Rev-x-235/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 235/12-2

REPUBLIKA HRVATSKA

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Renate Šantek, članice vijeća, Gordane Jalšovečki, članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Željka Pajalića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. M. iz K., koju zastupa punomoćnica M. T., odvjetnica u R., protiv tuženika Republika Hrvatska, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gžn - 3235/09-2 od 22. ožujka 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn - 5133/00 od 24. lipnja 2009., u sjednici održanoj 11. rujna 2014.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužiteljice, ukida se presuda drugostupanjskog i prvostupanjskog suda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice na isplatu iznosa od 494.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos. Odlukom o troškovima postupka obvezana je tužiteljica isplatiti tuženiku iznos od 69.950,00 kuna.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da revizijski sud preinači pobijanu presudu shodno navodima iznesenim u reviziji, odnosno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP, a kojeg je u ovom postupku primijeniti temeljem odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku "Narodne novine", broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 8. ovog Zakona.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete nastale nezakonitim, odnosno nepravilnim radom tijela državne uprave.

Nižestupanjski sudovi u provedenom postupku utvrdili su: - da je tužiteljica kupila vozilo marke „M. E.“ u I., gdje je vozilo i registrirala, - da je ovim vozilom 28. siječnja 1996. ušla u Republiku Hrvatsku, s tim da prijelazom preko graničnog prijelaza ovo vozilo nije prijavila, - da je protiv tužiteljice vođen prekršajni postupak kod Carinarnice R. u kojem je rješenjem br. P – 166/96 od 7. ožujka 1997. tužiteljica proglašena krivom za prekršaj iz čl. 344. st. 1. t. 1. u svezi s odredbom čl. 355. st. 1. Carinskog zakona ("Narodne novine", broj 78/99, 94/99, 117/99, 73/00 i 92/01) i predmetno vozilo tužiteljici oduzeto, - da je rješenjem Ministarstva Financija RH br. P/II – 144/97 od 23. lipnja 1997. potvrđeno prvostupanjsko rješenje, - da je 9. svibnja 1998. vozilo tužiteljice prodano na javnoj dražbi, - da su odlukom Upravnog suda RH br. US – 7135/97 od 11. studenog 1999. poništena navedena upravna rješenja i predmet vraćen na ponovno rješavanje, te – da je u ponovnom postupku zbog nastupanja apsolutne zastare prekršajni postupak protiv tužiteljice obustavljen. U navedenom stanju stvari nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužiteljice za naknadu štete ocjenom da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 75/93, 48/99, 15/00, 59/01 i 190/03

– dalje: ZSDU) u kojima bi tuženica odgovarala za štetu. Naime, prema stajalištu nižestupanjskih sudova, da bi postojala odgovornost države u smislu navedene odredbe, šteta mora biti posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave pri čemu je bitno i postojanje volje ili pristanka da se time oštete prava i interesi trećega.

Navedeno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u primjeni odredbe čl. 13. ZSDU- a u dijelu u kojem se tumači da nema nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave ako nema volje i pristanka državnih tijela da se time oštete prava i interesi trećega, odnosno svjesnog postupanja suprotno zakonu s voljom da se nekome nanese šteta, ne može se prihvatiti kao pravilno.

Naime, prema ovoj odredbi, štetu koja određenoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u na njih prenesenim poslovima državne uprave naknađuje Republika Hrvatska. Tako za postojanje odgovornosti države za štetu u smislu navedene odredbe trebaju kumulativno biti ispunjene tri pretpostavke:

- nezakonit i/ili nepravilan rad tijela državne uprave,

- postojanje štete, te

- uzročna veza između nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete, pri čemu je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave, to jest da šteta ne bi nastala da njega nije bilo. U navedenim pretpostavkama nezakonit rad se očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje primjene zakona, drugog propisa ili općeg akta, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti.

S druge strane kod utvrđivanja uzročne veza između nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete valja voditi računa da uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu jeste veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice. Od više mogućih uzroka koji bi mogli biti u bližoj vezi s nastalom štetom uzima se u obzir onaj koji je pravno relevantan jer je adekvatan i tipičan. Tipičan je onaj uzrok koji redovno dovodi do određene štete, za koji životno iskustvo pokazuje da uzrokuje određene štetne posljedice, pri čemu se isključuju svi događaji koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti, ali nisu tipični za nastanak takve štete.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni naprijed navedene odredbe čl. 13. ZSDU-a nižestupanjski sudovi su propustili utvrditi, je li u konkretnom slučaju došlo do nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave u smislu naprijed iznijetog pravnog shvaćanja ovog suda, te je li tužiteljici u uzročnoj vezi s eventualno utvrđenim nezakonitim i/ili nepravilnim rada tijela državne uprave nastupila šteta koju zahtjeva u ovom postupku.

Kako je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje nepotpuno utvrđeno pa nema uvjeta za preinaku pobijane presude, valjalo je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju tužiteljice, ukinuti presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U nastavljenom postupku prvostupanjski sud će raspraviti navedena sporna pitanja ukazana ovim rješenjem, a zatim će donijeti novu presudu.

S obzirom da je ovaj sud ukinuo nižestupanjske presude, o troškovima revizijskog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 11. rujna 2014.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.