Rev-802/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 802/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Gordane Gasparini i mr. sci. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. P. kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u K., protiv tuženice C. o. d.d. Z., F. Z., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zlataru od 06. listopada 1999. godine, broj: Gž-83/99, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Klanjcu od 19. lipnja 1997. godine, broj: P-110/96, u sjednici održanoj dana 11. lipnja 2003. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

1. Prihvaća se djelomično revizija tuženice, te se ukidaju presude Županijskog suda u Zlataru od 06. listopada 1999. godine, broj: Gž-83/99 i Općinskog suda u Klanjcu od 19. lipnja 1997. godine, broj: P-110/96 u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 3.700,00 kn, kao i u odluci o parničnom trošku, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2. U preostalom dijelu kojim se pobija odluka o kamatama revizija tuženice se odbija kao neosnovana.

3. O trošku revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju plati iznos od 25.900,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 19. lipnja 1997. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.012,00 kn, dok je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 100,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu.

Protiv te presude reviziju je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, učinjene pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava i to za dio dosuđene glavnice u iznosu od 3.700,00 kn, zatezne kamate na dosuđeni iznos, kao i na dosuđeni parnični trošak, s prijedlogom da se u pobijanom dijelu ukinu nižestupanjske presude i predmet vrati u tom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je djelomično osnovana.

Pravni osnov zahtjeva tužitelja za naknadu isplate srazmjernog dijela osigurane svote je polica kombiniranog kolektivnog osiguranja broj 786374 kojom je tužitelj kao djelatnik ugovaratelja osiguranja D. d.d. osiguran za slučaj trajnog invaliditeta do iznosa od 74.000,00 kn.

Sastavni dio ugovora osiguranja su Opći uvjeti za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja, Tablica invaliditeta i Dopunski uvjeti za kombinirano kolektivno osiguranje radnika na kojima sud nije utemeljio svoju odluku.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa sudovi nisu utvrdili sve odlučne činjenice, te je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a koju nije sankcionirao ni drugostupanjski sud uslijed čega je i materijalno pravo pogrešno primijenjeno, te je valjalo temeljem odredbe čl. 394. st. 1. i čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

Naime, nižestupanjski sudovi su u cijelosti prihvatili vještvo dr. R. od 03. travnja 1997. godine koji je ocijenio invaliditet tužitelja sa 30 do 35%, a da pritom nije izvršio ocjenu invaliditeta prema tablicama C. o. d.d. koji su sastavni dio ugovora i po kojima se isključivo određuje postotak invaliditeta.

I sudovi su zanemarujući okolnost da se radi o ugovornom osiguranju utvrdili invaliditet tužitelja s 35% i u tom razmjeru tužitelju dosudili dio ugovorene svote. Tuženica stoga s pravom ukazuje u reviziji a što je isticala i u žalbi na pogrešan pravni pristup nižestupanjskih sudova, time da ne prigovara postojanju 30%-tnog trajnog invaliditeta po toč. 153 - a) 10% i po toč. 200. – c) 20% tablica invaliditeta C. o. d.d., a što je tuženica isticala i tijekom prvostupanjskog postupka, pa je stoga valjalo ukinuti nižestupanjske presude za pobijani iznos glavnice od 3.700,00 kn.

Stoga u ponovljenom postupku valja pozvati vještaka da se u odnosu na 5% invaliditeta očituje u odnosu na tablice osiguranja koje su sastavni dio ugovora o osiguranju.

Dosuđujući parnični trošak i zatezne kamate sudovi polaze od utvrđenja da je tužitelj obavijestio tuženicu o osiguranom slučaju, no s pravom ukazuje tuženica, da iz njegovog saslušanja nije vidljivo da bi bilo postupljeno u smislu čl. 12. st. 2. i 3. Općih uvjeta za osiguranje osoba od posljedica nezgode.

Naime, prema citiranim uvjetima o nesretnom slučaju tužitelj je dužan bio pismeno obavijestiti osiguratelja, te s prijavom o nesretnom slučaju ponuditi osiguratelju sva potrebna izvješća i podatke naročito o mjestu i vremenu kada je slučaj nastao, uz potpuni opis događaja i liječničku dokumentaciju.

Iz stanja spisa proizlazi da je već u odgovoru na tužbu tuženica stavila prigovor preuranjenosti tužbe, te pozvala tužitelja da postupi u smislu čl. 12., 13. i 14. Općih uvjeta.

Stoga ukoliko se tužitelj nije poslužio predviđenim načinom rješavanja spora bez intervencije suda to može imati odraza u postupku u pitanju prava na naknadu parničnog troška, ali te okolnosti nižestupanjski sudovi nisu utvrđivali, pa je valjalo odluku o trošku u cijelosti ukinuti time da će raspravni sud odlučiti i o troškovima revizije i to primjenom odredbi ZPP-a o naknadi parničnog troška.

Revidentica se u cijelosti protivila plaćanju kamata i troškova postupka pozivom na čl. 12. toč. 5. Uvjeta iz kojih proizlazi da ukoliko osiguranik ne prijavi nezgodni slučaj uz odgovarajuću dokumentaciju prema odredbama Općih uvjeta, već odmah pokrene sudski spor protiv osiguravatelja svi troškovi ovakvog sudskog postupka bez obzira na ishod sudskog spora padaju na teret tužitelja, te da tužitelj ujedno gubi i pravo na kamate na presuđeni iznos. Po stajalištu ovog suda citirane odredbe Općih uvjeta se mogu smatrati nepravičnim prema osiguraniku, pa stoga u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbu iz čl. 143. st. 2. ZOO-a, prema kojoj odredbi sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi Općih uvjeta koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore i onih na temelju kojih ona gubi pravo iz ugovora ili gubi rokove ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj. Prema odredbi čl. 919. st. 2. ZOO-a osiguravatelj je dužan u roku od 14 dana kad je utvrđeno postojanje njegove obveze i njezin iznos isplatiti naknadu prema ugovoru, pa osiguravatelj protekom tog roka dolazi u zakašnjenje.

U smislu čl. 277. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje osim glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj Zakonom.

Kako su u konkretnom slučaju sudovi dosudili zateznu kamatu od presuđenja do isplate, to je u tom dijelu reviziju tuženice a temeljem gore citiranih propisa valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem čl. 393. ZPP-a i odlučiti kao pod toč. 2. izreke.

U Zagrebu, 11. lipnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.