Usž-2354/2015-2 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Poslovni broj: Usž-2354/15-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Arme Vagner Popović, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća, te sudske savjetnice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja 1. M. K. iz Š., i dr., svi zastupani po punomoćniku D. R., odvjetniku iz D., T. i B., Odvjetničko društvo d.o.o. Z., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske, Uprave za prostorno uređenje, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, zastupan po G. R., službenoj osobi uz sudjelovanje zainteresirane osobe Hrvatskih cesta d.o.o. Z., koju zastupa M. K., službena osoba, radi lokacijske dozvole, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1770/13-28 od 9. srpnja 2015., na sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2016.

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1770/13-28 od 9. srpnja 2015.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom od 9. srpnja 2015. godine pod točkom 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja tuženika – Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske, Uprave za prostorno uređenje, klasa: UP/I-350-05/13-01/35, urbroj: 531-05-13-2 od 11. ožujka 2013. Pod točkom 2. izreke odbijen je zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

Protiv citirane presude prvostupanjskog upravnog suda žalbu su podnijeli tužitelji (dalje: žalitelji). Žalitelji navode da prvostupanjski sud nije obrazložio svoje rješenje doneseno na raspravi od 15. svibnja 2015. kojim je odbio prijedlog žalitelja da upravna tužba odgađa provedbu rješenja. Žalitelji se pozivaju na odredbu članka 118. stavak 2. Zakona o prostornom uređenju i gradnji, ističući da su uvjeti određeni u skladu s odredbama navedenog Zakona oni uvjeti propisani, između ostalog i odredbama članka 106. istog Zakona, a koje odredbe pored lokacijskih uvjeta propisuju i druge uvjete temeljem kojih se izdaje lokacijska dozvola koje uvjete žalitelji citiraju.

Po mišljenju žalitelja upravo iz odredbe članka 106. citiranog Zakona jasno proizlazi da takvi uvjeti nisu samo lokacijski uvjeti (uvjeti određeni dokumentima prostornog uređenja) već da tu spadaju i posebni uvjeti kao i drugi uvjeti iz članka 106. Zakona. Smatra da je stoga tuženik u postupku donošenja osporavanog rješenja postupio protivno odredbi članka 118. stavak 2. Zakona jer je propustio utvrditi jesu li svi uvjeti za izdavanje lokacijske dozvole ostali nepromijenjeni, već je to provjerio samo djelomično, provjeravajući samo dokumente prostornog uređenja.

Napominju da se u konkretnom slučaju dogodilo da je u međuvremenu od izdavanja lokacijske dozvole iz 2008. godine i inicijalnih posebnih i drugih uvjeta pa do produženja važenja lokacijske dozvole 2013. godine došlo do višestrukih i korjenitih promjena propisa temeljem kojih se izdaju takvi uvjeti, na što su žalitelji ukazivali tijekom upravnog spora. Smatra da prvostupanjski upravni sud ne može samostalno utvrđivati jesu li se koji od posebnih i drugih uvjeta za izdavanje lokacijske dozvole izmijenili budući da za to nema stručno znanje niti ovlasti, a što se tiče mišljenja i očitovanja Hrvatskih voda danih na nacrt konačnog prijedloga IV.

Izmjene i dopune Prostornog plana Z. županije, žalitelji ističu da se ista ne odnosi na zahvat u prostoru i lokacijske dozvole niti su je žalitelji dostavili kao nepobitni dokaz da su se uvjeti promijenili. Ističu da je svrha dostavljanja ove dokumentacije bila da se sudu dokaže da postoje indicije da su se neki od uvjeta za izdavanje lokacijske dozvole promijenili (u konkretnom slučaju vodopravni uvjeti), te skreću pozornost na navedeno mišljenje i prijedlog Hrvatskih voda. Napominju da je jedino tijelo koje je ovlašteno na odlučivanje o izdavanju posebnih uvjeta pa tako i vodopravnih tijelo koje za to ima potrebna stručna znanja a to su upravo Hrvatske vode, a nikako prvostupanjski upravni sud.

Smatraju da bi tijela koja su već izdala posebne uvjete uz lokacijsku dozvolu isključivo trebala provjeriti jesu li ti isti uvjeti ostali nepromijenjeni. Žalitelji se pozivaju na drugostupanjsko rješenje tuženika od 23. srpnja 2009. godine prema kojem je pretpostavka donošenja rješenja o produljenju važenja lokacijske dozvole u skladu s člankom 118. stavak 2. Zakona i nepromijenjenost uvjeta u skladu s kojima je lokacijska dozvola izdana, a to da su prema tom rješenju prostorni plan i posebni uvjeti iz članka 106. Zakona. Žalitelji predlažu usvojiti žalbu i poništiti prvostupanjsku presudu te samostalno otkloniti nedostatke i donijeti presudu kojom se usvaja tužba žalitelja te poništava u cijelosti rješenje tuženika.

Tuženik je, pozvan od strane prvostupanjskog upravnog suda sukladno odredbi članka 71. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12. i 152/14.- dalje: ZUS) dostavio odgovor na žalbu u kojoj osporava sve navode iz žalbe te u cijelosti ostaje kod svih navoda iz osporavanog akta i odgovora na tužbu za predmetni akt. Zainteresirana osoba Hrvatske ceste d.o.o. Z., nije dostavila odgovor na žalbu iako je dostava poziva istima uredno dostavljena.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojemu je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev žalitelja pri čemu je za svoju odluku naveo valjane razloge, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

Odredbom članka 118. stavak 2. Zakona o prostornom uređenju i gradnji (Narodne novine, broj 76/07., 38/09., 55/11., 90/11. i 50/12.) propisano je da se važenje lokacijske dozvole produžuje na zahtjev podnositelja zahtjeva jednom za još dvije godine, ako se nisu promijenili uvjeti utvrđeni u skladu s odredbama ovog Zakona i drugi uvjeti u skladu s kojima je lokacijska dozvola izdana.

Iz sveza spisa proizlazi da je u konkretnom slučaju zainteresirana osoba – Hrvatske ceste d.o.o. iz Z. zatražila izmjenu i dopunu lokacijske dozvole tuženika, klasa: UP/I-350- 05/07-01/91, urbroj: 531-06-08-28NK od 7. srpnja 2008. godine (pravomoćna 3. ožujka 2011. godine), za zahvat u prostoru: izmještanje državne ceste D-225, dionica Z.-P. B., na području Grada Z. i Općine B. u Z. županiji. Zahtjevu Hrvatskih cesta d.o.o. je udovoljeno rješenjem tuženika od 11. ožujka 2013. godine kojim se produljuje rok važenja predmetne lokacijske dozvole za još dvije godine, odnosno do 3. ožujka 2015. U provedenom prethodno upravnom postupku te upravnom sporu utvrđeno je da su nakon izdavanja lokacijske dozvole donesene izmjene i dopune Prostornog plana Z. županije (Glasnik Zagrebačke županije, broj 8/07., 4/10. i 10/11.), izmjene i dopune Prostornog plana uređenja Grada Z. (Glasnik Zagrebačke županije, broj 15/07. i 7/11.) i ciljane izmjene i dopune i izmjene i dopune Prostornog plana uređenja Općine B. (Glasnik Općine Brdovec, broj 5/08. i 6/10.), međutim da se navedene izmjene nisu odnosile na predmetni zahvat, te da je predmetni zahvat i nadalje u skladu s važećim dokumentima prostornog uređenja.

S obzirom na naprijed navedeno, a imajući na umu i naprijed citiranu odredbu Zakona, prema ocjeni ovog Suda pravilno u obrazloženju osporavane presude zaključuje prvostupanjski upravni sud da u konkretnom slučaju nije bilo zapreke izdavanju produženja predmetne lokacijske dozvole, jer su svi uvjeti u konkretnog zahvata u prostoru kao i uvjetima dokumenata prostornog uređenja identični ranije utvrđenom. Pri tom treba reći, da je navedeno u skladu i s pravnim shvaćanjem ovog Suda, odnosno donesenim zaključkom o pravnom shvaćanju sa sjednice Imovinsko-pravnog odjela ovog Suda od 20. listopada 2008. godine prema kojem se važenje lokacijske dozvole može produljiti iako je promijenjen dokument prostornog uređenja temeljem kojeg je lokacijska dozvola izdana, pod uvjetom da promijenjenim dokumentima prostornog uređenja nisu mijenjani uvjeti za izdavanje te lokacijske dozvole. Ovaj Sud prihvaća i pravno shvaćanje prvostupanjskog upravnog suda izneseno u obrazloženju osporavane presude da se u postupcima produženja lokacijske dozvole ne pribavljaju svi posebni uvjeti koji su već pribavljeni u ranijem postupku izdavanja lokacijske dozvole, budući je smisao naprijed citirane odredbe Zakona bila mogućnost produženja lokacijske dozvole pod za to zakonom propisanim uvjetima.

Kraj takvog stanja stvari, a budući da žalitelji u žalbi ne iznose pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, Sud nije našao osnove za usvojenje žalbe.

Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavak 1. Zakon o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12. i 152/14.) žalbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 10. ožujka 2016.

Predsjednica vijeća

Arme Vagner Popović, v.r.