Gzz-135/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-135/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S UDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović- Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. E. iz P., zastupanog po punomoćniku Ž. D., odvjetniku iz P., protiv tužene Republike Hrvatske za MUP Republike Hrvatske, Z., zastupane po Državnom pravobraniteljstvu Požeško-Slavonske Županije, sada Državnom odvjetništvu u P., radi isplate plaće, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 29. lipnja 2001. godine, br. G-DO-788/01., protiv pravomoćne presude Općinskog suda u Pakracu od 19. travnja 2001. godine, br. P-75/01., u sjednici održanoj dana 19. veljače 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Pakracu od 19. travnja 2001. godine, br. P-75/01, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja, te je presuđeno da mu je tužena dužna isplatiti 25.301,10 kn na ime razlike netto plaće za razdoblje od 19. prosinca 1997. godine do 1. prosinca 2000. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinih obroka kako je pobliže navedeno u izreci pobijane presude.

Ujedno je odlučeno da je tužena dužna tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 2.732,80 kn. Protiv spomenute pravomoćne presude državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže da se zahtjev za zaštitu zakonitosti prihvati, te ukine pobijana presuda i predmet vrati Općinskom sudu u Pakracu na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz razloga što upravna tijela moraju odlučiti o zahtjevu tužitelja za utvrđivanje prava na povećanu plaću (čl. 5. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti - "Narodne novine", br. 74/94., 86/94.,

7/95.

-

dalje

ZDSN),

da

takva

odluka predstavlja upravni akt koji bi tužitelju za slučaj neisplate plaće davao pravo tražiti isplatu.

Kako tužitelj nije ishodio upravni akt kojim bi bilo utvrđeno povećanje plaće to da tužbeni zahtjev treba odbiti.

Isto tako državni odvjetnik smatra da je sud odlučio o sporu koji ne spada u sudsku nadležnost, pa da je time počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92. i 112/99. - dalje ZPP).

Tužitelj je podnio odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti predlažući da se zahtjev odbije.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Ispitujući pravilnost i zakonitost pobijane presude, prvostupanjskog suda u granicama razloga navedenih u zahtjev za zaštitu zakonitosti (čl. 408. st. 1. ZPP), ovaj sud je ocijenio da ti razlozi nisu ostvareni.

Općinski sud kada je odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu razlike plaće nije odlučio o zahtjevu u sporu koji ne ide u sudsku nadležnost, te time nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP, koju ističe državni odvjetnik.

Naime, sporovi za isplatu plaće spadaju u građanske predmete o kojima odlučuje Općinski sud (čl. 16. st. 1. toč. 2. Zakona o sudovima - "Narodne novine", br. 3/94, 100/96, 131/97. i 129/00.).

Sporno je ima li tužitelj pravo tražiti isplatu razlike plaće prema Zakonu o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine", br. 44/96, 57/96, 124/97. - dalje ZPPDS), za utuženo razdoblje od 19. prosinca 1997. godine do 1. prosinca 2000. godine.

Prema odredbi čl. 5. st. 2. tada vežećeg ZDSN-a rješenja kojima se odlučuje o pitanjima prijema u državnu službu, prestanku službe, postavljanju odnosno imenovanju i razrješenju, te položaju, pravima, obvezama i odgovornostima državnih službenika predstavljaju upravne akte, a takova rješenja su upravni akti i prema sada važećoj odredbi čl. 4. Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine", br. 27/01.).

Stoga bi i rješenje o plaći tužitelja bilo upravni akt.

U konkretnom slučaju tužitelj traži razliku isplate plaće pozivom na odredbe ZPPDS-a po kojim ga ta razlika pripada.

Ovdje nije sporno da tužitelj ulazi u krug osoba koje bi imale pravo na uvećanje plaće za 25% kroz utuženo razdoblje prema tada važećoj odredbi čl. 19. ZPPDS-a.

Naime, prema tada važećoj odredbi čl. 19. st. 1., a u vezi čl. 2. st. 2. ZPPDS-a plaće službenika i namještenika u tijelima državne uprave na područjima posebne državne skrbi u koje spada Pakrac povećaju se za 25%, pa kako tužitelj kao policajac radi na tom području na kojem ima i prebivalište, pripada ga to uvećanje plaće.

Prema stajalištu ovog Vrhovnog suda bez obzira što bi odluka o plaći predstavljala upravni akt, ta okolnost ne sprečava sud da u situaciji kada rješenje o uvećanoj plaći nije doneseno, o pitanju je li tužitelju pripada pravo na uvećanu plaću odluči kao o prethodnom pitanju u smislu čl. 12. ZPP, s ograničenim učinkom na parnicu u kojoj je to pitanje riješeno.

Ako je takvo prethodno pitanje nadležno upravno tijelo već riješilo, parnični sud je vezan takvim pravomoćnim rješenjem u granicama njegove pravomoćnosti.

Dakle, nije bilo zapreke da o takvom pitanju koje se svodi na ocjenu je li tužitelju pripada pravo na uvećanu plaću temeljem tada važeće odredbe čl. 19. ZPPDS-a sam sud odluči kao o prethodnom pitanju u slučaju kada nadležno tijelo o tome nije odlučilo, a kao što je ovdje slučaj.

Prema tome, nisu se ostvarili razlozi navedeni u zahtjevu za zaštitu zakonitosti u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Radi naprijed navedenog temeljem čl. 408. st. 2., a u svezi s čl. 393. ZPP, trebalo je zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti kao u izreci.

U Zagrebu, 19. veljače 2002.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.