Croatian Supreme Court dismisses appeal due to lack of legal interest when claim is already fully satisfied.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a final judgment awarding them a specific monetary sum. The court found that the appellant had already successfully obtained the full amount claimed in a prior, final judgment from November 1991. Consequently, the court ruled that the appellant lacked the necessary legal interest to file the appeal under Article 389 of the Civil Procedure Act.
Legislator headnote
AI generatedčl. 389. st. 2. ZPP; čl. 392. ZPP: An appeal is inadmissible if the appellant has no legal interest in it because the subject matter of the appeal has already been fully adjudicated in a final judgment.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 241/1997-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. K. zastupanog po punomoćniku S. R., odvjetniku iz K., protiv tuženika B. J. iz Đ., zastupanog po punomoćniku I. D., odvjetniku iz Đ., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 24. listopada 1996. godine posl. br. Gž-375/96-2 kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Đurđevcu od 6. prosinca 1995. godine posl. br. P-631/94-90, u sjednici održanoj dana 13. veljače 2001. godine,
r i j e š i o j e:
Revizija tužitelja kao nedopuštena se odbacuje.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja tužitelj je odbijen s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se tuženiku naloži da mu na ime nadoknade štete isplati novčani iznos od 96,60 tadašnjih din sa kamatom od 24. rujna 1987. godine koju banka plaća u mjestu ispunjenja na novčana sredstva oročena bez posebne namjene preko jedne godine do 7. listopada 1989. godine, a od 8. listopada 1989. godine pa do isplate zateznu kamatu po stopi utvrđenoj tada saveznim zakonom, sve u roku od 15 dana. Tom je presudom tužitelj obvezan nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.200,00 kn, u roku od 15 dana.
Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tužitelja pa je presuda suda prvog stupnja preinačena tako što je tuženiku naloženo da tužitelju isplati na ime nadoknade štete novčani iznos od 0,09 kn, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 30. studenoga 1991. godine, sve u roku od 15 dana. Ujedno je odlučeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove parničnog postupka.
Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja, reviziju je izjavio tužitelj pozivajući se na sve revizijske razloge, pa dakle na revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.
Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio. Revizija je nedopuštena.
Tužitelj je dana 29. studenoga 1991. godine (list 91 spisa) precizirao i postavio tužbeni zahtjev kojim je zatražio da se tuženiku naloži da mu na ime nadoknade štete isplati iznos od 60.000,00 tadašnjih dinara zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate i da mu nadoknadi parnični trošak.
Nakon tako postavljenog tužbenog zahtjeva uslijedilo je donošenje presude suda prvog stupnja dana 29. studenoga 1991. godine posl. br. P-749/91-61 (list 97 spisa) prema kojoj je tužitelju udovoljeno tužbenom zahtjevu do iznosa od 59.903,40 tadašnjih dinara sa zakonskom kamatom od 30. studenoga 1991. godine do isplate.
Ta je odluka potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru (tada Okružnog suda u Bjelovaru) od 15. listopada 1992. godine posl. br. Gž-476/92-2.
Na ovu odluku nije izjavljena revizija.
Prema tome u konkretnom je slučaju, od ukupno postavljenog tužbenog zahtjeva po tužitelju, ovome pravomoćno dosuđen iznos od 59.903,40 tadašnjih dinara, zbog čega je za odluku ostalo odlučiti o tužbenom zahtjevu u visini od 96,60 tadašnjih dinara.
Da je tome tako proizlazi upravo i iz rješenja ovoga revizijskog suda od 13. travnja 1994. godine posl. br. Rev 625/93-2 (list 112 spisa) prema kojemu je upravo za taj dio iznosa glavnice bila ukinuta ranije donesena presuda Okružnog suda u Bjelovaru od 25. srpnja 1991. godine br. Gž-2811/90-2 i Općinskog suda u Đurđevcu od 14. rujna 1990. godine posl. br. P-183/90-42.
Prema tome iz svega navedenoga, proizlazi da je tužitelj u cijelosti uspio u ovome sporu, sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu od 29. studenoga 1991. godine (list 91 spisa) a jer je uspio i u odnosu na ovaj preostali iznos iz ranije postavljenog tužbenog zahtjeva. Zbog toga tužitelj nema pravnog interesa za izjavljivanje revizije, pa je njegova revizija nedopuštena u smislu odredbe iz čl. 389. st. 2. ZPP.
Valjalo je zato sukladno odredbi iz čl. 392. ZPP njegovu reviziju kao nedopuštenu odbaciti i tako odlučiti kao u izreci ovoga rješenja.
U Zagrebu, 13. veljače 2001. godine,
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.