I Kž-442/2010-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 442/10-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Hajrije Novoselec i mr. sc. Marijana Svedrovića, kao članova vijeća, te sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. P. G. zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zlataru od 8. veljače 2010., broj K-2/03, u sjednici održanoj 25. svibnja 2011. godine u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića i branitelja optuženika J. G., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

I. Odbacuje se žalba državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio presude kao nedopuštena.

II. U preostalom dijelu žalba državnog odvjetnika, a u cijelosti žalba opt. P. G. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom dijelu potvrđuje presuda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Zlataru proglasio krivim P. G. zbog dvaju kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona (NN 110/97 i 27/98, u daljnjem tekstu: KZ) i kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. al. 4. KZ, i nakon što mu je za svako kazneno djelo utvrdio pojedinačne kazne osudio ga je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca.

I Kž 442/10-6

Temeljem čl. 82. st. 1. i 2. KZ sud je optuženiku oduzeo imovinsku korist u iznosu od 213.701,00 kn, a oštećenika „A.“ d. o. o. O. s imovinskopravnim zahtjevom uputio je na parnicu.

Temeljem čl. 132. st. 2. Zakona o kaznenom postupku (NN 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, u daljnjem tekstu: ZKP) sud je oštećeniku P. C. d. o. o. na ime imovinskopravnog zahtjeva dosudio 197.718,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od pravomoćnosti presude pa do isplate.

Temeljem čl. 122. st. 1. ZKP sud je obavezao optuženika da na ime troškova kaznenog postupka plati 14.673,00 kn i paušalni iznos od 3.000,00 kn.

Istom presudom sud je temeljem čl. 353. toč. 3. ZKP protiv optuženika odbio optužbu da bi počinio kaznena djela iz čl. 337. st. 4. KZ radnjama koje su opisane pod točkama 1./, 2./ i 3./ odbijajućeg dijela presude, a temeljem čl. 354. toč. 1. ZKP oslobodio ga je optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 287. KZ.

Protiv ove presude podnijeli su žalbe i državni odvjetnik i optuženik. Državni odvjetnik je podnio žalbu zbog povrede kaznenog zakona u odnosu na oslobađajući dio presude, a u osuđujućem dijelu zbog odluke o kazni i odluke o oduzimanju imovinske koristi s prijedlogom da se u oslobađajućem dijelu presuda preinači tako da sud optuženika proglasi krivim, a u osuđujućem dijelu da se preinači na način da se optuženiku utvrde strože pojedinačne kazne i da ga se osudi na strožu jedinstvenu kaznu, a da mu se i oduzme imovinska korist u iznosu od 492.785,00 kn koja je pribavljena kaznenim djelom iz čl. 292. st. 2. KZ.

Optuženik je podnio žalbu putem svojih branitelja odvjetnika J. G. i S. N., a presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se protiv njega optužba odbije i za kaznena djela za koja je proglašen krivim ili da se preinači u jedinstvenoj kazni tako da mu se izreče blaža kazna, ili pak da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na žalbu državnog odvjetnika koji je podnio optuženik osobno on ponavlja obranu te, iako ne stavlja nikakav prijedlog iz sadržaja odgovora može se zaključiti da smatra da žalba državnog odvjetnika nije osnovana, za razliku od njegove žalbe.

Prije održavanja sjednice vijeća, u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP, spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u dopisu broj KŽ-DO-988/10 od 1. lipnja 2010. predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika i u oslobađajućem dijelu ukine pobijana presuda, a u osuđujućem preinači u odluci o kazni i oduzimanju imovinske koristi na način kao što je predloženo u žalbi, a da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Postupajući prema zahtjevu optuženika iznesenom u žalbi, o sjednici vijeća obaviješteni su on i njegov branitelj. Na sjednicu je pristupio branitelj optuženika J. G. koji je u cijelosti ostao kod žalbe i žalbenih prijedloga, a pristupio je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorad Cuculić koji je izjavio da odustaje od žalbe državnog

I Kž 442/10-6

odvjetnika podnesene zbog povrede kaznenog zakona podnesene protiv presude suda prvog stupnja u oslobađajućem dijelu, a u ostalom dijelu ostaje kod žalbe i predlaže da se presuda preinači u odluci o kazni i oduzimanju imovinske koristi na način kako je to navedeno u žalbi državnog odvjetnika.

S obzirom da je zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske odustao od žalbe državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio presude, u tom dijelu žalba je postala nedopuštena, pa ju je valjalo temeljem čl. 386. ZKP odbaciti, kao što je i učinjeno pod točkom I. izreke ove presude i rješenja.

Na žalbu optuženika iz svih žalbenih osnova osim zbog odluke o kazni

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, pri čemu upire na povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP. U žalbi se tvrdi da se kazneno djelo iz čl. 337. KZ može počiniti samo s izravnom namjerom ''koje kod okrivljenika nema jer je postupao u uvjerenju da je vlasnik imovine koju prodaje'', a da sud ''na okolnost umišljaja nije dao nikakve razloge pa da nedostaje obrazloženje u odnosu na tu odlučnu činjenicu.''

Pobijana presuda koncipirana je na način da je sud obrazlagao odluku o krivnji optuženika u odnosu na svako pojedino kazneno djelo. Na kraju analize provedenih dokaza i iznošenja utvrđenih činjenica koje predstavljaju bitna obilježja svakog od kaznenih djela za koja je optuženika proglasio krivim sud je naveo i razloge koji se odnose na oblik krivnje, pa je tako na stranici 20. obrazložio zbog čega smatra da je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ, i s kojim oblikom krivnje, a za kazneno djelo za koje ga je proglasio krivim pod točkom 2./ izreke pobijane presude to je naveo na stranici 24. presude.

Ovaj sud ispitao je pobijanu presudu i u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, te je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio ni druge postupovne povrede na koje je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti.

Obrazlažući žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona žalitelj zapravo tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer navodi da je njemu optužbom državnog odvjetnika stavljeno na teret jedno produljeno kazneno djelo iz čl. 337. KZ, pri čemu niti jednom od inkriminiranih radnji nije pribavljena imovinska korist veća od 30.000,00 kn, pa je stoga te radnje trebalo pravno označiti kao kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. KZ, a s obzirom da je za to kazneno djelo zapriječena kazna zatvora do tri godine, da je nastupila apsolutna zastara kaznenog progona, a da je njega sud pod točkama 1./ i 3./ proglasio krivim za jedinstveno kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ jer je zbrojio imovinsku korist ostvarenu radnjama koje ulaze u konstrukciju produljenog kaznenog djela, pa da je time na njegovu štetu povrijeđen zakon. Osim toga tvrdi, da je državni odvjetnik njemu optužnicom stavio na teret kazneno djelo zlouporabe čeka i kreditne kartice, koje je izvršeno na štetu „American expressa“ i tvrdi da je državni odvjetnik od progona tog kaznenog djela odustao i išao na progon zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ, a kako je to kazneno djelo supsidijarne prirode, nakon odustanka od progona za kazneno djelo iz čl. 226. KZ, koje je lex specialis, državni odvjetnik nije bio ovlašten na progon za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ, pa je sud, prihvativši takvu izmjenu, povrijedio zakon na njegovu štetu. Osim toga tvrdi, se da je za kazneno djelo iz čl. 226. st. 1. KZ, koje je počinjeno 2000. godine, nastupila apsolutna zastara kaznenog progona,

I Kž 442/10-6

pa i ta okolnost onemogućuje progon za supsidijarno kazneno djelo, kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da su mu optužnicom državnog odvjetnika pod točkama 1. i 5., za koje je proglašen krivim pod točkama 1./ i 2./ izreke pobijane presude, stavljena na teret dva produljena kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti, pa da sud stoga nije bio ovlašten zbrajati imovinsku korist koja je pribavljena svakim od djela koje ulaze u produljeno kazneno djelo i tako utvrditi da se radi o kvalificiranom kaznenom djelu zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ.

Optužbom su optuženiku stavljena na teret dva jedinstvena kaznena djela iz čl. 337. st. 4. KZ i nakon provedenog postupka pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tu pravnu oznaku djela i optuženika proglasio krivim zbog dvaju kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. KZ.

Naime, pod točkom 1./ izreke pobijane presude sud je optuženika proglasio krivim da je koristeći funkciju trgovačkog punomoćnika trgovačkog društva „A.“ d. o. o. u cilju pribavljanja nezaslužene imovinske koristi bez posebnog ovlaštenja prodao određene nekretnine društva trgovačkom društvu „G.“ d. o. o. i sa žiro-računa na koji je sjela kupoprodajna cijena podigao ukupno 70.000,00 kn i zadržao za sebe. Okolnost što taj novac optuženik nije podigao odjednom, već u pet navrata koji su opisani u izreci pobijane presude, nije od značaja za utvrđenje suda da je prodaja nekretnina učinjena u namjeri da se kupovna cijena izvuče iz tvrtke i zadrži za sebe, pa je osnovano sud postupanje optuženika pravno označio po čl. 337. st. 4. KZ.

Isto tako sud je pod točkom 2./ izreke presude proglasio optuženika krivim da je, kao osnivač i predsjednik uprave trgovačkog društva „A. – N.“ d. o. o. kreditnu karticu društva P. American express kontinuirano koristio za plaćanje svojih privatnih obaveza, kupovinu robe i plaćanje usluga koje su izvršene u njegovu korist, pa je kroz razdoblje od 6. kolovoza 1999. do 27. travnja 2000. godine prisvojio ukupno 345.419,00 kn. Okolnost što je pri tome opisano na koji je način konkretno taj novac prisvojen i kojim računima, pri čemu je optuženik 217 puta uporabio karticu, ne mijenja prirodu kaznenog djela za koje ga je sud proglasio krivim. Naime, suksecivno ponavljanje radnje koje sadrže elemente istog kaznenog djela, kojima se napada isto materijalno dobro i postupa na štetu istog oštećenika predstavlja tako čvrsto povezane radnje počinjeno istom namjerom optuženika da one u pravno-teoretskom smislu predstavljaju jedinstvenu radnju, jedno jedinstveno kazneno djelo, a ne produljeno kazneno djelo, kao što pogrešno smatra žalitelj.

Čak, da u činjeničnom opisu kaznenog djela nisu opisani konkretni slučajevi uporabe kreditne kartice, već da se samo tvrdilo da je korištenjem položaja putem kartica pribavio za sebe nepripadnu materijalnu dobit u ukupnom iznosu od 345.419,00 kn, činjenični bi opis sadržao sve elemente kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ, pa je osnovano sud prvog stupnja ponašanje optuženika tretirao kao jednu, jedinstvenu kriminalnu radnju i proglasio ga krivim zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ.

Ne može se prihvatiti niti žalbena teza da je sud prvog stupnja na štetu optuženika povrijedio zakon kada ga je proglasio krivim zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ, koje je opisano pod točkom 2./ izreke pobijane presude, jer je državni odvjetnik za isti činjenični opis protiv optuženika podnio optužbu zbog kaznenog djela iz čl. 226. KZ, od koje je odustao, pa

I Kž 442/10-6

da iz razloga koji su naprijed navedeni nije bio ovlašten staviti mu na teret kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ, radi čega je sud, prihvativši ovu izmjenu, na njegovu štetu povrijedio zakon. Prije svega, ta tvrdnja žalitelja nije točna.

Državni je odvjetnik optužnicom stavio na teret optuženiku pod točkom 5./ da je korištenjem kreditne kartice (P. American-express) pribavio sebi imovinsku korist na način kao što je opisano pod točkom 2./ izreke pobijane presude i da je time počinio kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ, a pod točkom 8./ stavio mu je na teret da je koristeći tu istu kreditnu karticu, na istovjetan način, ostvario elemente kaznenog djela zlouporabe čeka i kreditne kartice iz čl. 226. st. 1. KZ. Izmjenom optužnice od 15. veljače 2005. (list 773 spisa) državni odvjetnik je izmijenio činjenični i pravni opis ovih dvaju kaznenih djela na način kao što je navedeno u izreci pobijane presude pod točkom 2./ izreke i te je inkriminirane radnje pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ, a to je državni odvjetnik ovlašten učiniti prema odredbi čl. 341. st. 1. ZKP do završetka dokaznog postupka. Dakle, ne radi se o odustanku državnog odvjetnika od kaznenog progona za kazneno djelo iz čl. 226. st. 1. KZ, već samo o činjeničnoj i pravnoj izmjeni inkriminacije koja je sada ušla u zajednički činjenični opis koji je označen kao kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ, pa je suvišno odgovarati na ostale prigovore žalitelja u okviru obrazloženja ove, po njemu, povrede kaznenog zakona koje se odnose na prirodu kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ i vezano uz to na ovlaštenje državnog odvjetnika i suda na izmjenu pravne oznake djela.

Ovaj sud smatra, stoga, da nije osnovana žalba optuženika podnesena zbog povrede kaznenog zakona.

Prigovarajući utvrđenom činjeničnom stanju žalitelj prigovara ocjeni dokaza suda prvog stupnja koji je olako i nekritički prihvatio iskaz svjedokinje V. Š., a nije prihvatio njegovu obranu, koja je u pojedinim dijelovima potvrđena iskazima svjedoka Z. B. i Š. V., koje iskaze također sud neosnovano ocjenjuje neobjektivnim, a potvrđena je i iskazima svjedoka J. A., direktora „G.“ d. o. o. i B. F., koje sud u presudi uopće ni ne spominje.

Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja vrlo temeljito proveo sve dokaze, pažljivo ih i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao svakog za sebe i međusobno ih uspoređujući, pri čemu je verbalne dokaze i to obranu optuženika i iskaze svjedoka na koje se poziva u žalbi, uspoređivao s materijalnim dokazima i osnovano zaključio da obrana optuženika i iskazi svjedoka Š. V., koja potvrđuje obranu u dijelu da je optuženik za trgovačko društvo „A.“ d.o.o. kupovao strojeve u vrijednosti od 100.000,00 kn i svjedoka B., koji potvrđuje obranu u dijelu u kojemu se tvrdi da je optuženik podignutim novcem sa žiro-računa „A.“ d. o. o. podmirivao dugovanja te tvrtke prema djelatnicima koji su obavljali poslove temeljem ugovora o djelu, nisu uvjerljivi i prihvatljivi, za razliku od iskaza svjedokinje V. Š., o čemu je u presudi na stranicama 18., 19., 20. i 22. naveo jasne i logične razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

U odnosu na kazneno djelo za koje je optuženik proglašen krivim pod točkom 1./ izreke osuđujućeg dijela presude, nije sporno da je on temeljem punomoći o zastupanju trgovačkog društva „A.“ d. o. o. od 8. listopada 1999. godine imao položaj trgovačkog punomoćnika i bio ovlašten sklapati sve pravne poslove i poduzimati sve pravne radnje vezane uz vođenje pravnih poslova te tvrtke, osim onih koje punomoćnik, prema Zakonu o

I Kž 442/10-6

trgovačkim društvima (u daljnjem tekstu: ZTD) ne može poduzeti bez posebnog ovlaštenja, a prema odredbi čl. 56. ZTD trgovački punomoćnik ne može otuđiti ni opteretiti nekretnine svog vlastodavca, mjenično i čekovno ga obavezati, preuzimati obaveze jamstva, uzimati za njega zajam i nagoditi se niti voditi spor bez posebne ovlasti.

Osnovano po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja nije prihvatio obranu optuženika u kojoj on tvrdi da je bio uvjeren da u krug njegovih ovlasti ulazi i raspolaganje imovinom tog društva čiji je punomoćnik. Naime, optuženik nije neobrazovana osoba. Dapače, on je diplomirani ekonomist, koji se inače bavio poduzetništvom, jer je u inkriminiranom razdoblju bio i jedini osnivač i direktor trgovačkog društva „A. N.“ d. o. o., pa njegova tvrdnja da mu nisu bile poznate odredbe ZTD-a, u kojima su pripisana prava i obveze ovlaštenih osoba na položajima koje je on obavljao u inkriminirano vrijeme, ni po ocjeni ovog suda nisu uvjerljive.

Za kaznenu odgovornost optuženika potpuno je irelevantno iz kojih je razloga nekretnine trgovačkog društva „A.“ d. o. o., koje su bile u zakupu trgovačkog društva „G.“ d.o.o. prodao tom društvu. Relevantno je jedino je li bio ovlašten prodati nekretnine i je li iznos od 70.000,00 kn, koji je podigao sa žiro-računa, što je nesporno, zadržao za sebe, kao što mu se inkriminira ili je taj novac koristio za namirenje obaveza trgovačkog društva „A.“ d.o.o., kao što on navodi u svojoj obrani.

Već je ranije navedeno da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je optuženik prekoračio granice ovlasti koje je kao trgovački punomoćnik imao kada je prodao nekretnine društva koje je zastupao. To utvrđenje suda nije dovedeno u sumnju žalbenom tvrdnjom da je kupoprodajni ugovor ovjeren kod bilježnika, čime se obrazlaže teza obrane da je optuženik bio uvjeren da taj pravni posao ulazi u krug onih poslova koje je ovlašten poduzimati u svojstvu trgovačkog punomoćnika. Naime, u bilježničkoj kancelariji izvršena je samo ovjera potpisa optuženika kao punomoćnika prodavatelja nekretnina, trgovačkog društva „A.“ d.o.o. (list 32 spisa), a nije prosuđivano o pravnoj valjanosti sadržaja tog kupoprodajnog ugovora.

Osnovano sud prvog stupnja nije prihvatio obranu optuženika u dijelu u kojem tvrdi da je novac, koji je podigao sa žiro-računa „A.“ d. o. o., koristio za plaćanje obaveza te tvrtke i za kupnju strojeva koji su bili nužni za nastavak proizvodnje, te da je i kreditnom karticom P. American-express izvršio plaćanja u korist tog trgovačkog društva, a ne u svoju korist. Ocjenjujući u tom dijelu obranu optuženika i iskaza svjedoka Z. B. i Š. V. pravilno sud prvog stupnja polazi od nalaza i mišljenja vještaka za financije R. P., od sporazuma zaključenih 23. i 27. listopada 1999. između Sindikata T., „A.“ d. o. o. i „A. – N.“ d. o. o., sadržaja blagajničkih isplatnica od 23. i 28. listopada, te podataka koji proizlaze iz stečajnog spisa Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-453/2000.

Tvrdnja optuženika da je on zaključujući Ugovor o prijenosu poslovnog udjela trgovačkog društva „A.“ sa Republičkim fondom mirovinskog i invalidskog osiguranja na trgovačko društvo „A. – N.“ d. o. o. bio uvjeren da kupuje i strojeve koji su se nalazili na poslovnom prostoru trgovačkog društva „A.“, u suprotnosti je s odredbom čl. 1. toč. d/ tog Ugovora, u kojemu je izričito navedeno da se u poslovnom prostoru nalaze strojevi i oprema koja ne pripada trgovačkom društvu „A.“. Prema tome, nije prihvatljiva njegova tvrdnja da je bio u zabludi da je kupio i strojeve, pa je radi toga bio prisiljen kupiti druge strojeve da bi

I Kž 442/10-6

nastavio proizvodnju i zadržao radnike i da je radi toga pozajmio novac od kćerke koji joj je vratio plaćanjem American karticom vrijednost automobila kojega je ona kupila. Naime, ne samo da nema niti jednog računa iz kojeg bi bilo vidljivo da je optuženik kupovao strojeve od svjedokinje V., već iz iskaza svjedokinje V. Š. proizlazi da je u postupku osiguranja dokaza koji je proveden pred Općinskim sudom u Donjoj Stubici, kada je popisana sva pokretna imovina „A.“ d. o. o., utvrđeno da u poslovnim halama nema niti jednog novog stroja, već naprotiv da nedostaju neki strojevi koji su bili vlasništvo te tvrtke, a da su neki uništeni ili devastirani.

Osim toga, s pravom se sud prvog stupnja poziva na sadržaj naprijed spomenutih sporazuma od 23. i 27. listopada 1999 i sadržaja blagajničkih izvještaja kada kaže da je neprihvatljiva obrana optuženika da je s podignutim novcem sa žiro-računa „A.“ d.d. između ostalog plaćao prekovremeni rad i rad na temelju ugovora o djelu koje su izvršile pojedine osobe za račun te tvrtke, kao i iskaz svjedoka B. koji to potvrđuje. Naime, prema spomenutim sporazumima proizlazi da je Sindikat T. prebacio u gotovinsku blagajnu „A. – N.“ d. o. o. iznose od 32.340,00 i 21.206,00 kn kao posudbu za podmirivanje obaveza trgovačkog društva prema zaposlenicima, a od tog novca, prema blagajničkim isplatnicama što se nalaze na listovima 78-82 spisa izvršeno je plaćanje sedmorici radnika „A. – N.“, među kojima i optuženiku koji je 23.10.1999. godine primio 18.084,00 kn, a 28.10.1999. godine 8.657,00 kn. Među tim radnicima kojima je izvršena isplata ne nalazi se svjedok Z. B., pa kod činjenice da optuženik u žalbi navodi da je točno utvrđenje suda prvog stupnja da se svjedok u to vrijeme nije nalazio na radu u „A.“ d. o. o., ali da je imao nenaplaćenih potraživanja od ranije, pravilno sud zaključuje da u tom dijelu obrana nije prihvatljiva, a da svjedok koji to potvrđuje samo želi pomoći optuženiku i olakšati mu procesnu situaciju.

Nije u pravu žalitelj ni kada tvrdi da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je njegova tvrdnja da se najveći dio vrijednosti koja je plaćena kreditnom karticom American- express odnosi na nabavu lož ulja koje je služilo za zagrijavanje poslovnog prostora tvrtke u suprotnosti sa svim ostalim dokazima. Žalitelj pri tome ne dovodi u sumnju utvrđenje suda prvog stupnja da je „A. – N.“ d. o. o. prestala poslovati u proljeće 1999. godine, kao što to proizlazi iz izvješće stečajnog upravitelja koje se nalazi u spisu Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-453/2000, ali tvrdi da je sud ispustio iz vida činjenicu ''da se radi o tri hale u kojima se odvijala proizvodnja, koje su grijane zajedničkim sistemom, da je „G.“ d. o. o. cijelo vrijeme radila u jednoj hali, a radila je i tvornica za izradu kablova „H.“, te da se očekivao nastavak proizvodnje u „A. – N.“''. Međutim, čak da su i neke druge tvrtke koristile proizvodne hale koje spominje žalitelj, ovaj sud ne vidi nikakvog razloga da grijanje poslovnog prostora plaća i tvrtka „A. – N.“, koja taj prostor ne koristi, pa ovim žalbenim navodom nije dovedeno u sumnju utvrđenje suda prvog stupnja da je u tom dijelu obrana optuženika neuvjerljiva.

Prigovarajući činjeničnom stanju na kojemu sud temelji odluku o njegovoj odgovornosti za kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. KZ, za koje je proglašen krivim pod točkom 3./ izreke pobijane presude, žalitelj ponavlja obranu da je tvrtka „A. – N.“ temeljem valjanog ugovora postala vlasnikom tvrtke „A.“ d. o. o., pa da je on kao direktor „A. – N.“ bio ovlašten voditi poslove „A.“ d. o. o., pa i izvršiti plaćanja opisana pod točkom 3./ izreke pobijane presude, jer je '' „A. – N.“ zapravo sljednica „A.“ d. o. o.''. Iz spisa nesporno proizlazi da su obje naprijed navedene tvrtke egzistirale kao pravni subjekti u inkriminiranom razdoblju, da su imale svoje žiro-račune preko kojih su poslovale i da je optuženik u svojstvu trgovačkog punomoćnika trgovačkog društva „A.“ d. o. o. naložio plaćanje sa žiro-računa te

I Kž 442/10-6

tvrtke u korist raznih vjerovnika druge pravne osobe „A. – N.“ d. o. o., čiji je bio vlasnik i predsjednik uprave. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je takvim postupkom, kao odgovorna osoba u trgovačkom društvu „A.“ d. o. o., postupajući s ciljem da svojoj tvrtci „A. – N.“ d. o. o. pribavi imovinsku korist grubo prekršio pravila poslovanja u pogledu uporabe i upravljanja imovinom, pa da je time ostvario sve elemente kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. KZ, jer trgovačko društvo „A.“ d.o.o. nije bilo ni u kakvom odnosu sa vjerovnicima tvrtke „A. n.“ d.o.o. pa stoga nije bilo dužno namiriti potraživanje vjerovnika prema toj tvrtci koja su navedena pod toč. 3. izreke pobijanog dijela presude.

Iz svih naprijed navedenih razloga ovaj sud smatra da je činjenično stanje, na kojemu se temelji odluka o odgovornosti optuženika za kaznena djela pod točkama 1./, 2./ i 3./ izreke pobijane presude pravilno utvrđeno.

Iako žalitelj navodi da presudu pobija i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ovu žalbenu osnovu nije obrazložio. On, naime, ne tvrdi da su neke bitne činjenice ostale neutvrđene, a ne ukazuje ni na nove dokaze kojima bi bila dovedena u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, pa se ocjenjuje da ni u tom dijelu žalba nije osnovana.

Na žalbe stranaka zbog odluke o kaznenim sankcijama

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je sud optuženiku za kaznena djela za koja ga je proglasio krivim utvrdio preblage pojedinačne kazne, uslijed čega je i jedinstvena kazna preblaga, a niti optuženik kada te kazne ocjenjuje prestrogima.

Pobijajući u tom dijelu presudu suda prvog stupnja žalitelji ne navode neke nove činjenice koje bi prema odredbi čl. 56. st. 1. i 2. KZ utjecale na izbor vrste i visine kazne, već tvrde da sud nije pravilno vrednovao one okolnosti koje je utvrdio, pa državni odvjetnik navodi da prilikom utvrđivanja pojedinačnih kazni sud nije pridao odgovarajući značaj činjenici da je optuženik ranije osuđivan zbog istovrsnog kaznenog djela, kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ, dok optuženik tvrdi da nije pravilno vrednovao okolnost da je on osoba čije je zdravlje teško narušeno, kao što to proizlazi iz medicinske dokumentacije koju je priložio u spis predmeta.

Ovaj sud smatra da su i okolnosti koje se nalazi u žalbama stranaka, ali i druge okolnosti koje je utvrdio sud prvog stupnja, a koje su od utjecaja na odabir visine kazne, pravilno vrednovane.

Točno je da je optuženik već jednom osuđivan zbog istovrsnog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ i to presudom Općinskog suda u Zlataru broj K-22/99 od 19. rujna 1999., ali je također činjenica da je on teško bolestan. Iz medicinske dokumentacije (list 996 spisa) proizlazi da mu je dijagnosticiran karcinom štitnjače sa metastazama na limfne čvorove u vratu. Radi bolesti je operiran u 9. mjesecu 2008. godine, nakon čega je poduzeto zračenje, te je navedeno da je stanje pod kontrolom. Kada se ove dvije okolnosti stave u međusobni odnos, onda utvrđene kazne zatvora za kaznena djela za koja je optuženik proglašen krivim pod točkama 1./ i 3./ izreke osuđujućeg dijela presude, iako predstavljaju zakonom propisani minimum kazne za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. i čl. 292. st. 2. KZ nisu ni preblage, a niti prestroge. Ne može se prihvatiti ni tvrdnja optuženika da mu je utvrđena prestroga kazna za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ za koje je proglašen krivim pod točkom 2./ izreke pobijane

I Kž 442/10-6

presude. To je kazneno djelo optuženik činio kroz dulje vremensko razdoblje od 6. kolovoza 1999. do 27. travnja 2000. godine. Sukcesivno je u 217 navrata ponavljao radnje koje predstavljaju elemente kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ. Radi se o tolikoj količini neprava i upornosti optuženika kojoj blaža pojedinačna kazna ne bi bila adekvatna. Međutim, istovremeno ta kazna nije niti preblaga, kao što u žalbi tvrdi državni odvjetnik. Jedinstvena kazna zatvora na koju je optuženik osuđen u trajanju od tri godine i tri mjeseca izrečena je u skladu s odredbom čl. 60. st. 2. toč c/ KZ, pa će se takvom kaznom u cijelosti postići opća svrha kažnjavanja koja je propisana u čl. 6. i 50. KZ.

Pobijajući presudu suda prvog stupnja ''glede imovinskopravnog zahtjeva'' kao što se navodi o žalbi optuženika, žalitelj tvrdi da ''nisu postojali uvjeti za presuđenje glede imovinskopravnog zahtjeva P. C. d. o. o. iz Z., jer je za kazneno djelo, za koje je P. C. d. o. o. podnio kaznenu prijavu iz čl. 226. st. 1. KZ, nastupila apsolutna zastara kaznenog progona.

Međutim, već je ranije navedeno da je državni odvjetnik izmijenio optužbu i optuženiku stavio na teret kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ, te da ga je sud, na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, proglasio krivim zbog tog kaznenog djela kojim je optuženik sebi pribavio imovinsku dobit, a istovremeno nanio štetu P. C. d. o. o., pa je sud pravilno dosudio oštećeniku imovinskopravni zahtjev, a pribavljenu imovinsku korist preko iznosa imovinskopravnog zahtjeva optuženiku oduzeo, pri čemu je na stranici 27 presude detaljno obrazložio na koji je način utvrdio o kojoj visini dobiti se radi i o kojoj visini štete oštećeniku P. C. d. o. o.

Nije u pravu ni državni odvjetnik kada tvrdi da je sud propustio optuženiku oduzeti imovinsku korist u iznosu od 217.701,00 kn, koju je pribavio djelom pod točkom 3./ izreke pobijane presude.

Prema odredbi čl. 82. KZ imovinska će se korist oduzeti od onoga koji ju je ostvario počinjenjem kaznenog djela, a od trećih osoba pod uvjetima koji su propisani u čl. 82. st. 3. i 4. KZ.

Žalitelj ispušta iz vida da je pobijanom presudom utvrđeno da je optuženik radnjama za koje je proglašen krivim pod točkom 3./ izreke pobijane presude pribavio imovinsku korist pravnoj osobi, trgovačkom društvu „A. – N.“ d. o. o., a ne sebi, pa je sud bio dužan toj pravnoj osobi oduzeti imovinsku korist, kada je oštećenu tvrtku „A.“ d. o. o. s imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnicu. Žalitelj nije niti tijekom prvostupanjskog postupka predlagao da se od trgovačkog društva oduzme imovinska korist, niti to predlaže u žalbi, već inzistira da se pobijana presuda preinači u odluci o visini imovinske koristi koja se oduzima optuženiku koji zahtjev, kao što je naprijed navedeno, nije osnovan.

Iz svih naprijed navedenih razloga, a nakon što je sud ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP i utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti drugih povreda kaznenog zakona koje su propisane u čl. 368. ZKP, a ne samo onih na koje se

I Kž 442/10-6

žalitelj poziva, valjalo je žalbe optuženika i državnog odvjetnika odbiti kao neosnovane, te u pobijanom dijelu potvrditi presudu suda prvog stupnja, kao što je učinjeno pod točkom II. izreke ove odluke (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 25. svibnja 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.