I Kž-685/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-685/1994-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Milana Petranovića, Senke Klarić-Baranović i Neve Šibl kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M.Z., zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH, rješavajući žalbe državnog odvjetnika i optuženika podnesene protiv presude Županijskog suda u Požegi, od 6. lipnja 1994. godine br. K-42/94-7, na sjednici održanoj 25. veljače 1997., saslušavši u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.V.,

r i j e š i o j e :

I. Uvažava se žalba državnog odvjetnika, ukida se presuda suda prvog stupnja i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Žalba optuženog M.Z. izjavljena zbog odluke o kazni, uslijed gornje odluke postala je bespredmetna.

O b r a z l o ž e n j e

Županijski sud u Požegi proglasio je krivim optuženog Z.M., zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 4. KZRH u vezi čl. 156. st. 1. i 3. KZRH i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci. Temeljem čl. 63. OKZRH optuženiku je izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "A" i "B" kategorije, u trajanju od 2 godine.

Protiv te presude žale se državni odvjetnik i optuženik.

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno preinači u odluci o kazni i optuženiku izreče primjereno stroža kazna.

Optuženik se žali zbog odluke o krivičnoj sankciji i odluke o mjeri sigurnosti, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izreče uvjetna osuda i sigurnosna mjera u kraćem trajanju. Državni odvjetnik Republike Hrvatske temeljem čl. 360. st. 2. ZKP predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži, dok da se žalba okrivljenika odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

Državni odvjetnik je u pravu kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

U svojoj žalbi državni odvjetnik tvrdi da koncentracija alkohola u krvi optuženika (1,93 i 2,06 promila apsolutnog alkohola) je utjecala na njegovu sposobnost da pravilno upravlja vozilom i davala mu dodatnu hrabrost da u prometu koristi tehnički neispravno vozilo. Ta neispravnost kočionog mehanizma je bila takova da ju je optuženik morao uočiti, taj tehnički nedostatak je bio toliki da vozilo nije bilo upotrebljivo za vožnju, već je trebalo biti isključeno iz prometa. Upotreba takvog vozila ukazuje na pristanak optuženika da njime prouzroči prometnu nesreću. Čak i da optuženik nije bio alkoholiziran, vožnja tim vozilom predstavlja bi kvalificirani vid krivičnog djela za koje se optuženik tereti optužnicom. Upravo alkoholizirano stanje optuženika davalo je, drži žalitelj, lažnu sigurnost optuženiku da se upusti u vožnju neispravnim vozilom.

U odnosu na te osnovane navode državnog odvjetnika, prije svega treba reći, da iz nalaza prometnog vještaka i izvanrednog tehničkog pregleda vozila proizlazi da je neispravnost kočionog sistema vozila optuženika bila takova da je vozilo kočilo sa učinkom od 36 %. Takav kočioni efekt je premalen, a ta neispravnost nije, kako tvrdi vještak mogla doći iznenada, već je bila prisutna duže vrijeme i optuženik ju je morao uočiti kod svakog iznenadnog kočenja.

Iz nalaza prometnog vještaka proizlazi da je brzina vozila optuženika u trenutku kada je reagirao kočenjem, bila 47,8 km/sat i da je kočioni mehanizam bio ispravan, vozilo bi se zaustavilo prije naleta na oštećenicu. Dakle, uzrok prometne nesreće bila je neispravnost kočionog sistema. Ugrožavanje sigurnosti prometa u konkretnom slučaju, neposredno je povezano sa neispravnošću vozila kojim je upravljao optuženik. Prema tome, ne može se isključiti uzročnost, jer nije moguće isključiti radnju optuženika (upravljanje neispravnim vozilom), a da ne otpadne posljedica ugrožavanja prometa i krajnja posljedica (smrt oštećenice).

Nepostojanje umišljenog oblika krivnje sud utvrđuje izolirano samo na postojanju pravovremene reakcije optuženika, sud pogrešno nalazi da nepostoji uzročna veza između alkoholiziranog stanja u kojem se optuženik nalazio i posljedice ugrožavanja prometa samo zbog pravodobne reakcije optuženika kočenjem. Međutim, osim te reakcije optuženika, njegova sposobnost za sigurnu vožnju uvjetovana je i drugim elementima pa i činjenicom da li se optuženik upustio svjesno u vožnju neispravnim vozilom. Okrivljenik upravlja vozilom u naseljenom mjestu, za koje vozilo zna da imade neispravan kočioni mehanizam, kreće se brzinom kojom, ako mu se nađe pješak na kolniku u njegovom vidokrugu, a što realno može očekivati, ne može izbjeći nalet, bez obzira na pravovremenu reakciju kočenja. Upuštanje u takovu vožnju optuženika doista, kako tvrdi žalitelj, ne može se tretirati samo olakim postupanjem. Optuženik koji je bio u pijanom stanju koje stanje mu daje dodatnu sigurnost, poduzima vožnju neispravnim vozilom, on je svjestan da time stvara nerazuman rizik, u okolnostima koje bi razumnog čovjeka navele da se uzdrži od takvog postupanja. Upravo zbog stanja u kojem se nalazio optuženik, on pokazuje neodgovornost spram drugih učesnika u prometu, dakle, alkoholiziranost optuženika je uvjet koji je pridonio nastupu zabranjene posljedice (ugrožavanje sigurnosti prometa) jer taj uvjet se ne može otkloniti a da se ne dovede u pitanje nastupanje te posljedice.

Državni odvjetnik je dakle, opravdano doveo u sumnju zaključak suda da ne postoji uzročna veza između pijanog stanja optuženika i njegovog upuštanja u vožnju neispravnim vozilom sa krajnjom posljedicom nastupanja prometne nesreće. Pri tome je točno da se uzročni niz ne može protezati u beskonačnost, ali u konkretnom slučaju teško se može tvrditi da bi se jedan trijezan vozač upustio u takav rizik da sa tako neispravnim vozilom upravlja u naseljenom mjestu.

Prema tome, zasada se ne može prihvatiti utvrđenje suda da je optuženik postupao olako držeći da se ništa neće dogoditi, dakle, iz nehata, pa je pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sud će izvesti sve potrebne dokaze i pri tome pažljivije cijeniti subjektivnu stranu krivičnog djela zbog kojeg je optužen optuženik, te donijeti novu presudu koju je dužan pažljivo obrazložiti.

Uslijed gornje odluke žalba optuženika zasada je bespredmetna.

Zbog svega navedenog trebalo je temeljem odredbe čl. 375. ZKP riješiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 25. veljače 1997. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Milan Gudelj, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

/Štefica Klepac/