Rev-x-1171/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1171/13-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice J. G. iz S., koju zastupa punomoćnik V. L., odvjetnik u S., protiv tuženika-protutužitelja I. A. iz S., kojeg zastupa punomoćnik B. D., odvjetnik u S., radi polaganja računa i isplate te radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku posl. broj Gž-700/2012-2 od 8. srpnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. broj P-203/08 od 22. srpnja 2010., u sjednici održanoj 21. rujna 2016.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika te se ukida presuda Županijskog suda u Šibeniku posl. broj Gž-700/2012-2 od 8. srpnja 2013. i presuda Općinskog suda u Splitu posl. broj P- 203/08 od 22. srpnja 2010., koja je ispravljena rješenjem od 4. veljače 2011., u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od ukupno 415.250,11 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Revizija tuženika odbacuje se u dijelu koji se odnosi na obvezu tuženika da tužiteljici položi račun o poslovanju „Lj. A.“ i račun o dobiti „Lj. A.“, te u dijelu koji se odnosi na protutužbeni zahtjev.

III. Odlučivanje o troškovima postupka povodom revizije (trošak revizije i odgovora na reviziju), ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 415.250,11 kn sa zateznom kamatom na pojedine dijelove tog iznosa, dinamikom naznačenom u stavku I. izreke prvostupanjske presude, a naloženo je tuženiku također tužiteljici položiti račun o poslovanju i dobiti „Lj. A.“ za godine 1997., 1998., 1999. i 2000.

Istom prvostupanjskom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev kojim tuženik traži da se utvrdi da je dana 1. rujna 1996. raskinut ortački ugovor kojeg su stranke sklopile 5. travnja 1994. godine.

Naloženo je tuženiku platiti tužiteljici parnične troškove u iznosu od 93.223,00 kn. Drugostupanjskom presudom žalba tuženika je odbijena.

Protiv navedene drugostupanjske presude reviziju podnio tuženik pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili ukine.

U odgovoru na reviziju tužiteljica predlaže reviziju odbaciti ili odbiti.

Revizija je djelomično osnovana i djelomično nedopuštena.

Prvostupanjski sud je utvrdio da su ortačkim ugovorom od 5. travnja 1994. stranke osnovane zajedničku privatnu ljekarnu, te da su tim ugovorom dogovorile dobit ljekarne dijeliti na jednake dijelove. Nije sporno da je ugovoreno da će uređenje i opremanje poslovnog prostora stranke obaviti zajednički, te da će svaka od njih osigurati obavljanje poslova u jednoj smjeni „bilo osobnim radom, bilo angažiranjem osobe odgovarajuće stručne spreme za obavljanje ljekarničkih poslova“.

Utvrđeno je i to da je u ljekarni tužiteljica radila temeljem Ugovora o zapošljavanju koji je raskinut sporazumom od 14. veljače 1996., zbog toga što je tužiteljica osnovala svoju vlastitu privatnu ljekarnu, a sporno je da li je ugovor o ortakluku prestao. Nižestupanjski sudovi zaključuju da ugovor o ortakluku između stranaka nije prestao, iako tužiteljica sada ima svoju ljekarnu u kojoj je i zaposlena, te bez obzira na to što je sama tužiteljica iskazala „da od 1. ožujka 1996. godine nisam ulagala ništa u ortakluk“.

Zbog izloženih razloga sudovi prvog i drugog stupnja ocjenjuju da su tužbeni zahtjevi osnovani, a zahtjev tuženika neosnovan.

Naime, nižestupanjski sudovi smatraju da ugovor o ortakluku nije prestao, čini se da pri tome smatraju da uopće nije bitno da li tužiteljica bilo što ulaže u ortakluk, međutim, prema odredbi čl. 647.a) Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 – dalje ZOO), ugovorom o ortakluku uzajamno se obvezuju dvije ili više osoba uložiti svoj rad i/ili imovinu radi postizanja zajedničkog cilja.

Nižestupanjski sudovi smatraju da nije odlučno to što je tužiteljica raskinula radni odnos u ljekarni, međutim, iz ugovora o ortakluku proizlazi da ona u ortakluk ulaže svoj rad. Prvostupanjski sud u razlozima svoje presude (str. 8 presude) iznosi shvaćanje da je tužiteljica „koristila svoje ugovoreno pravo na izbor, a ponudom angažmana drugih farmaceuta s navedenim imenima na suglasnost svom ortačkom partneru ispunila je svoju ugovorenu obvezu“.

Ovakvo postupanje tužiteljice prvostupanjski sud (a i drugostupanjski, koji očito takvo shvaćanje prihvaća) smatra pravom tužiteljice, a zapošljavanje treće osobe umjesto tužiteljice smatra ispunjenjem obveza iz ortačkog ugovora.

Ovakvo shvaćanje potpuno je neprihvatljivo, u suprotnosti je sa životnom i pravnom logikom i u suprotnosti s odredbom čl. 647.a) ZOO, prema kojoj se ugovorom o ortakluku obvezuju dvije ili više osoba uložiti svoj (ne tuđi) rad i/ili imovinu radi postizanja zajedničkog cilja.

Dakle, postavlja se pitanje, naročito s obzirom na iskaz tužiteljice iz kojeg proizlazi da ona u ortakluk više ne ulaže ništa, da li predmetni ugovor o ortakluku ako i nije prestao istupanjem ortaka (tužiteljice) ili sporazumom stranaka nije više u suprotnosti s moralom, zbog čega bi mogao biti ništav (čl. 103. st. 1. ZOO).

Naime, nije jasno kako se može smatrati općenito prihvatljivim da u obveznopravnom odnosu strana koja u taj odnos ne ulaže ništa, iz tog odnosa crpi znatnu imovinsku korist, naročito u situaciji kada se za takav ugovor traži ulaganje rada ili imovine.

Prema tome, nižestupanjski sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo, dakle, nisu mjerodavne odredbe ZOO primijenile onako kako je trebalo a zbog toga nije niti činjenično stanje potpuno utvrđeno, pa je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuta prvostupanjska i drugostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na novčani zahtjev. U ponovnom postupku treba, imajući u vidu sve izloženo, ponovno razmotriti predmet spora, utvrditi činjenice koje se odnose na ulaganja tužiteljice u ugovor o ortakluku s tuženikom, razmotriti da li je ugovor o ortakluku ništav, odnosno, da li je tužiteljica konkludentno prestankom radnog odnosa u „Lj. A.“ istupila iz ortakluka, a na kraju treba donijeti zakonitu odluku o novčanom zahtjevu tužiteljice.

U odnosu na zahtjev tužiteljice o polaganju računa o poslovanju i dobiti „Lj. A.“ te u odnosu na protutužbeni zahtjev (nenovčani zahtjev) tuženik je podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. ZPP zbog pitanja koje glasi:

„Ukoliko svi osim jednog ortaka prestanu sudjelovati u ortaštvu i ispunjavati svoje obveze preuzete ugovorom o ortakluku, prestaje li tada ortaštvo ex legge?“

Međutim, u reviziji nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je temeljem odredbe čl. 392.b) st. 2. ZPP u tom dijelu revizija tuženika odbačena.

Na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP odlučeno je da će se o troškovima postupka povodom revizije odlučiti u konačnoj odluci.

Zagreb, 21. rujna 2016.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.