Rev-2639/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2639/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te dr. Ive Grbina, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Augusta Husinca kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A.J. i M.J., oboje iz R. br. ., z.p. .., koje zastupaju punomoćnici R.R. i I.P., odvjetnici iz Z., protiv tužene C.o. . d.d. Z., . . . i Z. . . iz Z., .. ., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 27. travnja 1993. br. Gž-218/93, kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 2. studenog 1992. br. P-363/92, u sjednici održanoj dana 16. studenog 1994.,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se revizija J.A. i J.M. pa se preinačava presuda Okružnog suda u Zagrebu od 27. travnja 1993. br. Gž-218/93 i presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 2. studenog 1992. br. P-363/92 te se sudi:

I. Tuženici C.o. . d.d. i Z. . . dužni su solidarno platiti tužiteljima J.A. i J.M. svakome po 4.500 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje Narodna banka Hrvatske uvećane za 20% tekućom od 2. studenog 1992. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate te nadoknaditi trošak cjelokupnog postupka u iznosu od 321,66 kuna, sve u roku od 15 dana, dok se preostali dio tužbenog zahtjeva svakog od tužitelja u iznosu od po 500 kuna odbija.

II. Nalaže se tuženima da na žiro-račun Republičkih sudskih taksa br. 30100-840-114-3336 solidarno uplate iznos od 44 kune u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:

"I Tuženi C. o. dd i Z. . . dužni su solidarno platiti tužiteljima J.A. i M. svakome po 1.050.000.- HRD (slovima: jedan-miliunpedesettisuća HRD), sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje NB Hrvatske uvećane za 20% tekućom od 2. studenog 1992., kao dana donošenja prvostepene presude do isplate, te nadoknaditi parnični trošak odmjeren u iznosu od 107.800.- HRD, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

II Nalaže se tuženima da na žiro račun Republičkih sudskih taksa br. 30100-840-114-3338 solidarno uplate iznos od 44.000 HRD sve u roku od 15 dana.

III Tužitelji se odbijaju s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog u toč. I izreke, pa do zatražene isplate iznosa od po 5.000.000.- HRD, za svakog od tužitelja."

Sud drugog stupnja presudio je:

"I Odbija se žalba tuženih kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-363/92 od 2. studenog 1992. godine, u pobijanom dijelu pod t. I i II izreke.

II Preinačuje se prvostepena presuda u onom dijelu pod t. III izreke kojim je dio zahtjeva svakog od tužitelja odbijen za 2.450.000 HRD i u tom se dijelu sudi:

Tuženi su dužni solidarno platiti J.A. i J.M. iznose od po 2.450.000 HRD sa kamatama po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima računajući od 2. studenog 1992. godine do isplate, kao naknaditi im daljnji parnični trošak u visini od 20.250 HRD, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana te se prvostepena presuda potvrđuje u onom dijelu pod t. III izreke kojim je dio zahtjeva svakog od tužitelja odbijen u iznosu od po 1.500.000 HRD."

Protiv te presude suda drugog stupnja izjavili su tužitelji reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijane presude preinače uz naknadu parničnog troška.

Na reviziju nije odgovoreno niti se nadležni državni odvjetnik o njoj izjasnio. Revizija je osnovana.

Dana 25. studenog 1989. u Velikoj Gorici je došlo do prometne nesreće u kojoj je smrtno stradala kćerka tužitelja V.M. kad je na nju kao pješaka naletio automobil drugotuženika Z. . .. U ovoj parnici tužitelji traže da im se dosudi pravična novčana naknada za duševne bolove zbog smrti njihove kćerke. Sudovi nižeg stupnja su visinu te naknade utvrdili u zatraženim iznosima od po 5.000 kuna (ranije 5,000.000 HRD) za svakog od tužitelja. Ti su sudovi, međutim, ocijenili da je i sama V.M. u 3/10 dijela pridonijela nastanku štetnog događaja te su tužiteljima dosudili samo 70% od utvrđenih iznosa naknade.

U vezi s nastankom štetnog događaja su u dosadašnjem tijeku postupka utvrđene slijedeće odlučne okolnosti:

- Kritične zgode je vozač drugotuženikovog automobila Z.S. upravljao vozilom u pijanom stanju (imao je oko 2,38‰ alkohola u krvi), kad su mu vozačke sposobnosti bile bitno smanjene, pa je naletio na V.M., iako je nalet mogao izbjeći skretanjem u lijevo ili kočenjem.

- M.V. se u trenutku kad je na nju naletjelo vozilo drugotuženika kretala po loše osvijetljenom kolniku, umjesto po zemljanoj površini pokraj njega, i k tome još u istom smjeru kao i vozilo. S obzirom na navedene okolnosti opravdano revidenti tvrde da su sudovi nižeg stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo (čl. 177. st. 3. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", br. 53/91, 73/91 i 3/94), jer su precijenili doprinos sada pok. M.V. nastanku štetnog događaja, koji i po shvaćanju ovog Vrhovnog suda ne iznosi 30% već samo 10%. Iz navedenih razloga je temeljem čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92 - citirano: ZPP) svakom od tužitelja dosuđen po iznos od 4.500 kuna tj. 90% od utvrđenih i utuženih iznosa od po 5.000 kuna, dok je preostali dio njihovih zahtjeva od po 500 kuna odbijen.

Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je uzet u obzir uspjeh tužitelja u parnici (tuženici nisu popisali svoje troškove postupka) te uz ostale troškove i trošak revizijskog postupka.

U Zagrebu, 16. studenog 1994.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić v.r.