Kžm-28/2006-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 28/06-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak Bosanac, Marijana Svedrovića, Lidije Grubić Radaković i Senke Klarić Baranović, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Melite Božičević Grbić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G. B., zbog kaznenih djela iz čl. 188. st. 2. i dr. KZ, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 04. travnja 2006. godine broj Kzm-2/05, u sjednici održanoj dana 20. rujna 2006. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela, te branitelja optuženika B. V., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženika, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni i izriče da je opt. G. B. radnjama za koje je proglašen krivim u izreci prvostupanjske presude počinio kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04; u nastavku: KZ) te mu se temeljem čl. 188. st. 1. KZ utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, dok se prihvaćaju se po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci za svako kazneno djelo iz čl. 213. st. 2. KZ i kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci za kazneno djelo iz čl. 215. a KZ, te se opt. G. B., uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine.

II. Žalba optuženika u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Velikoj Gorici proglasio je krivim opt. G. B., i za kazneno djelo silovanja, temeljem čl. 188. st. 2. KZ utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od tri godine, za dva kaznena djela zapuštanja i zlostavljanja djece ili maloljetnih osoba, temeljem čl. 213. st. 1. KZ utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci za svako djelo, te mu je za djelo nasilničkog ponašanja u obitelji, temeljem čl. 215. a. KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci. Primjenom čl. 60. st. 1. i 2. toč. c). KZ optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Temeljem čl. 75. st. 1., 2. i 3. KZ izrečena mu je sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja traje do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, odnosno do prestanka izvršenja kazne zatvora, ali ne dulje od tri godine. Temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02; u nastavku: ZKP) optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju po službenoj dužnosti J. K., odvjetniku iz V. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Također je podnesena i žalba po izabranom branitelju B. V., odvjetniku iz Z., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine u cijelosti, podredno da se preinači u pravnoj oznaci kaznenog djela silovanja, da se optuženik oslobodi za kaznena djela iz čl. 213. st. 2. KZ, te da se osudi na blažu jedinstvenu kaznu zatvora. Ujedno je stavljen prijedlog da se optuženika i ovog branitelja izvijesti o sjednici vijeća.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Nakon što je spis, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pisanom mišljenju predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Sjednici drugostupanjskog vijeća prisustvovao je, osim zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela, branitelj optuženika B. V., dok vijeće nije našlo svrhovitim osigurati nazočnost optuženika koji je u pritvoru i ima branitelja, pa je sjednica vijeća održana sukladno čl. 374. st. 2. ZKP.

Žalba optuženika djelomično je osnovana.

U žalbi po branitelju J. K., bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te povredu kaznenog zakona žalitelj nalazi u odbijenom dokaznom prijedlogu obrane za ispitivanje B. B. i Z. H. na okolnost odnosa između oštećene i optuženika, te njezinog doprinosa njegovom teškom psihičkom statusu. Prema ovako sročenom navodu žalitelja proizlazi da se upire na povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP, međutim ista nije počinjena, a suštinski se radi o žalbenom osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti govora naknadno. Prvostupanjski sud je odbio ispitati kao svjedoke B. B. i Z. H., čime nije učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer je to ovlaštenje suda sukladno čl. 322. st. 4. ZKP, te je odbivši dokazni prijedlog dao valjane i argumentirane razloge (str. 3 pobijane presude), smatrajući da se ovim dokazima ne bi utvrdile činjenice relevantne za kaznenu odgovornost optuženika. Postupivši na opisani način sud prvog stupnja nije u tijeku glavne rasprave povrijedio odredbe Zakona o kaznenom postupku, niti je odbijanjem ovih dokaznih prijedloga povrijeđeno pravo obrane, pa nije učinjena ova (relativno) bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a niti je postupajući sukladno čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, ovaj sud drugog stupnja utvrdio da bi bile počinjene druge povrede odredaba kaznenog postupka o kojima je dužan voditi računa po službenoj dužnosti.

Iako u žalbi po izabranom branitelju B. V. nije izrijekom istaknuta ova žalbena osnova, u obrazloženju žalbe se upire na postojanje povrede iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, tj. da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika, jer da je prvostupanjski sud netočno reproducirao i interpretirao sadržaj iskaza ključnih svjedoka osobito maloljetne L. B.. Suprotno ovoj tvrdnji, prvostupanjski sud je korektno i vjerno prenio sadržaj iskaza svjedoka u pobijanoj presudi, a to što žalitelj nije zadovoljan zaključcima suda ulazi u okvir žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Obrazlažući pogrešna činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, žalitelj smatra da nema podloge u činjenicama glede opstojnosti dva kaznena djela iz čl. 213. st. 2. KZ na štetu djece, te da za ova djela nedostaje obrazloženje voluntarističkog elementa krivnje, dakle implicite se ukazuje na povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP glede nedostatka razloga o odlučnoj činjenici (krivnji). Međutim, prvostupanjski sud je argumentirano i cjelovito (str. 15) obrazložio intelektualnu i voljnu komponentu krivnje. U razlozima se tako navodi da je optuženik, usprkos svojeg saznanja da terećeno postupanje kod djece izaziva psihičke boli, dopuštao da djeca nazoče takvim situacijama, a da se nije pobrinuo da ih od toga zaštiti, čime je evidentno obrazloženo postupanje s neizravnom namjerom.

Nije u pravu žalba da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Prvostupanjski sud je opravdano zaključio da predloženi dokazi, ispitivanje B. B. i Z. H., nisu relevantni za utvrđivanje činjenica o kojima ovisi biće terećenih kaznenih djela obzirom da su spomenuti svjedoci trebali iskazivati o narušenim odnosima između oštećenice i optuženika što nije bilo sporno tijekom postupka.

Žalitelj smatra da nema nikakvih materijalnih dokaza za kazneno djelo silovanja, a u situaciji postojanja oprečnih izjava optuženika i oštećenice sud prvog stupnja ih je morao cijeniti „in favorem“ optuženiku. Potom da je prvostupanjski sud izveo pogrešne činjenične zaključke iz provedenih dokaza, filigranski je dotjerivao iskaze ključnih svjedoka, selektivno ih analizirajući samo u prilog zaključku da su terećena kaznena djela počinjena, osobito radi potvrđivanja teze o osobito ponižavajućem položaju oštećenice kod kaznenog djela silovanja. Žalbena je teza da su radnje optuženika bile usmjerene isključivo prema supruzi A. B., bez namjere ugrožavanja djece, pa kada se nasilje događalo pred maloljetnom djecom žrtve su nasilja u obitelji supruga i djeca što je sve u okviru kaznenog djela iz čl. 215.a KZ.

Žalitelj evidentno ne čini spornim da su maloljetna djeca L. i M. doživjeli psihičke traume, jer su u više navrata prisustvovali ozbiljnim incidentima između roditelja, time što je optuženik verbalno i fizički napadao oštećenicu A. B.. Stoga je ocjena prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti iskaza svjedoka, maloljetne L. B., koja je višekratno nazočila kriminalnom ponašanju optuženika, te svjedoka A. B. na koju je nasilje bilo usmjereno, u potpunosti ispravna i valjano argumentirana. Prihvaćanjem spomenutih iskaza, kao i dijela obrane optuženika, prvostupanjski je sud s pravom zaključio (str. 9 posljednji odlomak, str. 13 posljednji odlomak) da je optuženik ostvario obilježja kaznenog djela nasilničkog ponašanja u obitelji iz čl. 215. a KZ.

Što se pak tiče kaznenih djela na štetu maloljetne djece iz čl. 213. st. 2. KZ, u cjelini je za prihvatiti utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda da su radnjama optuženika, koje su doduše primarno bile usmjerene prema supruzi, i njegova maloljetna djeca bila psihički zlostavljana. Prvostupanjski sud je prihvatio navedene iskaze svjedoka i obranu optuženika koji suštinski objektivni učin djela i ne poriče. Međutim, što se tiče ostvarenja subjektivnog elementa ovih kaznenih djela, u pravu je prvostupanjski sud kada personalne dokaze povezuje sa nalazom i mišljenjem vještaka psihijatra prof. dr. D. K. H.. Iz tog nalaza i mišljenja razvidno je da su djeca u trenucima agresivnosti prema majci A. B. osjećala snažnu psihičku bol, nesigurnost, strah, tugu i bespomoćnost, a sve su ove emocije bile, zbog intenzivnosti situacija kojima su prisustvovali, izraženije u puno višem stupnju nego što je to uobičajeno kod prosječnih brakova u kojima dolazi do određenih trzavica između supružnika. Prema tome, nije u pravu žalba kada tvrdi da je postupanje optuženika bilo isključivo upereno na njegovu suprugu, već je takvim svojim radnjama svakako bio svjestan da uzrokuje psihičke boli i patnje svojoj djeci, pa je tako i svojim višestrukim protupravnim ponašanjem, uz svijest o istome ispoljio i voljni element dopuštajući da djeca budu prisutna tim radnjama. Pojam zlostave djeteta ili maloljetne osobe iz čl. 213. st. 2. KZ obuhvaća fizičku, ali jednako tako i psihičku neugodu, što je u ovom konkretnom slučaju bez ikakve sumnje utvrđeno, osobito imajući u vidu intenzitet radnji (fizički napadi na suprugu, razbijanje namještaja po kući) i upornost očitovanu kroz period od dvije godine.

Ne stoje ni žalbeni navodi o nedokazanosti kaznenog djela silovanja zbog nedostatka materijalnih dokaza. Optuženika tereti supruga oštećenica A. B., uz ispravnu ocjenu suda prvog stupnja da njeno terećenje nije zlonamjerno u cilju neosnovanog optuživanja, naprotiv svojim je iskazom bila naklonjena optuženiku poglavito opisujući njegov odnos prema djeci. U pobijanoj presudi je jasno naznačeno da je njezin iskaz potvrđen materijalnim tragovima, zapisnikom o očevidu od 21. srpnja 2004. godine sa konstatacijom da su pronađene ženske hlače bijele boje i ženske gaćice bijele boje, oba predmeta sa mehaničkim oštećenjima u vidu kidanja tkanine, te da su ozljede oštećenice fiksirane fotografijom.

Spomenuti dokazi u svojoj ukupnosti potvrđuju zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik dana 21. srpnja 2004. godine uporabom sile oštećenicu A. B. prisilio na spolnom odnošaju izjednačenu spolnu radnju. Stoga je žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.

Međutim, u pravu je žalba optuženika da u njegovim radnjama nisu ostvarena obilježja kvalificiranog oblika kaznenog djela silovanja.

Nema spora da je dana 21. srpnja 2004. godine prethodilo fizičko zlostavljanje i napad optuženika na suprugu A. B., što se najprije zbiva u kuhinji. Međutim, i sud prvog stupnja zaključuje da je do realizacije kaznenog djela silovanja došlo u (roditeljskoj) sobi, dok je iz iskaza maloljetne L. B. razvidno da je optuženik prethodno djecu poslao u drugu sobu, ugasio im svjetlo i zatvorio vrata, dakle optuženik želi i čini djelo izvan dometa i vidokruga djece iako su djeca sasvim sigurno čula zapomaganje oštećenice A. B.. Istina da je oštećenica A. B. događanje morala doživjeti traumatično, jer je bila svjesna da djeca u susjednoj sobi čuju njezina zapomaganja, no ona su i ranije bila neposredno ili posredno svjedocima nasilja optuženika nad njom.

Obzirom na niz prethodnih situacija i agresiju optuženika koja je bila prisutna u njihovoj bračnoj zajednici, te konkretno poduzete radnje penetracije prstima ruke u spolovilo oštećene, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, ne radi se o takvoj brutalnosti i iživljavanju optuženika koja nadilazi uobičajeni stupanj poniženja žrtve kod ove vrste kaznenih djela. Ovo poglavito jer je optuženik bio sam sa oštećenicom, radnje je poduzeo izvan vidokruga djece, pobrinuvši se osobno da djecu udalji iz sobe.

Stoga je u tom dijelu valjalo prihvatiti žalbu optuženika zbog povrede kaznenog zakona i njegove radnje označiti kao kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ.

Razmotrivši odluku o kazni povodom žalbe optuženika kao i uslijed preinake u pravnoj oznaci djela, ovaj sud drugog stupnja nalazi da je u pobijanoj presudi prvostupanjski sud ispravno valorizirao utvrđene olakotne i otegotne okolnosti. Olakotnim je cijenjena optuženikova neosuđivanost, smanjena ubrojivost u različitom stupnju u odnosu na pojedino kazneno djelo, dok je otegotnim cijenjena upornost u protupravnom postupanju, posljedice kod djece, osobito potreba za psihoterapijskim tretmanom maloljetne L. B. zbog njezine visoke traumatiziranosti te prekršajnu kažnjavanost zbog nasilja u obitelji.

Uzimanjem u obzir žalbenih navoda da olakotnim nije cijenjeno djelomično priznanje djela, ambivalentno ponašanje oštećenice A. B. kao provokativni faktor naznačen u psihijatrijskom nalazu i mišljenju, optuženikov pokušaj suicida nakon djela, da se dragovoljno podvrgnuo psihijatrijskom liječenju, te njegovao učešće u Domovinskom ratu, po ocjeni ovog suda drugog stupnja utvrđene otegotne okolnosti opravdavaju pojedinačno odmjerene kazne zatvora po sudu prvog stupnja za kaznena djela protiv braka, obitelji i mladeži dok je za kazneno djelo silovanja po ovom sudu drugog stupnja primjerena kazna zatvora u trajanju od dvije godine. Cijeneći sve prethodno navedene okolnosti počinjenja kaznenih djela i osobnost optuženika jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od četiri godine će se ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 50. KZ, u koju kaznu će optuženiku biti potrebno, nakon pribavljanja relevantnih podataka, sukladno čl. 158. st. 2. ZKP, uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, te na izdržavanju kazne zatvora za prekršaje zbog nasilja u obitelji (čl. 63. st. 1. i 2. KZ).

Odluka o sigurnosnoj mjeri temelji se na ispravno utvrđenim činjenicama i valjanoj primjeni zakona, te je slijedom iznijetog trebalo, temeljem čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP, presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 20. rujna 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Melita Božičević Grbić, v.r.

Erika Kocijančić, v.r.