Rev-1379/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1379/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N.F. iz M., T. A.S-…, koju zastupa S.P., odvjetnik iz S., protiv tužene C.-o. Filijala S., koju zastupa B.U. iz S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 30. studenoga 1994. godine br. Gž-3067/94 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Makarskoj od 19. rujna 1994. godine br. P-442/94, u sjednici održanojdana 27. listopada 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se prihvaća, djelomično se preinačuje presuda Općinskog suda u Makarskoj od 19. rujna 1994. godine br. P-442/94, kao i presuda Županijskog suda u Splitu od 30. studenoga 1994. godine br. Gž- 3067/94 u dijelu o dosudi novčane naknade za duševne bolove zbog umanjenja životnih aktivnosti, kao i u odluci o troškovima spora i u tom dijelu sudi:

Tuženik C.-o. Filijala S. dužan je isplatiti tužiteljici N.F. iz M. za duševne bolove zbog umanjenja životnih aktivnosti pored iznosa od 20.000,00 kn još i iznos od 10.000,00 kn za zakonskom zateznom kamatom koja teče od 19. rujna 1994. godine do isplate, te ukupan parnični trošak u iznosu od 5.282,00 kn, u roku od 15 dana.

U ostalom dijelu revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom koja je u odluci o glavnoj stvari potvrđena pobijanom odlukom naloženo je tuženiku da tužiteljici za tjelesno stradanje u prometnoj nezgodi od 29. listopda 1990. godine za pretrpljene fizičke bolove isplati iznos od 11.000,00 kn (traženo 30.000,00 kn, po osnovi duševnih bolova zbog umanjenja životnih aktivnosti iznos od 20.000,00 (traženo 30.000,00 kn) i po osnovi troškova za pružanje tuđe pomoći i njege 2,34 kn sa odgovarajućom kamatom, kako je to utvrđeno u pobijanoj odluci, dok je dio zahtjeva tužbe iznad prihvaćenih iznosa odbijen.

Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene propisa materijalnog prava nalazeći da je s obzirom na težinu, lokaciju i posljedice od zadobivenih ozljeda tražena novčana naknada za pretrpljenu nematerijalnu štetu (fizičke bolove i duševne bolove zbog umanjenja životnih aktivnosti) primjerena, a trebalo je, po mišljenju revidentice troškove tuđe pomoći dosuditi po mjesecima i sa odgovarajućom kamatom a ne zbirno kako su to po njenom mišljenju pogrešno učinili nižestupanjski sudovi.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica u prometnoj nesreći od 29. listopda 1990. godine zadobila višestruki prijelom desne nadlaktice. Zbog takove ozljede tužiteljica je liječena u KBC Rijeka, zatim u Puli i u Splitu. Bolovi su bili dugotrajni (dva mjeseca jaki, koliko i srednje jačine, te oko šest mjeseci slabiji bolovi). Na temelju takovih utvrđenja koja su bila od važnosti za donošenje zakonite i pravilne odluke o visini novčane naknade za pretrpljene fizičke bolove sudovi su i po mišljenju ovog revizijskog suda uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava (čl. 200. ZOO), uvažavajući pri tome trajanje i težinu pretrpljenih fizičkih bolova za taj oblik nematerijalne štete tužiteljici dosudili primjerenu novčanu naknadu u iznosu od 11.000,00 kn, što drugačije revizijsko viđenje ne dovodi u pitanje.

Radna sposobnost tužiteljice je prema utvrđenjima sudova smanjena doživotno za 30%. Njena desna ruka je lagano skraćena, pokreti u ramenu su ograničeni u lakšem stupnju, u laktu (pružanje i savijanje ruke) u srednjem obliku, dok je uvrtanje i izvrtanje ruke izraženo u jačem stupnju, što će tužiteljici u svakodnevnom životu i na njenom radnom mjestu činiti određene poteškoće. Tužiteljica je po zanimanju medicinska sestra i u vrijeme tjelesnog stradanja imala je 43 godine života. S obzirom na sve okolnosti ovoga slučaja (čl. 200. ZOO) imajući u vidu kao posebno životnu dob tužiteljice, težinu, lokaciju i posljedice zadobivenih ozljeda, koje će tužiteljica u smanjenom opsegu od 30% trajno trpjeti, kako u svojoj profesiji, tako i u svakodnevnim kućnim poslovima, ovaj sud nalazi da je tražena novčana naknada za taj oblik nematerijalne štete u iznosu od 30.000,00 kn potpuno primjerena. Zato je u tom dijelu odluke sudova trebalo preinačiti i odlučiti kao u izreci ove presude (čl. 395. st. 1. ZPP).

Tužiteljica ne osporava visinu dosuđenih troškova učinjenih za tuđu pomoć i njegu, a pogrešno smatra da je taj oblik materijalne štete trebalo dosuditi kroz svaki mjesec i s kamatama, a ne zbirno kako je to odlučeno osporavanim odlukama. Naime, radi se o troškovima iz čl. 195. st. 1. ZOO koje je tužiteljica imala kroz vrijeme od tri mjeseca, na koje je priznata i zakonska zatezna kamata (točka Ic. izreke) od 1. veljače 1991. godine i od 1. svibnja 1991. godine, dakle prije podnošenja tužbe, (tužba je predata sudu na dan 9. studenoga 1992). Kako tuženik nije ni bio u zakašnjenju (čl. 324. st. 2. ZOO, "NN" br. 53/91), jer prije tužbe nije bio ni pozvan da ispuni svoju obvezu, pa donesene odluke u tom dijelu očito nisu na štetu tužiteljice. Zato se zahtjev tužiteljice u tom dijelu nije ukazao osnovanim (čl. 393. ZPP).

S obzirom na istaknute razloge trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude uz napomenu da je odluka o troškovima spora utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u svezi čl. 166. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 27. listopada 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)