana 21. kolovoza 2006. sklopljen između stranaka Glavni Ugovor o gradnji broj 3168/2006 te da je u skladu s odredbom 11.4 tog Ugovora tužitelj položio tuženiku novčano jamstvo za eventualne nedostatke građevine. Tvrdi da je istim člankom Ugovora dogovoreno da tužitelj može polog za jamstvo zamijeniti dostavljanjem tuženiku Garancije banke, a što je on i učinio dana 11. kolovoza 2008., odnosno da je navedenog dana dostavio tuženiku Garanciju S. banke d.d. broj 257/2008 na svotu od 556.590,63 EUR-a s rokom valjanosti do 1. rujna 2013. Kako tuženik nakon dobivanja Garancije neosnovano zadržava polog za jamstvo u iznosu od 1.372.560,43 kn, tužitelj ga je pisanim putem pozvao na povrat, a na koji poziv se tuženik nije odazvao te i dalje bez valjanog pravnog osnova zadržava novac slijedom čega je tužitelj ustao ovom tužbom. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su stranke dana 21. kolovoza 2006. sklopile Glavni Ugovor o gradnji broj 3168/2006 te da je tužitelj u skladu s odredbom toč. 11.4. tog Ugovora dostavio tuženiku Garanciju S. banke d.d. broj 257/2008 na svotu od 556.590,63 EUR-a s rokom valjanosti do 1. rujna 2013., međutim ističe da ništa ne duguje tužitelju, a sve da i postoji kakvo dugovanje ističe prigovor zastare obzirom je Garanciju predao 11. kolovoza 2008. od kojeg dana je bio ovlašten zatražiti isplatu te tvrdi da je stoga protekao trogodišnji zastarni rok predviđen čl. 228 Zakona o obveznim odnosima. Stranke su tijekom postupka utvrdile nespornim da se utuženi iznos odnosi na pojedine zadržane iznose po privremenim situacijama i okončanoj situaciji, a koju je tuženik kao naručitelj zadržao do proteka jamstvenog roka, odnosno davanjem bankarske Garancije. Stranke su učinile nespornim i činjenicu da je tužitelj predao tuženiku dvije Garancije i to dana 24. srpnja 2007. Garanciju broj 413/07 s rokom valjanosti do 12. srpnja 2012. i dana 11. kolovoza 2008. Garanciju broj 257/08 s rokom valjanosti do 1. rujna 2013.

Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor radi prebijanja navodeći da je tuženik pravovremeno pozvao tužitelja na otklanjanje uočenih nedostataka na što se tužitelj obvezao, ali iste nije otklonio.

Podneskom od 5. travnja 2013. tužitelj je naveo da je dana 10. siječnja 2013. tuženik pozvao H. A.-A.-B. d.d. na plaćanje po Garanciji broj 257/2008 radi čega je navedena banka dana 18. siječnja 2013. tuženiku isplatila iznos od 4.206.795,47 kn, odnosno kunsku protuvrijednost iznosa od 557.180,38 EUR-a na koji Garancija glasi. Također tužitelj ne osporava da postoje nedostatci o kojima ga je tuženik obavijestio, a koje nije otklonio, međutim da se radi o takvim nedostatcima koji niti najmanje ne utječu na rad S. c. S., odnosno V. c. O. čija vrijednost okvirno iznosi najviše 50.000,00 EUR-a. U odnosu na vanjsku oborinsku kanalizaciju za koju tuženik tvrdi da je izgrađena suprotno glavnom projektu i na potpuno pogrešnim parcelama tužitelj ističe da te navode tuženik nije dokazao, već da je sam podnio zahtjev za izdavanje Uporabne dozvole te da je ishodio Uporabnu dozvolu kojom se tuženiku odobrava uporaba poslovne građevine broj 1 – trgovina građevinskog materijala (prodajni centar O. i vrtni centar) – P+2 s pratećim sadržajima (preljevni spremnik i sprinkler stanica) na zemljištu k.č.br. 5787/16 upisane u z.k.ul broj 12175 k.o. S. B., odnosno sukladno čl. 135 st. 1 Zakona o gradnji ("Narodne novine" broj 175/03 i 100/04). Opreza radi tužitelj navodi da nije ni izvodio radove vanjske oborinske kanalizacije, već podizvođači imenovani i angažirani od strane samog tuženika koji je prema tužitelju i odgovoran za eventualne propuste predmetnih podizvođača. Ističe da je postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik, osim što je neosnovano zadržao polog za jamstvo u iznosu od 1.372.560,43 kn i nakon što mu je tuženik dostavio Garanciju, neosnovano aktivirao Garanciju u cijelom iznosu na koji ona glasi, a ne u iznosu razmjernoj protuvrijednosti neuklonjenih nedostataka.

Tužitelj je podneskom od 30. siječnja 2014. konačno odredio tužbeni zahtjev na način da potražuje 1.372.560,43 kn sa zateznom kamatom od 12. kolovoza 2008. do isplate na ime neosnovano zadržanog pologa za jamstvo, zatim isplatu iznosa od 3.958.489,29 kn sa zateznom kamatom od 18. siječnja 2013. do isplate, koji iznos predstavlja razliku između iznosa vrijednosti nedostataka na objektu utvrđenog po vještaku te iznosa koji je H. A.-A.-B. d.d. dana 18. siječnja 2013. platila tuženiku po Garanciji broj 257/2008: Tuženik se nije protivio preinaci tužbenog zahtjeva te se upustio u raspravljanje po tako preinačenom tužbenom zahtjevu.

Tuženik je podneskom od 21. prosinca 2015. odredio da mu pripada pravo na prijeboj iznosa od 4.500.000,00 kn s naslova umanjene vrijednosti naručene i plaćene nekretnine i naknade štete te je predložio dopunsko vještačenje na okolnost vrijednosti nedostataka na vanjskoj oborinskoj kanalizaciji.

Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u saldakonti otvorene stavke s danom 1. rujna 2011. (list 5 spisa), Garancija broj 257/2008 (list 6 spisa), Glavni Ugovor o gradnji broj 3168/2006 (list 42-66 spisa, dalje u tekstu Glavni Ugovor), povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 14-18 spisa), Garancija 413/2007 (list 30 spisa), izvod otvorenih stavki na dan 30. rujna 2011. (list 31 spisa), privremene situacije 13, 14, 16, 12 i 15 te okončana situacija (list 32-37 spisa), poziv na otklanjanje nedostataka (list 78 spisa), e-mail korespondencija (list 79-80 spisa), CD s nedostacima (list 81 spisa), dopis od 28. siječnja 2011. (list 82 i 83 spisa), očitovanje tužitelja od 16. veljače 2011. s prilogom (list 84-86 spisa), pisana izjava glavnog izvođača o izvedenim radovima i uvjetima održavanja građevine s popisom isprava (list 87-103 spisa), dopis društva B. d.o.o. od 27. srpnja 2010. (list 104 spisa), ovjereni prijevod s njemačkog jezika dijela dokumenta "popis nedostataka na objektu S. S. B." s fotografijama (list 111-156 spisa), poziv na plaćanje po bankarskoj Garanciji broj 257/2008 (list 168 spisa), obavijest o izvršenom plaćanju po Garanciji od 18. siječnja 2013. (list 169 spisa), Uporabna dozvola (list 170-171 spisa), građevinska dozvola (list 172-175 spisa), građevinska dokumentacija (list 192-297 spisa i 304-718), provedeno je građevinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo M. P. (nalaz i mišljenje od 11. lipnja 2014. na listu 725-747 spisa), dokumentacija u elektroničkom obliku (list 751 spisa), izvod iz katastarskog plana (list 783 spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka Z. Š., svjedoka F. K., svjedoka S. B., svjedoka P. D., svjedoka Z. B., svjedoka T. H., izvadak o stanju i prometu na računu (list 837 spisa), ovjereni prijevod s njemačkog jezika Priloga 2- Ugovorni nacrti (list 844-845 spisa), ponuda za sanaciju krovišta uz dopunjeni troškovnik (list 798-815 spisa), situacijski nacrt ("Lageplan") od 8. srpnja 2006. (list 854 spisa).

Građevinski vještak je osim nalaza i mišljenja podnio i očitovanje vještaka od 5. rujna 2014. (list 756 spisa) te je usmeno saslušavan na ročištima održanim 17. prosinca 2014. (list 775-777 spisa) i 29. listopada 2015. (list 855-857 spisa).

Sud nije smatrao potrebnim provoditi financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost izvođenja radova na vanjskoj oborinskoj kanalizaciji, a kako je to predložio tužitelj u podnesku od 5. travnja 2013., jer je navedenu spornu činjenicu sud utvrdio iz ostalih provedenih dokaza tijekom postupka.

Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu: ZPP) temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je konačno određeni tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan te je utvrdio da ne postoji protutražbina tuženika te se prigovor radi prebijanja odbija kao neosnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.372.560,43 kn na ime povrata pologa za jamstvo te isplate iznosa od 3.958.489,29 kn na ime povrata razlike između utvrđenog iznosa nedostataka na objektu i iznosa naplaćenog po Garanciji broj 257/2008. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 4.500.000,00 kn na ime umanjene vrijednosti naručene i plaćene nekretnine i naknade štete.

Između stranaka nije sporno da su zaključile Glavni Ugovor, nije sporno da je tužitelj predao tuženik Garanciju broj 257/2008 u svoti do 556.590,63 EUR-a za otklanjanje nedostataka u garantnom roku, niti je sporno da je tuženik kao naručitelj zadržao iznose po ispostavljenim privremenim situacijama te okončanoj situaciji u ukupnom iznosu od 1.372.560,43 kn na ime jamstvenog pologa. Između stranaka nije sporno da su na predmetnom objektu utvrđeni nedostaci koji nisu otklonjeni.

Uvidom u Glavni Ugovor zaključen između stranaka utvrđeno je da je tužitelj kao izvoditelj preuzeo obvezu glavnog izvoditelja za projekt T. centar S. B. (dalje u tekstu: objekt) te da je predmet radova uređivanje "ključ u ruke" objekta te vanjskih objekata i usluge priključivanja i pripreme zemljišta, odnosno sve usluge i isporuke koje su potrebne za izgradnje funkcionalnog objekta spremnog za useljenje i bez nedostataka. Ugovorene usluge svakako uključuju usluge navedene u točki 3.3. Glavnog Ugovora, između ostalog i izradu za objekt potrebnih dovodnih i odvodnih priključaka za vodu, plin ili centralno grijanje, struju, kanal i poštu (prazne cijevi) do granice parcele, javnog glavnog dovoda ili mjesta za predaju dobave i uklanjanje otpada, ukoliko njih nije obvezan osigurati dobavljač s time da sve priključne pristojbe, mrežne doprinose i troškove pripreme snosi naručitelj.

Člankom 11.4 Glavnog Ugovora određeno je da se od djelomičnih računa zadržava polog za pokriće u visini od 10% u gotovini. Od priznatog iznosa konačnog obračuna (dodatni zakonski PDV) se za trajanje jamstvenog roka dogovara jamstveni polog od 5%. Naručitelj ima pravo uz jamstveni polog zadržati od iznosa završnog računa one iznose koje klijenti od naručitelja zadržavaju zbog nedostataka za koje klijenti tvrde da ih je uzrokovao izvoditelj ili njegovi kooperanti. Istim člankom je ugovoreno da se polog za jamstvo može zamijeniti dostavljanjem Garancije banke naručitelja pri čemu iznos bankovne Garancije mora odgovarati predujmu naručitelja.

U konkretnom slučaju između stranaka nije sporno da je tuženik temeljem čl. 11.4 Glavnog Ugovora zadržao ukupni iznos od 1.372.560,43 kn niti je sporno da je tužitelj predao tuženiku bankarsku Garanciju broj 257/2008 u svoti do 556.590,63 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja što čini 5% od vrijednosti ugovorenih radova radi otklanjanja nedostataka u garantnom roku.

Između stranaka je sporno da li je u dijelu zahtijeva kojim tužitelj potražuje povrat pologa za jamstvo iz razloga što je isti zamijenio drugim sredstvom osiguranja, odnosno Garancijom banke, nastupila zastara.

Između stranaka nije sporno da je tužitelj predmetnu bankarsku Garanciju dostavio tuženiku 11. kolovoza 2008.

U konkretnoj situaciji ima se primijeniti zastarni rok određen čl. 225 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08 i 125/11, dalje u tekstu: ZOO). Naime, kad bi predmet zahtjeva bio povrat pologa za jamstvo po proteku jamstvenog roka primjenjivao bi se zastarni rok iz čl. 228. ZOO-a jer bi takav zahtjev predstavljao zahtjev za potpunu isplatu ugovorene cijene izvedenih radova prema sklopljenom Ugovoru. Međutim, u konkretnom slučaju ugovoreno je da tužitelj može zamijeniti polog za jamstvo drugim sredstvom osiguranja, odnosno dostavljanjem Garancije banke, a što je nesporno tužitelj i učinio, pa je u trenutku dostave Garancije banke tuženiku otpala osnova po kojoj je imao pravo zadržati uskraćeni polog za jamstvo. Nakon što je od tužitelja tuženik primio predmetnu Bankarsku Garanciju, tuženik je bez pravne osnove zadržao polog za jamstvo. Tuženik kao dobar gospodarstvenik je po primitku bankarske Garancije trebao u primjerenom roku izvršiti povrat sredstava koje je zadržao temeljem situacija na ime pologa za jamstvo, a što isti nesporno nije učinio. Naime, primitkom predmetne Bankarske Garancije u skladu sa Glavnim Ugovorom tuženik je ne izvršivši povrat zadržanog pologa za jamstvo bez pravne osnove zadržao iznos navedenog pologa za jamstvo u iznosu od 1.372.560,43 kuna, odnosno primitkom Bankarske Garancije otpala je osnova za držanje tog iznosa, pa je tuženik isti dužan vratiti tužitelju prema pravilima ZOO-a o stjecanju bez osnove slijedom čega se ima primijeniti petogodišnji zastarni rok, a kako je to već ranije navedeno. S obzirom da je Bankarsku Garanciju tuženik primio 11. kolovoza 2008., a tužba je u ovoj pravnoj stvari predana 23. rujna 2011., razvidno je da nije protekao opći zastrani rok koji se ima primijeniti u konkretnoj pravnoj situaciji.

S obzirom da prema ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju nije došlo do zastare potraživanje u odnosu na točku I tužbenog zahtjeva te obzirom da je tuženik zadržao polog za jamstvo u iznosu od 1.372.560,43 kn bez obzira što je nesporno primio bankarsku Garanciju tužitelja, valjalo je u tom dijelu prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u točki I ove presude. Odluka o zateznoj kamati na navedeni iznos donesena je na temelju odredbe čl. 1115 ZOO-a prema kojoj je određeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i zatezne kamate i to od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten. Tužitelj je zahtijevao zateznu kamatu od dana nakon što je dostavio tuženiku predmetnu Bankarsku Garanciju, a s danom primitka koje je tuženik postao nepošten.

Odluku o visini stope zatezne kamate sud je donio temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Sud je tijekom postupka radi utvrđivanja nastalih nedostataka na predmetnom objektu i vrijednosti istih proveo dokaz građevinskim vještačenjem po vještaku M. P. u okviru kojeg vještačenja je utvrđeno da postoje nedostaci na objektu te da je procijenjena vrijednost utvrđenih nedostataka 248.306,18 kn bez PDV-a.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka iz razloga što je prema ocjeni ovog suda vještak brižljivo razmotrio predmet vještačenja, točno je naveo sve što je opazio i našao te je svoje mišljenje iznio savjesno i u skladu sa pravilima znanosti i vještine.

Vještak je za potrebe vještačenja pribavio od stranaka raspoloživu građevinsku dokumentaciju koja prileži spisu te je pregledao lokaciju u prisutstvu stranaka. Vještak je također prilikom izrade nalaza i mišljenja koristio i fotografije te relevantne propise i tehničku literaturu. Vještak je u točki 3.2 nalaza detaljno opisao pojedine stavke utvrđenih nedostataka i radnji potrebnih za sanaciju istih te je izvršio procjenu tako utvrđenih nedostataka u navedenom iznosu od 248.306,18 kn bez PDV-a.

Vještak se detaljno i precizno očitavao na sve prigovore tuženika, u više navrata, s time da je vještak usmeno iznosio nalaz i mišljenje te se očitovao na prigovore na ročištu 17. prosinca 2014. Nakon što je vještak iznio usmeno nalaz i mišljenje i odgovorio na prigovore stranke su se suglasile da nije potrebno izvoditi dokaz očevidom na licu mjesta te nisu stavile daljnje prigovore.

Tuženik je potom naknadno podneskom zaprimljenim na ročištu 10. ožujka 2015. iznio daljnje prigovore u odnosu na krov objekta te je predložio očevid na licu mjesta na način da se (eventualno segmentarno) otvori krovna konstrukcija kako bi se utvrdio opseg i visina štete koja je nastala, prema tvrdnjama tuženika zbog daljnjeg propadanja krova na objektu. Sud je, a kako bi otklonio naknadne prigovore tuženika, ponovno pozvao vještaka na ročište dana 29. listopada 2015. na kojem je vještak takve tvrdnje tuženika otklonio. Naime, vještak je mišljenja da je pogrešan zaključak tuženika kako krov nije izrađen sukladno projektu te da vizualnim pregledom nisu uočeni nedostaci koji bi zahtijevali potrebu za sanacijom. Vještak je iznio mišljenje da su padovi krovišta izvedeni prema slivnicima tlačnog sistema krovne odvodnje, a da tragovi zadržavanja vode uočeni na linijama spomenutih slivnika su u skladu s načinom funkcioniranja tlačnog sistema. Vještak je pojasnio kako se "LOŠA IZVEDBA PADOVA KROVIŠTA" odnosi na naslov nedostataka pod točkom 10 strana 15 popisa nedostataka od 28. studenog 2011. te je pojasnila da navedeno u svom nalazu nije smatrala nedostatkom niti je isto obrađeno troškovnički. Vještak je istaknuo da je predmetni krov u vrijeme pregleda lokacije bio u potpuno funkcionalnom stanju te da nije bilo potrebno otvarati krovište i samim time činiti štetu na objektu gdje nedostaci ne postoje. Vještak je curenje vode kroz fasadnu stijenu evidentirao kao nedostatak i obradio ga troškovnički.

Sud je i iz iskaza svjedoka T. H., koji je radio u društvu M. B. angažiranom od tuženika i koje je radilo, između ostalog, sve vezano za kvalitetu radova, utvrdio da isti nema saznanja da bi došlo do odstupanja u projektu u odnosu na padove krovišta te da je voda ostajala na krovištu, ali da navedeno nije štetilo foliji koja pokriva krovište i koja ga čini nepropusnom. S obzirom da je vještak mišljenja da na krovu nisu utvrđeni nedostaci koji bi indicirali potrebu za otvaranjem krovišta kako je to predložio tuženik te obzirom da bi tim činom bila uzrokovana šteta na krovu, ovaj sud je odbio na prijedlog tuženika provesti naknadno predloženi očevid na licu mjesta uz eventualno segmentarno otvaranja krovne konstrukcije. Slijedom nesporne činjenice da na objektu ima nedostataka, uzimajući u obzir sadržaj isprava koje prileže spisu te nalaz i mišljenje vještaka, sud je utvrdio da su na predmetnom objektu utvrđeni nedostaci u ukupnom iznosu od 248.306,18 kuna bez PDV-a, odnosno u iznosu od 302.933,54 kune (s uključenim PDV-om po stopi od 22% koja je bila na snazi u vrijeme izvođenja radova).

Sud nije uzeo u obzir ponude za sanaciju krovišta i dopunjeni troškovnik dostavljen u spis od strane tuženika (list 798-815 spisa) iz razloga što je navedena dokumentacija sačinjena na zahtjev tuženika mimo predmetnog sudskog postupka u kojem je sud proveo vještačenje koje je u cijelosti prihvatio iz ranije navedenih razloga.

Tužitelj točkom II konačno određenog tužbenog zahtjeva zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 3.958.489,29 kuna s osnove stečenog bez osnove. Naime, tužitelj potražuje razliku između iznosa koji je tuženik tijekom postupka naplatio po predmetnoj garanciji 257/2008 izdanoj za otklanjanje nedostataka i iznosa utvrđenih nedostataka od strane vještaka u ovom postupku.

Stranke su se na ročištu održanom dana 17. travnja 2013. (list 177 spisa) suglasile da je H. A.-A.-B. d.d. dana 18. siječnja 2013. tuženiku temeljem predmetne Bankarske Garancije broj 257/2008 isplatila iznos od 4.206.795,47 kuna.

Međutim, tužitelj je obračunavajući razliku između utvrđenih nedostataka po vještaku i cjelokupnog iznosa naplaćenog po Bankarskoj garanciji propustio obračunati PDV na utvrđeni iznos nedostataka.

S obzirom da ukupni iznos nedostataka s uključenim PDV-om iznosi 302.933,54 kune, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev u dijelu utuženog iznosa od 3.903.861,93 kune (razlika između iznosa utvrđenih nedostataka i iznosa naplaćenog po predmetnoj garanciji) te odlučiti kao u točki II izreke ove presude, a odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na iznos od 54.627,36 kune (iznos PDV-a na utvrđene nedostatke) te odlučiti kao u točki III izreke ove presude. Odluku o zahtjevu za isplatom zatezne kamate na dosuđeni iznos sud je donio temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a prema kojoj je određeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i zatezne kamate i to od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten. Tužitelj je pravilno zahtijevao zateznu kamatu od dana nakon što je tuženik naplatio Bankarsku Garanciju. Odluku o visini stope zatezne kamate sud je donio temeljem odredbe čl. 29 st. 2. ZOO-a određenu za ostale odnose.

U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja valja istaknuti slijedeće.

Tuženik tvrdi da mu pripada pravo na prijeboj iznosa od 4.500.000,00 kuna s naslova umanjene vrijednosti naručene i plaćene nekretnine te naknade štete, odnosno traži da sud utvrdi tražbinu tuženika u smanjenoj vrijednosti nekretnine i naknade štete u navedenom iznosu. Tuženik naime tvrdi da se nedostaci ne sastoje samo od onih utvrđenih od vještaka tijekom postupka, već i od nedostataka vezanih uz vanjsku oborinsku kanalizaciju. Sud je stoga morao u ovom postupku utvrditi postojanje tuženikove tražbine prema tužitelju te ocijeniti da li je prigovor tuženika opravdan i da li postoje zakonske pretpostavke da se izvrši sudski prijeboj, a prebijati se mogu samo one tražbine koje odgovaraju zakonskim uvjetima, odnosno za valjanost prijeboja potrebne su slijedeće pretpostavke: uzajamnost, istorodnost, dospjelost i utuživost.

Odgovornost za štetu je obvezno pravni odnos u kojem je jedna strana dužna drugoj strani popraviti štetu, a druga je od prve ovlaštena zahtijevati popravljanje štete. Odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete (oštećenik) i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Sve navedene pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno. Slijedom navedenoga kumulativne pretpostavke odgovornosti za štetu su subjekti odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete te protupravnost.

Sud je ocjenjujući opravdanost prigovora tuženika te ocjenjujući zakonske pretpostavke za valjanost prijeboja, kao i pretpostavki eventualne tužiteljeve odgovornosti za štetu, utvrdio slijedeće.

Između stranaka je sporno da li je tužitelj Člankom 3.3.g) Glavnog Ugovora ugovorio izvođenje radova unutar i do granica parcele k.č.br. 5787/16 upisane u zk.ul.br. 12175 k.o. S. B. ili i preko granica navedene parcele, gdje se djelomično nalazi vanjska oborinska kanalizacija na kojoj prema tvrdnjama tuženika postoje nedostaci na kojima temelji prigovor radi prebijanja.

Sud je radi utvrđivanja sporne činjenice da li je tužitelj bio u obvezi izvedbe vanjske oborinske kanalizacije, odnosno da li je kao glavni izvođač radova na tim radovima angažirao podizvođače, te na okolnost tko je istu izvodio proveo čitav niz dokaza.

Vještak je prilikom izrade nalaza i mišljenja utvrdio da se parcela iz članka 3.3. točka g) Glavnog ugovora odnosi na k.č.br. 5787/16 k.o. S. B. (Izvod iz katastarskog plana, list 783 spisa).

Uvidom u sadržaj isprava koje prileže spisu, pa tako i Pisanu izjavu glavnog izvođača o izvedenim radovima i uvjetima održavanja građevine (list 87-93 spisa) utvrđeno je da je kao mjesto gradnje naznačena čestica k.č.br. 5787/16.

Uvidom u Uporabnu dozvolu (list 170-171 spisa) te Građevinsku dozvolu (list 172-175 spisa) utvrđeno je da su obje dozvole ishođene upravo u odnosu na parcelu k.č.br. 5787/16 k.o. S. B..

Uvidom u situacijski nacrt dostavljen u prilogu podneska od 28. listopada 2015. (list 844 spisa) utvrđeno je kako na istome nije ucrtana vanjska oborinska kanalizacija koja je predmet spora, međutim, navedeni situacijski nacrt ne čini projekt, odnosno nije dovoljan da bi se na osnovu istoga izgradio predmetni objekt.

Sud nije mogao pribaviti Ugovor o izvođenju radova na vanjskoj oborinskoj kanalizaciji iz razloga što stranke istim ne raspolažu.

Iz iskaza svjedoka Z. Š., a koji je bio glavni nadzorni inženjer gradilišta, utvrđeno da je tužitelj izvodio radove vanjske oborinske kanalizacije samo u okviru parcele k.č.br. 5786/16 k.o. S. B., a da je prema detaljnom planu vanjska oborinska kanalizacija trebala biti izvedena preko parcele k.č.br. 5787/7 i 5787/29 k.o. S. B.. Međutim iz iskaza proizlazi da svjedok kao glavni nadzorni inženjer nikada nije vidio projekt izvedbe vanjske oborinske kanalizacije van čestice k.č. br. 5687/16 niti je vidio dozvolu za isto, a nije ni obavljao nadzor nad tim radovima. Iz iskaza svjedoka proizlazi i da je isti u izvješću o izvedenim radovima napisao da su radovi izvedeni u skladu s projektom iz razloga što je pisao izvješće u okviru građevinske dozvole i projekta koji je sastavni dio iste te se osvrnuo samo na vanjsku oborinsku kanalizaciju u okviru parcele k.č.br. 5787/16 na kojoj parceli je prema građevinskoj dozvoli dozvoljena izgradnja tuženiku. Iz iskaza proizlazi da je radove van parcele k.č. br. 5787/16 izvodilo društvo G.-k. d.o.o.

Iz iskaza svjedoka F. K., glavnog inženjera gradilišta u prvoj fazi radova na objektu, proizlazi da je tužitelj izvodio radove na vanjskoj oborinskoj kanalizaciji unutar granica parcele k.č. br. 5787/16 k.o. S. B., a da je radove van granica navedene parcele izvodilo društvo G.-K. d.o.o. koje je angažirano od strane investitora bez njihovog znanja i sudjelovanja u izboru. Iz iskaza proizlazi da je tužitelj izvodio radove u granicama parcele k.č. br. 5787/16 te da je tužitelj pribavljao svu dokumentaciju i koordinirao sve podizvođače u granicama parcele k.č. br. 5787/16.

Iz iskaza svjedoka S. B., koji je u relevantno vrijeme obavljao sve operativne poslove društva G.-KOP d.o.o., proizlazi da je tužitelj izvodio radove na odvodnji kanalizacije i oborinske vode do granica parcele 5787/16, dok je društvo G.-K. d.o.o. izvodilo radove na odvodnji oborinske kanalizacije od granica parcele 5787/16 do kanala duž parcele 5787/9. Nadalje iz iskaza proizlazi da je to društvo angažirano od T. H., koji je radio za investitora, i gosp. R. te da nikada nisu imali ugovorni odnos s tužiteljem niti su za tužitelja izvodili bilo kakve radove na predmetnom gradilištu. Radove koje je izvodilo društvo G.-K. d.o.o. nadziralo je društvo M., kasnije A. M.. Tužitelj je prema iskazu svjedoka trebao lomiti trasu oborinske kanalizacije unutar granica parcele 5787/16 kako bi došao do mjesta priključka od kojeg je društvo G.-K. d.o.o. nastavilo raditi vanjsku oborinsku kanalizaciju po parceli 5787/29.

Iz iskaza svjedoka P. D., koji je u vrijeme izvođenja radova bio zaposlen u I. projektnom birou koji je imao ugovorni odnos sa društvom M“ B. radi poslova tehničkog savjetovanja, proizlazi da je isti bio pomoćnik T. H. koji je bio imenovani voditelj projekta i građenja od strane investitora M. B.. Iz iskaza proizlazi da je tužitelj izvodio radove u granicama parcele 5787/16. Svjedok iskazuje da se vanjska oborinska kanalizacija izvodila jednim dijelom unutar granice parcele 5787/16 od tužitelja, dok je jednim dijelom izvođena i van parcele u skladu s tehničkim rješenjem vanjske oborinske kanalizacije od strane G.-K. d.o.o. Svjedok je bio prisutan sastanku na kojem je T. H. dogovorio izvođenje radova vanjske oborinske kanalizacije sa društvom G.-K. d.o.o., a kojem sastanku su bili prisutni i predstavnici investitora, tako i E. R., predstavnici izvođača, projektanta i nadzora, kao i predstavnici tužitelja te svjedok sa sigurnošću može reći da je tužitelj na toj koordinaciji rekao da ne želi preuzeti radove na vanjskoj oborinskoj kanalizaciji van granica parcele 5787/16 iz razloga što ti radovi nisu obuhvaćeni Glavnim ugovorom.

Iz iskaza svjedoka Z. B., koji je bio vlasnik i direktor društva C. B. d.d. u čijem su vlasništvu bile, između ostalih, i nekretnine na kojima je sagrađen T. centar S., proizlazi da su te nekretnine prodane tuženiku, dok je vlasništvo preostalih nekretnina prešlo na društvo B. d.o.o. čiji je bio vlasnik i direktor također bio svjedok. Iz iskaza proizlazi da je detaljnim urbanističkim planom predviđena trasa kojom su trebale prolaziti sve instalacije i vodovi i ta trasa je išla duž čestice 5787/29, a da su susjedne čestice navedene trase obje bile u vlasništvu društva B. d.o.o. Svjedok nije bio svakodnevno prisutan na gradilištu, ali ima saznanja da su radove na vanjskoj oborinskoj kanalizaciji koja je trebala ići duž parcele 5787/29 izvodili radnici društva G.-K. d.o.o. te pretpostavlja da je to društvo angažirano od investitora društva A. M. d.o.o.

Iz iskaza svjedoka T. H. proizlazi da je u vrijeme izgradnje T. centra S. u S. B. radio u društvu M. B. čiji je klijent bio tuženik, i koje društvo je vršilo prateću kontrolu gradnje, odnosno sve vezano za troškove, rokove i kvalitetu izvođenja radova. Iz iskaza svjedoka proizlazi da je glavni izvođač radova bio tužitelj, a obzirom tužitelj nije na vrijeme izvelo radove na vanjskoj oborinskoj kanalizaciji te nije smatrao da ti radovi spadaju u njihovu obvezu u skladu s Glavnim ugovorom, na tim radovima je angažirano društvo G.-K. d.o.o. Svjedok je iskontrolirao radove izvedene od tog društva i odobrio račun ispostavljen s osnove istih, iako iskazuje da se ne sjeća tko je točno angažirao to društvo, ali se sjeća da je račun bio ispostavljen na tuženika. Također iskazuje da sa društvom G.-K. d.o.o. nije bio potpisan pisani ugovor već je samo odobrena ponuda za izvođenje tih radova. I iz iskaza ovog svjedoka proizlazi da tužitelj nije smatrao da je u obvezi izvoditi radove van granica parcele 5787/16 te da tužitelj nije davao naloge u pogledu izvođenja radova na vanjskoj oborinskoj kanalizaciji niti je kontrolirao radove na izvođenju istih te je tužitelj odbio izvoditi te radove pa je svjedok zbog poštovanja rokova i tražio ponudu od društva G.-K. d.o.o. Svjedok je o činjenici da je tužitelj smatrao da je u obvezi izvođenja radova unutar granica parcele 5787/16 obavijestio i svog nadređenog E. R., koji je bio šef u društvu M.. Svjedok iskazuje kako je njegov nadređeni, nakon što je tužitelj odbio izvoditi radove van parcele5787/16 rekao da se angažira druga opcija te su odlučili sami dovesti u funkciju vanjsku oborinsku kanalizaciju kako bi objekt bio u funkciji te su angažirali društvo G.-K. d.o.o.

Sud je tako iz navedenih i provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj Glavnim ugovorom preuzeo izvođenje radova na predmetnom objektu do granica parcele k.č.br. 5787/16 upisane u zk.ul.br. 12175 k.o. S. B. te da tužitelj nije izvodio radove na vanjskoj oborinskoj kanalizaciji van granica navedene parcele, kao i činjenicu da tužitelj nije kao glavni izvođač na tim poslovima angažirao podizvođače.

S obzirom da tužitelj nije ugovorio izvođenje radova van granica navedene parcele te obzirom da nije na tim poslovima angažirao podizvođače, isti nije i ne može biti odgovoran za nedostatke na istima, pa stoga nije odgovoran ni za nedostatke na izvedenoj vanjskoj oborinskoj kanalizaciji van granica parcele, a na kojima tuženik temelji prigovor radi prebijanja.

Sud je tako utvrdio da nisu ispunjene kumulativne pretpostavke odgovornosti tužitelja za štetu, kao ni pretpostavke za odgovornost tužitelja za umanjene vrijednosti nekretnine na kojoj je izvedena vanjska oborinska kanalizacija (van granica parcele k.č.br. 5787/16). Tuženik slijedom iznijetoga nije tijekom postupka dokazao osnovanost prigovora radi prebijanja te nije u predmetnoj pravnoj stvari dokazao osnovu i visinu protutražbine. Imajući u vidu navedeno te imajući u vidu da sud o osnovanosti potraživanja tuženika može odlučivati samo do visine postavljenog tužbenog zahtjeva, valjalo je odlučiti kao u točki IV izreke ove presude te odbiti prigovor radi prebijanja kao neosnovan i utvrditi nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju temeljem odredbe čl. 338. st.3. ZPP.

S obzirom da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva (manjem od 5% ukupnog tužbenog zahtjeva), valjalo je obvezati tuženika da mu naknadi troškove ovog parničnog postupka, pa se odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji na odredbama članak 154. stavak 2., članka 155. stavak 1. i 2. i članka 158. ZPP-a, Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13), Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 148/09 za radnje poduzete do 19. prosinca 2012. te ''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14 i 118/14 za radnje nakon 19. prosinca 2012., dalje u tekstu: Tarifa) prema zahtjevu za naknadu troškova (list 877 spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja radnje te vrijednost boda u iznosu od 10,00 kuna.

Vrijednost predmeta spora bila je od dana podnošenja tužbe do podneska od dana 30. siječnja 2015. iznos od 1.372.560,43 kuna, a od 30. siječnja 2015. (podnesak kojim je konačno određen tužbeni zahtjev) nadalje iznos od 5.331.049,72 kune, odnosno tužitelju za radnje poduzete do 30. siječnja 2015. pripada nagrada u iznosu od 1373 bodova, a od navedenog dana u iznosu od 5166 bodova po poduzetoj radnji. S obzirom da je tužitelj za radnje poduzete do 30. siječnja 2015. zatražio trošak po pojedinoj radnji u iznosu od 1372 boda, a ne 1373 boda, sud je odluku u tom dijelu donio temeljem odredbe članka 2. ZPP-a. Tužitelju je tako u trošak parničnog postupka kao potreban priznat slijedeći trošak:

- trošak sastava tužbe (Tbr.7.1. Tarife) u iznosu od 13.720,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 23% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 3.155,60 kuna

- trošak sastava podneska od dana 20. ožujka 2012. (Tbr. 8.3 Tarife) u iznosu od 500,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po zatraženoj stopi od 23% (Tbr.42. Tarife) u iznosu od 115,00 kuna,

- trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu održanom dana 5. srpnja 2012. (Tbr.9.1. Tarife) u iznosu od 13.720,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 3.430,00 kuna,

- trošak sastava podneska od dana 13. studenoga 2012. (Tbr. 8.3 Tarife) u iznosu od 500,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr.42. Tarife) u iznosu od 125,00 kuna,

- trošak sastava podneska od dana 5. travnja 2013. (Tbr. 8.1 Tarife) u iznosu od 13.720,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 3.430,00 kuna,

- trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu održanom dana 17. travnja 2013. (Tbr.9.1. Tarife) u iznosu od 13.720,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 3.430,00 kuna,

- trošak sastava podneska od dana 22. svibnja 2013. (Tbr. 8.3 Tarife) u iznosu od 500,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr.42. Tarife) u iznosu od 125,00 kuna,

- trošak sastava podneska od dana 16. listopada 2013. (Tbr. 8.3 Tarife) u iznosu od 500,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr.42. Tarife) u iznosu od 125,00 kuna,

- trošak sastava podneska od dana 25. listopada 2013. (Tbr. 8.3 Tarife) u iznosu od 500,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr.42. Tarife) u iznosu od 125,00 kuna,

- trošak sastava podneska od dana 1. srpnja 2014. (Tbr. 8.1 Tarife) u iznosu od 13.720,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 3.430,00 kuna,

- trošak sastava podneska od dana 25. rujna 2014. (Tbr. 8.3 Tarife) u iznosu od 500,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr.42. Tarife) u iznosu od 125,00 kuna,

- trošak sastava podneska od dana 2. prosinca 2014. (Tbr. 8.1 Tarife) u iznosu od 500,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr.42. Tarife) u iznosu od 125,00 kuna,

- trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu održanom dana 17. prosinca 2014. (Tbr.9.1. Tarife) u iznosu od 13.720,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 3.430,00 kuna,

- trošak sastava podneska od dana 23. prosinca 2014. (Tbr. 8.3 Tarife) u iznosu od 500,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr.42. Tarife) u iznosu od 125,00 kuna,

- trošak sastava podneska od dana 30. siječnja 2015. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 51.660,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr.42. Tarife) u iznosu od 12.915,00 kuna,

- trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu održanom dana 10. ožujka 2015. (Tbr.9.1. Tarife) u iznosu od 51.660,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr.42. Tarife) u iznosu od 12.915,00 kuna,

- trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu održanom dana 9. rujna 2015. (Tbr.9.1. Tarife) u iznosu od 51.660,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr.42. Tarife) u iznosu od 12.915,00 kuna,

- trošak sastava podneska od dana 26. listopada 2015. (Tbr. 8.3 Tarife) u iznosu od 500,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr.42. Tarife) u iznosu od 125,00 kuna,

- trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu održanom dana 29. listopada 2015 (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 51.660,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr.42. Tarife) u iznosu od 12.915,00 kuna,

- trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu održanom dana 22. siječnja 2016. (Tbr.9.1. Tarife) u iznosu od 51.660,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr.42. Tarife) u iznosu od 12.915,00 kuna,

- trošak pristupa na ročište na kojem se presuda objavljuje (Tbr.9.3. Tarife) u iznosu od 500,00 kuna uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr.42. Tarife) u iznosu od 125,00 kuna,

- trošak provođenja građevinskog vještačenja u iznosu od 10.000,00 kuna

- trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 5.000,00 kuna temeljem Tar.br.1. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi

- trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 5.000,000 kuna temeljem Tar.br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbe, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupak u iznosu od 451.740,60 kuna slijedom čega je odlučeno kao u točki V izreke ove presude. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe članka 30. Ovršnog zakona (''Narodne novine'' broj 112/12, 35/13 i 93/14) dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a. Zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka odbijen je u odnosu na zatraženi trošak sastava podneska od 14. siječnja 2013. iz razloga što mu taj trošak nije ni nastao obzirom da navedeni podnesak ne prileži spisu. Tužitelj je odbijen i sa zatraženim troškom sastava podneska od 14. rujna 2015. iz razloga što isti prema ocjeni ovog suda nije bio potreban za vođenje parnice obzirom u njemu tuženik ponavlja već ranije tijekom postupka iznesene tvrdnje, kao i u odnosu na prekomjerno neosnovano zatražen trošak sastava podneska od 26. listopada 2015. iz razloga što se ne radi o podnesku kojim se sastavlja odgovor na tužbu, prigovor protiv platnog naloga niti se radi o obrazloženom podnesku u kojem se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka pa se na taj podnesak ima primijeniti Tbr.8.3. Tarife, a ne Tbr. 8.1. Tarife kako je to zatražio tužitelj.

Slijedom iznijetoga, tuženik je odbijen sa neosnovano zatraženim troškom ovog parničnog postupka u ukupnom iznosu od 65.200,00 kuna slijedom čega je odlučeno kao u točki VI izreke ove presude.

U Zagrebu, dana 23. veljače 2016.

S U D A C

Iva Karin Šipek, v.r.

POUKA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.