Rev-1671/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1671/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Radomire Felicijan Maoduš, Stanka Jesenkovića i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja M. Š. i B. Š. oba iz I., koje zastupa pun. V. D., odvjetnik u V., protiv tuženog V. K. iz B., (krčma K. o.), koga zastupa pun. I. K., odvjetnik u I., radi predaje nekretnina, rješavajući reviziju tuženika, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Varaždinu od 11. prosinca 1990, br. Gž-1132/90-2, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Ivancu od 23. studenog 1989. br. P-298/89- 11, u sjednici održanoj dana 14. studenog 1991,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Tužiteljima se ne dosudjuje trošak odgovora na reviziju.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom utvrdjeno je da tuženik nema pravo na posjed nekretnine - k.č. 365/4, upisane u z.k. ul. 6371, k. o. I., u površini od 520 m[2] , koja se sastoji od gradilišta s betonskim temeljima i nedovršenim podrumom, te da je on ovu nekretninu dužan predati u posjed tužiteljima, tuženiku je zabranjeno vodjenje bilo kakovih gradjevinskih radova i uskladištavanje gradjevinskog materijala, a obvezan je tužiteljima naknaditi parnični trošak u iznosu od 944,30 dinara.

Žalbu tuženika odbio je drugostepeni sud i potvrdio prvostepenu presudu.

Protiv drugostepene presude tuženik je pravovremeno izjavio reviziju "zbog svih razloga označenih u čl. 385. st.

1. t. 1-3. ZPP-a" te predlaže da se obje nižestepene presude preinače i odbije tužbeni zahtjev.

U pismenom odgovoru na reviziju tužitelji predlažu da se revizija odbije i da im se dosudi trošak odgovora.

Javni tužilac Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije sporno da su tužitelji 1987. godine prodali navedenu nekretninu - gradjevno zemljište - sa nedovršenom zgradom, čija je izgradnja bila samo započeta (izgradjeni temelji i podrum) te da su izvedeni radovi - prema procjeni vještaka - u količini i vrijednosti od oko 15-20% u odnosu na cijelu zgradu, koju je trebalo sagraditi.

Sudovi su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, jer su na temelju utvrdjenih činjenica ocijenili da je kupoprodajna pogodba stranaka ništav pravni posao u smislu čl. 8. st. 2. Zakona o gradjevinskom zemljištu ("NN" br. 54/80, 42/86, 41/88 - dalje ZGZ) i čl. 103. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima, budući da je prenijeto gradjevinsko zemljište, sa pravom korištenja, sa nedovršenim objektom, na kojemu nisu izvedeni znatniji radovi.

Tuženik (kupac na koga je preneseno pravo korištenja) nije u odnosu na tužitelje (prodavatelje) osoba iz čl. 35.

ZGZ.

Iako tuženik izjavljuje reviziju zbog svih razloga, on obrazlaže samo revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da se na ovaj slučaj ne može odnositi odredba iz čl. 52. ZGZ, budući da tužitelji nisu osobe kojima je gradjevinsko zemljište dato na korištenje, već bivši vlasnici toga zemljišta, koje je nacionalizirano, te imaju prvenstveno pravo korištenja.

Revident smatra da takove osobe - bivši vlasnici - mogu prenijeti pravo korištenja gradjevinskog zemljišta, bez ograničenja.

Točno je - kako ističe revident - da se odredba čl. 52. ZGZ odnosi na osobe kojima je dato na korištenje gradjevinsko zemljište, ali se odredba čl. 64. ZGZ-a odnosi na tužitelje, kao osobe koje su ostvarile prvenstveno pravo korištenja, jer su bivši vlasnici toga zemljišta. A taj zakonski propis iz čl. 64. ZGZ takodjer ograničava pravo prijenosa na druge osobe, ako se prijenos vrši zajedno sa zgradom, osim ako se radi o osobama iz čl. 35. ZGZ. U odnosu na to, što se smatra zgradom, taj član upućuje na odredbu čl. 52. st. 2. ZGZ odnosno u stavu 3. odredjuje da se odlukom skupštine općine mogu propisati slučajevi, kada se može prenijeti i nedovršena zgrada "...na čijoj su izgradnji izvedeni znatniji radovi". U članu 52. st. 4. ZGZ navodi se, što se smatra takovim "znatnijim" radovima.

Prema tome tužitelji - iako bivši vlasnici zemljišta na kojem im je priznato prvenstveno pravo korištenja, u smislu odredbe čl. 64. u vezi čl. 52. ZGZ-a nisu mogli prenijeti na tuženika pravo korištenja gradjevinskog zemljišta, jer za to nisu bile ostvarene zakonske pretpostavke, pa je pravni posao koji su zaključili, ništav, ne proizvodi nikakav pravni učinak i tužitelji imaju pravo, kao osobe s pravom korištenja, tražiti u posjed to zemljište odnosno zabraniti tuženiku da izvodi gradjevinske radove na istom ili da na njemu drži gradjevinski materijal.

Materijalno je pravo dakle pravilno primijenjeno, a ovaj sud, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 10. Zakona o parničnom postupku koji je na temelju čl. 1„ Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91 - dalje ZPP) preuzet kao zakon Republike Hrvatske, nije utvrdio da je takova povreda ostvarena, pa je revizija odbijena kao neosnovana na osnovi čl. 393. ZPP-a.

Troškovi odgovora na reviziju tužiteljima nisu priznati jer odgovor nije bio potreban (čl. 155. ZPP-a).

U Zagrebu, 14. studenog 1991.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.