Kž-543/2011-3 · Županijski sud u Varaždinu

Broj Kž.543/11

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Čakovcu, kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Rajka Kipkea, kao predsjednika vijeća te Ljiljane Kolenko i Nade Krnjak, kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Jevtić, u kaznenom predmetu protiv I. okrivljenika M. ml. pljt. O., II. okrivljenika D. B. i III. okrivljenika M. H., zbog kaznenih djela iz čl. 218. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08, u nastavku KZ), odlučujući o žalbama I., II. i III. okrivljenih podnesenim protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj K- 73/11-52 od 08. travnja 2011. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 17. lipnja 2011. godine,

presudio je:

I/ Djelomično se prihvaćaju žalbe I. okrivljenika M. ml. pljt. O., II. okrivljenika D. B. i III. okrivljenika M. H., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni tako da se sva trojica okrivljenika za kazneno djelo iz čl. 218. st. 1. KZ, za koje su tom presudom proglašeni krivima osuđuju i to I. okrivljenik M. ml. pljt. O. na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, II. okrivljenik D. B. na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, a III. okrivljenik M. H. na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, u koje kazne im se temeljem čl. 63. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i to I. okrivljeniku M. ml. pljt. O. i II. okrivljeniku D. B. od 17. siječnja 2011. godine pa nadalje, a III. okrivljeniku M. H. od 20. siječnja 2011. godine pa nadalje.

II/ U ostalom dijelu žalbe I. okrivljenika M. ml. pljt. O., II. okrivljenika D. B. i III. okrivljenika M. H., odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Općinski sud u Čakovcu je presudom broj K-73/11-52 od 8. travnja 2011. godine I. okrivljenika M. ml. pljt. O., II. okrivljenika D. B. i III. okrivljenika M. H. proglasio krivima, radi počinjenja kaznenih djela protiv imovine, razbojništvom iz čl. 218. st. 1. KZ te ih je temeljem istog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, svakog. Temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, u nastavku ZKP) I., II. i III. okrivljenici oslobođeni su obveze da naknade troškove kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. t. 1 - 6. ZKP-a.

Temeljem čl. 132. ZKP-a oštećeni Franjo Krivak je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

Protiv ove prvostupanjske presude žalbu su pravodobno podnijeli I. okrivljenik M. ml. pljt. O., po izabranoj braniteljici Željki Mance, odvjetnici iz Varaždina, II. okrivljenik D. B., po braniteljici po službenoj dužnosti S. M., odvjetnici iz V. I.. okrivljenik M. H., po braniteljici po službenoj dužnosti V. O., odvjetnici iz Z. L. & O. iz V. te III. okrivljenik M. H., osobno.

Spis je dostavljen na dužno razgledanje Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, Stalna služba u Čakovcu koje je u svom pismenom mišljenju broj KŽ-DO-606/11 od 15. lipnja 2011. godine predložilo da se žalbe okrivljenih odbiju kao neosnovane.

Do održavanja sjednice vijeća Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Čakovcu nije pristigao odgovor na žalbe I., II. i III. okrivljenih.

Žalbe su djelomično osnovane.

U odnosu na točku II/ izreke

U odnosu na žalbu I. okrivljenika

I. okrivljenik se po svojoj braniteljici žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. t. 11. ZKP-a i iz čl. 367. st. 3. ZKP-a, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 369. ZKP-a, zbog povrede Kaznenog zakona iz čl. 368. t. 4. ZKP-a i zbog odluke o kazni iz čl. 370. st. 1. ZKP-a te predlaže da Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Čakovcu prihvati njegovu žalbu, da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem ili da podredno preinači presudu u odluci o kazni i I. okrivljeniku izrekne blažu kaznu.

Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu odredaba Kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP-a budući u kaznenom postupku nije sudjelovao predstavnik Centra za socijalnu skrb, a I. okrivljenik je mlađi punoljetnik koji je u vrijeme počinjenja djela navršio tek osamnaest godina života. Smatra da je sud morao primijeniti odredbe Zakona o sudovima za mladež, budući u vrijeme suđenja I. okrivljenik nije navršio dvadesetitri godine života, što sud nije učinio te nije niti pribavio izvješće Centra za socijalnu skrb o ličnosti i životu I. okrivljenika niti pak je provodio druge dokaze koji se odnose na ocjenu duševne razvijenosti mlađeg punoljetnika, ispitivanja uvjeta i sredine u kojoj živi i svih ostalih okolnosti koje se tiču njegove ličnosti. Taj propust suda da je utjecao na presudu što je naročito vidljivo kroz odluku o kazni.

Vezano uz gornje valja reći da je odredbom čl. 111. st. 2. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 111/97, 27/98 i 12/02 u nastavku ZSM) propisano da se u jedinstvenom postupku prema mlađem punoljetniku s postupkom protiv odrasle osobe primjenjuju, glede mlađeg punoljetnika, odredbe stavka 1. toga članka, osim odredbi čl. 84. st. 2. i 3. i čl. 90. ZSM. Za suđenje je nadležan sud po općim propisima.

Prema čl. 111. st. 1. ZSM navedeno je da se kazneni postupak prema mlađem punoljetniku provodi prema odredbama Zakona o kaznenom postupku s tim da se u postupku prema počinitelju koji u vrijeme suđenja nije navršio dvadesetitri godine života smisleno primjenjuju odredbe čl. 51., 53., 66. st. 2. i čl. 70. ZSM, a ako se ustanovi da dolazi u obzir primjena maloljetničkog kaznenog prava (čl. 109.) odgovarajuće vrijede odredbe čl. ZSM pobliže naveden u tom stavku.

Dakle, u konkretnom slučaju za suđenje je nadležan sud po općim propisima, a da li će u konkretnom slučaju na I. okrivljenika M. ml. pljt. O. sud primijeniti ZSM, odlučuje prvostupanjski sud koji može, ali ne mora primijeniti ovaj posebni zakon, što u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije niti učinio.

Stoga, po mišljenju ovog drugostupanjskog vijeća u konkretnom predmetu nije morao sudjelovati predstavnik Centra za socijalnu skrb, a na odluci je prvostupanjskog suda da li će pribavljati dodatne dokaze ili ne vezano uz ličnost i raniji život mlađeg punoljetnika te u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije počinio bitne povredu odredaba kaznenog postupka na koju upire žalitelj.

Nadalje žalitelj ističe da je prvostupanjski sud u presudi počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. t. 11. ZKP-a jer nije naveo u presudi razloge o odlučnim činjenicama o uporabi sile prema oštećenom F. K., odnosno jer su ti razlozi u znatnoj mjeri proturječni.

Suprotno stajalištu žalitelja ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio da su sva trojica okrivljenika nasilno ušli u spavaću sobu oštećenika F. K. gdje su ga napali i odvukli u hodnik, što je dakle primjena sile prema istome, a potom je I. okrivljenik M. ml. pljt. O. kleknuo na oštećenika i onemogućio mu da se digne, dok su II. i

III. okrivljenici pretraživali sobe i ormare.

Dakle, sva trojica okrivljenika primijenila su silu prema oštećeniku. Međutim, da je silu primijenio samo I. okrivljenik, a da su ostali pretraživali sobe, isto bi se radilo o ovom kaznenom djelu jer su sva trojica okrivljenika u konkretnom slučaju imala vlast nad djelom.

Sama činjenica da sva trojica okrivljenika različito opisuju inkriminirani događaj, očito ukazuje na to da svaki od njih od sebe otklanja kaznenu odgovornost prikazujući sebe kao promatrača u događaju i opisujući da su oštećenika napali i predmeti mu oduzeli ostala dvojica okrivljenika. Stoga je ispravno postupio prvostupanjski sud kad je svoju vjeru poklonio oštećeniku, tim više što je njegov iskaz potkrijepljen iskazom svjedoka R. koji je vidio tri siluete u bijegu na susjedovom dvorištu.

Nadalje žalitelj ukazuje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje navodeći da nije provedeno sudsko medicinsko vještačenje iz kojeg bi se moglo utvrditi da li je I. okrivljenik zadobio kakve ozljede od noža, tj. jesu li takve ozljede mogle nastati u hrvanju s oštećenikom te kako bi se utvrdio mehanizam nastanka istih, kako kod I. okrivljenika, tako i kod oštećenika.

Iz iskaza oštećenika jasno proizlazi da je reznu ranu desnog palca zadobio upravo inkriminirane zgode na, u izreci prvostupanjske presude, opisan način.

Žalitelj smatra da iz ponašanja okrivljenika ne proizlaze bitna obilježja kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ te ističe da je DVB-t uređaj otuđen prije nego je došlo do bilo kakve primjene sile prema oštećenom te da je sila prema oštećenom primijenjena ne u svrhu oduzimanja stvari, već u cilju da se ukradene stvari zadrže, što bi upućivalo na ostvarenje elemenata kaznenog djela razbojničke krađe iz čl. 219. KZ.

U konkretnom slučaju sva trojica okrivljenika prvo su primijenili silu prema oštećeniku na način da su nasilno ušli u njegovu sobu i nasilno ga odvukli u hodnik. Zatim je I. okrivljenik kleknuo na njega i onemogućio mu da se digne dok su ostala dvojica pretraživali sobe i ormare te su tada uzeli i zadržali jedan DVB-t uređaj i jedan mobitel.

Dakle, uporabili su silu protiv okrivljenika i od njega su oduzeli njegove pokretne stvari s ciljem da ih protupravno prisvoje, a što upravo predstavlja elemente kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ.

U odnosu na žalbu II. okrivljenika

II. okrivljenik se po svojoj braniteljici po službenoj dužnosti žali zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kaznenoj sankciji te predlaže da sud usvoji njegovu žalbu i donese presudu kojom se preinačuje prvostupanjska presuda u korist II. okrivljenika.

Žalitelj ističe da je sud u pobijanoj presudi propustio utvrditi sve elemente kaznenog djela razbojništva u odnosu na II. okrivljenika, odnosno da isti nisu ostvareni. Tvrdi da dokaznim postupkom nije utvrđeno da je II. okrivljenik napao oštećenika te navodi da je sam oštećenik potvrdio kako je fizički kontakt imao samo s onim okrivljenikom koji je klečao na njemu, dok su druga dvojica pretraživala kuću. Stoga da nema nikakvog dokaza da je došlo do primjene sile od strane II. okrivljenika spram oštećenika te da se u obrazloženju presude pogrešno navodi kako su okrivljenici provalili vrata spavače sobe da bi napali oštećenika jer da o tome u spisu nema dokaza. Stoga da je u postupku utvrđeno da je samo I. okrivljenik napao oštećenika dok mu nije dokazano da bi to učinio i II. okrivljenik, a također da nije dokazano da bi II. okrivljenik odnio tuđu pokretnu stvar, odnosno otuđio navedene predmete od oštećenika. Tvrdi da ga u svojim iskazima ne terete ni I. ni III. okrivljeni, dok svjedok R. S. nema neposrednih saznanja o predmetnom događaju. Stoga da se nisu ostvarila bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 218. KZ.

Ovdje valja reći da nije točno da II. okrivljenika u ovom postupku nitko ne tereti. Naime, I. okrivljenik je u svom iskazu tvrdio da se II. okrivljenik zaletio ramenom u vrata od kuće i na taj način ih razvalio tako da su pala na pod, a to je tvrdio i III. okrivljenik. I. okrivljenik je također navodio da je upravo II. okrivljenik uzeo DVB uređaj, teretio ga je da je zajedno s III. okrivljenikom pretraživao ladice, dok je III. okrivljenik naveo da je upravo II. okrivljenik pretraživao kuću i da je iz smočnice uzeo suho meso. Sam oštećenik pak tvrdi onako kako je to navedeno u činjeničnom opisu, a što je prvostupanjski sud prihvatio. Uzevši u obzir teoriju vlasti nad djelom očito je da su sva trojica okrivljenika počinila kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ na štetu oštećenika F. K. te da ih je prvostupanjski sud za isto osnovano oglasio krivima i kaznio po zakonu.

Nadalje, navodi II. okrivljenika da je bio u alkoholiziranom stanju te da nije bio svjestan djela u koje se upustio i da nije primijenio nikakvu silu ili prijetnju spram oštećenika, nisu prihvatljivi.

Sva trojica okrivljenika navode da su prethodno pili veće količine alkohola. Međutim, to je trajalo kroz dulji vremenski period, nakon čega su se dogovorili da odu u krađu.

Sva trojica su ispričala događaj, međutim, ispuštajući ono što konkretno svakog od njih tereti. Stoga je očito da nisu bili pod takvim utjecajem alkohola da ne bi znali što rade te da su postupali svjesno i voljno, dakle, s izravnom namjerom kao što je to i zaključio prvostupanjski sud kad ih je za kazneno djelo razbojništva oglasio krivima.

U odnosu na žalbe III. okrivljenika

III. okrivljenik se žali osobno i po braniteljici po službenoj dužnosti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji te predlaže da drugostupanjski sud uvažavajući žalbene navode ukine presudu, odnosno da istu preinači u odluci o visini kaznene sankcije.

Žalitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, tvrdeći da je obrazloženje pobijane presude u suprotnosti s izrekom, odnosno da obrazloženje presude ne sadrži razloge koji su doveli do osuđujuće odluke o odnosu na III. okrivljenika, a posebno da ne sadrži razloge koji bi opravdali visinu izrečene kazne zatvora.

Žalitelj konkretno ne navodi u čemu je obrazloženje pobijane presude u suprotnosti s izrekom, a ovaj drugostupanjski sud smatra da pobijana presuda sadrži razloge koji su doveli do osuđujuće odluke spram III. okrivljenika te se žalitelja upućuje na iste. Razmatranjem spisa nisu nađene povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti te stoga istaknuti žalbeni razlog nije osnovan.

Nadalje, žalitelj ističe da je prvostupanjski sud primijenio odredbe kaznenog zakona na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra da je oštećenik u dobi od 79 godina svoj iskaz dao vrlo konfuzno te da je malo vjerojatno da bi se osoba te dobi i očito lošeg zdravstvenog stanja jasno mogla sjetiti točnog događaja, tim više što iz iskaza samog oštećenika proizlazi da ga je udarac u zid ošamutio i da je za trenutak izgubio svijest. Prvostupanjski sud je prihvatio iskaz oštećenika te je jasno i razložno obrazložio zašto isti prihvaća, a takvo obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, bez obzira na dob od 79 godina i ovo vijeće smatra da je oštećenik mogao dati suvisli iskaz i jasno se očitovati o tome koliko ga je osoba napalo.

Žalitelj nadalje tvrdi da je tijekom postupka nesporno utvrđeno kako III. okrivljenik nije bio ni u kakvom fizičkom kontaktu s oštećenikom te da nije niti ulazio u prostoriju u kojoj je bio oštećenik.

Navedeno se ne može prihvatiti kad se uzme u obzir iskaz samog oštećenika, ali i ostalih supočinitelja kaznenog djela razbojništva.

Nadalje, žalitelj postavlja pitanje na temelju kojih utvrđenja sud zaključuje da je upravo III. okrivljenika odbacio otuđeni DVB-t uređaj u potok te ističe da isto ne proizlazi niti iz jednog provedenog dokaza.

Točno je da oštećeni to nije mogao znati, niti o tome svjedočiti, ali su o tome svjedočili I. i II. okrivljenici.

U odnosu na točku I/ izreke

Sva trojica okrivljenika smatraju da su im izrečene prestroge kazne.

I.okrivljenik ističe da je mlađi punoljetnik, do sada neosuđivan te da je sud spram njega mogao primijeniti i maloljetničke sankcije (odgojne mjere), a da je svakako svrhu kažnjavanja bilo moguće postići bitno blažom vrstom i visinom kazneno pravne sankcije.

Vezano uz gornje navode valja reći da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazneno pravne sankcije I. okrivljeniku uzeo u obzir da je prema izvatku iz kaznene evidencije neosuđivana osoba te da je prema podacima iz spisa evidentno da je višestruko prijavljivan i osuđivan zbog kaznenog djela protiv imovine i da mu je radi počinjenja kaznenog djela teške krađe izrečena odgojna mjera upućivanja u odgojni zavod iz kog razloga spram njega nisu pokretani kasniji postupci. Ujedno ističe da je očigledno kako izrečena zavodska mjera nije utjecala na promjenu njegovog ponašanja, budući je nastavio s vršenjem kaznenih djela.

Točno je da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir činjenicu da je I. okrivljenik u inkriminirano vrijeme bio mlađi punoljetnik, što je trebao te su točni navodi žalbe da se I. okrivljenik ima smatrati neosuđivanom osobom, kao što to proizlazi iz izvoda iz kaznene evidencije, pa se podaci o maloljetničkoj osuđivanosti nisu smjeli koristiti prilikom odlučivanja o kazni (ali se mogu upotrijebiti pri ocjeni ličnosti okrivljenika).

II. okrivljenik smatra da mu izrečena kazna nije individualno odmjerena te da sud nije uzeo u obzir olakotne okolnosti, a to su njegovo kajanje za svoje postupke i žaljenje što se doveo u alkoholizirano stanje u toj mjeri da nije bio svjestan svojih postupaka. Ističe da živi s nevjenčanom suprugom te da u srpnju očekuje rođenje djeteta te ističe da će se ubuduće kloniti društva koje bi ga moglo odvratiti od uzornog ponašanja i da će izbjegavati konzumaciju alkohola.

Iz prvostupanjske presude proizlazi da je II. okrivljenik u tri navrata osuđivan radi kaznenog djela krađe i dva puta radi kaznenog djela teške krađe te je radi kaznenog djela razbojništva, a koje je istovrsno kaznenom djelu zbog kojeg se vodi postupak.

III. okrivljenik također smatra da je kaznena sankcija spram njega prestrogo određena. Navodi da je točno da je višestruko osuđivana osoba, međutim ne za istovrsno kazneno djelo te ističe kako sud uopće nije uzeo u obzir olakotne okolnosti na njegovoj strani, a to su iskreno žaljenje što je sudjelovao u inkriminiranom događaju te njegov trud da pokuša naći zaposlenje i nastavi normalan život.

Sam III. okrivljenik u svojoj osobno podnesenoj žalbi smatra da mu se nije smjela uzeti u obzir ranija osuđivanost koja je utjecala na konačnu presudu te tvrdi da je time povrijeđena odredba čl. 367. st. 3. ZKP-a. Ističe svoje kajanje i žaljenje zbog događaja te navodi kako ima bolesne roditelje te maloljetnu braću o kojima nema tko brinuti zbog čega predlaže da mu se kazna ublaži.

Za III. okrivljenika prvostupanjski sud osnovano navodi da je višestruko, i to devet puta, osuđivan za kaznena djela taške krađe te mu ispravno isto vrednuje kao otegotnu okolnost i time ne čini povredu kaznenog postupka na koju se žalitelj poziva.

Prvostupanjski sud nadalje ističe da I., II. i III. okrivljenici do prihoda dolaze vršenjem kaznenih djela jer su bez imovine i prihoda, a na isti zaključak upućuje brojnost do sada počinjenih kaznenih djela, dok navodi da olakotne okolnosti na strani okrivljenih nisu utvrđene.

Ovo vijeće smatra da će se odmjerenim kaznama i to kaznom zatvora u trajanju od tri godine u odnosu na I. okrivljenika (koji je u inkriminirano vrijeme bio mlađi punoljetnik) i kaznama zatvora u trajanju od četiri godine u odnosu na II. i III. okrivljenike postići opća i posebna svrha kažnjavanja iz čl. 6. i iz čl. 50. KZ, budući su odmjerene kazne primjerene stupnju krivnje i težini počinjenih kaznenih djela.

Temeljem citirane odredbe KZ I. okrivljeniku M. ml. pljt. O. i II. okrivljeniku D. B. u odmjerene kazne zatvora uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru, budući tako nalaže Zakon.

S obzirom na navedeno ovaj drugostupanjski sud je temeljem čl. 390. st. 1. ZKP-a prihvatio žalbu I., II. i III. okrivljenih te preinačio prvostupanjsku presudu u odluci u kazni smatrajući da su odlučne činjenice u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđene, a da se s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona imaju donijeti istaknute kazne zatvora.

U Čakovcu, 17. lipnja 2011. godine

ZAPISNIČARKA:

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Petra Jevtić v.r.

Rajko Kipke v.r.