III Kr-191/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 191/1998-3

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

I

RJEŠENJE

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Milana Gudelja i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. J. M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. KZ i dr., odlučujući o zahtjevu osuđenih za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude što je čine presuda Općinskog suda u Požegi od 1. listopada 1997. godine br. K-260/97 i presuda Županijskog suda u Požegi od 20. veljače 1998. godine br. Kž-1/98, u sjednici održanoj 25. lipnja 1998. godine,

presudio je i riješio je:

I. Odbija se kao neosnovan zahtjev os. J.M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

II. Odbacuje se zahtjev os. L.J. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Požegi od 1. listopada 1997. godine br. K-260/97 preinačenoj u pravnoj oznaci djela i kaznenopravnoj sankciji presudom Županijskog suda u Požegi od 20. veljače 1998. godine br. Kž-1/98, osuđeni su J.M. i L.J. zbog kaznenih djela iz čl. 224. st. 4. KZ (toč. 1. izreke), J.M. još i zbog kaznenih djela iz čl. 224. st. 4. (toč. 2., 3. i 4. izreke) te zbog kaznenih djela iz čl. 224. st. 1. KZ (toč. 7. i 8. izreke), a L.J. zbog kaznenih djela iz čl. 224. st. 1. KZ (toč. 5. i 6. izreke) i to, nakon što su im utvrđene pojedinačne kazne za svako djelo, J.M. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i tri mjeseca u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, dok je prema L.J., nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni, primijenjena uvjetna osuda i izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca koja se neće izvršiti ako optuženica u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo. Nakon pravomoćnosti presude osuđenici su po svom branitelju A.F., odvjetniku iz P., podnijeli zajednički zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude i predložili, da se pravomoćna presuda preinači i oni oglase krivima za produljeno kazneno djelo prevare. Državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom podnesku od 15. lipnja 1998. godine br. DOKR-240/98 u odgovoru na zahtjev je predložio, da se zahtjev odbije a u odnosu na osuđenicu L.J. da je još i nedopušten.

Zahtjev os. J.M. nije osnovan, dok os. L.J. i nema zakonskog prava na podnošenje navedenog zahtjeva.

Naime, a što se tiče zahtjeva ove osuđenice, on je doista podnesen u slučaju zbog kojeg se zahtjev ne može podnijeti. To zato, što je u čl. 412. st. 1. ZKP/93 (sada čl. 425. st. 1. ZKP/97) navedeno, da ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti samo onaj okrivljenik koji je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora ili malodobničkog zatvora dakle, ne i onaj kojem je izrečena neka druga kaznena sankcija. Kako je podnositeljici zahtjeva izrečena uvjetna osuda, to nema zakonskog prava na podnošenje ovakovog zahtjeva. Zato je sa istim postupljeno kao u toč. 2. izreke ove presude i rješenja, na temelju čl. 415. st. 3. ZKP/93 (sada čl. 428. st. 3. ZKP/97). Nije u pravu ni os. J.M. kada u zahtjevu ističe povredu kaznenog zakona na njegovu štetu u pitanju je li u pogledu kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, ovdje odredbe o stjecaju, umjesto odredbe čl. 61. KZ o produljenom kaznenom djelu. Naime, onim razlozima koje je sud drugog stupnja iznio na str. 5 svoje presude treba još samo dodati, da ne postoji ni istovjetnost oštećenika, budući da su oštećenici ili različita poduzeća ili pojedini građani, tako da je kontinuirana djelatnost ovog osuđenika, upravo zato što je osuđenik u odnosu na takove različite grupe oštećenika, razvio i specifične moduse izvršenja kaznenih djela, već uzeta kao više produljenih kaznenih djela, pa se sada, zbog različitosti oštećenika i različitih načina izvršenja kaznenih djela ne može ponovno uzeti da sva ta osuđenikova kriminalna djelatnost čini jedinstvenu cjelinu. Iz istih se razloga ne može ni uzeti, da među njima postoji vremenska povezanost, neovisno što su sva ta djela počinjena u vremenskom razdoblju koje se proteže čak na nekoliko godina (od 1991. do 1996. godine), kada je optuženik u okviru tog razdoblja, pa i paralelno, vršio ista kaznena djela na različite načine.

Slijedom iznijetog proizlazi da doista ne postoje sjedinjavajući elementi iz čl. 61. st. 2. KZ koji bi dopuštali da se kriminalna djelatnost osuđenika za navedena kaznena djela prevare tretira kao jedno produljeno kazneno djelo, te da time, što su u konkretnom slučaju primijenjene odredbe o stjecaju kaznenih djela, nije povrijeđen kazneni zakon na njegovu štetu, pa je u odnosu na zahtjev os. J.M. odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude i rješenja, na temelju čl. 428. ZKP/97.

U Zagrebu, 25. lipnja 1998. godine

Zapisničar: Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r. Katica Jelić, v.r.