Us-11156/2011-7 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Poslovni broj: Us-11156/2011-7

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Dijane Vidović predsjednice vijeća, Sanje Otočan i Fedore Lovričević-Stojanović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Andreje Pejković Rabi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja N. Đ., K., protiv rješenja tuženog Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Mihanovićeva 3, Zagreb, klasa: 140-02/10-01/OB, urbroj: 341-99-05/3-10- 016252, broj spisa: 51156, OB: 03110745044 od 26. rujna 2011., radi ponovnog određivanja starosne mirovine temeljem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 2. prosinca 1998., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2014.

p r e s u d i o j e

Tužba se odbija.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem odbijena je tužiteljeva žalba izjavljena protiv rješenja Područne službe u Z., broj: 87186 od 15. srpnja 2010., kojim je tužitelju, počevši od 1. siječnja 1996., određena starosna mirovina u iznosu od 3.887,65 kn s daljnjim usklađenjima te je određeno da će se umjesto te mirovine isplaćivati najviša mirovina.

Tužitelj osporava rješenje tuženog tijela zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom ističe da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja pogrešno izračunata visina njegove starosne mirovine. Navedenu tvrdnju obrazlaže ističući da mu kod usklađenja mirovine od 1. prosinca 1997. nije uračunato povećanje od 4,4%. Nadalje navodi da nisu ispravljene greške u rješenju od 22. ožujka 2002. Smatra da mu od 1. siječnja 2001. pripada isplata punog iznosa „vojne“ mirovine sa zakonskim povećanjem. Traži isplatu zakonskih zateznih kamata na prošle i buduće isplate razlike mirovine. Ukazuje na propuste u izračunu povrata mirovinskog duga temeljem Zakona o umirovljeničkom fondu („Narodne novine“, broj 93/05., 41/07. i 90/11.). Predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rješenje i sam riješi upravnu stvar. Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu ostaje u cijelosti kod navoda osporenog rješenja i predlaže da Sud tužbu odbije kao neosnovanu.

Tužba nije osnovana.

Iz spisa predmeta razvidno je da je rješenjem Područne službe u Z., broj spisa: MS 743514 od 9. veljače 1996., tužitelju, radniku na određenim poslovima u Ministarstvu unutarnjih poslova, priznato, počevši od 1. siječnja 1996., pravo na starosnu mirovinu u iznosu od 2.669,17 kn mjesečno. Mirovinska osnovica određena je temeljem članaka 14. do 20. Statuta Fonda ("Narodne novine", broj 31/83., 53/85., 23/86., 52/86., 32/89., 48/89., 57/89., 58/90., 21/92., 116/93. i 23/95.).

Rješenjem Područne službe u Z., broj spisa: MS-743514 od 8. rujna 1997., tužitelju je, s danom 1. siječnja 1996., ponovno određena starosna mirovina koja s pripadajućim usklađenjima na dan 1. srpnja 1997. iznosi 3.616,14 kn mjesečno.

Presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-10124/2000-4 od 21. siječnja 2004. uvažena je tužiteljeva tužba i poništeno tada osporeno rješenje tuženog tijela od 29. rujna 2000. kojim je odbijena tužiteljeva žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 20. srpnja 2000. donesenog u postupku za ponovno određivanje mirovine prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 2. prosinca 1998. Tim je rješenjem tužitelju, počevši od 1. veljače 1999., određena starosna mirovina u iznosu od 5.280,52 kn mjesečno, a umjesto te mirovine određena isplata najviše mirovine u iznosu od 4.385,64 kn mjesečno. Tim rješenjem izmijenjeno je rješenje Područne službe u Z. od 8. rujna 1997. U tom je upravnom postupku, sukladno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, mirovina tužitelja određena od prvog dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva, temeljem članka 122. stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 79/07., 35/08., 40/10.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 121/10., 61/11., 114/11., 76/12., 112/13. i 133/13.).

Navedenom presudom Sud je naložio tuženom tijelu da u ponovnom postupku ocijeni ima li temelja za ponavljanje upravnog postupka sukladno članku 249. u vezi s člankom 252. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 103/96. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; u daljnjem tekstu: ZUP), odnosno ima li temelja za izmjenu konačnog rješenja od 8. rujna 1997. o priznatom pravu na starosnu mirovinu s pravnim djelovanjem unatrag. Pored toga potrebno je obrazložiti kako je i temeljem kojeg propisa tužitelju određena najviša mirovina.

U daljnjem tijeku postupka doneseno je prvostupanjsko rješenje od 28. srpnja 2004. kojim je tužitelju, počevši od 1. veljače 1999., određena starosna mirovina u iznosu od 5.280,52 kn mjesečno s pripadajućim povećanjima. Rješenjem tuženog tijela od 20. travnja 2006. odbijena je tužiteljeva žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja.

Presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-6142/2006-5 od 27. svibnja 2010. uvažene su tužba i žalba tužitelja te poništena oba gore navedena rješenja. U obrazloženju presude Sud je, između ostalog, istaknuo da je o tužiteljevu zahtjevu trebalo odlučiti odgovarajućom primjenom odredaba ZUP-a o ponavljanju upravnog postupka, što znači da tužitelju pripada pravo na višu svotu mirovine od dana kada je stekao pravo na starosnu mirovinu (1. siječnja 1996.). U odnosu na tužiteljev prigovor o greški u izračunu mirovine određene prvostupanjskim rješenjem od 22. ožujka 2002., koji ponavlja i u ovoj tužbi, Sud je istaknuo da se taj prigovor ne može s uspjehom isticati u tom sporu, budući da je rješenje od 22. ožujka 2002. postalo konačno i pravomoćno.

Postupak koji je prethodio donošenju osporenog rješenja vodio se u izvršenju presude Upravnog suda od 27. svibnja 2010.

Prvostupanjskim rješenjem tužitelju je, počevši od 1. siječnja 1996., određena starosna mirovina s pripadajućim usklađenjima, koja na dan 1. srpnja 2009. iznosi 9.678,96 kn mjesečno te je određeno da će se umjesto te mirovine isplaćivati najviša mirovina koja od 1. siječnja 2009. iznosi 9.549,62 kn mjesečno.

Ocijenivši da je u prvostupanjskom postupku pravilno i zakonito određena starosna mirovina tužitelja, tuženo tijelo je odbilo žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja tuženo tijelo je u bitnom istaknulo da je računskom kontrolom izračuna mirovine utvrđeno da je mirovina tužitelja pravilno smanjena od 1. siječnja 2002. sukladno članku 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba i ovlaštenih službenih osoba („Narodne novine“, broj 22/02.; u daljnjem tekstu: ZID ZOPMODVO) budući da tužitelj, kao korisnik mirovine ostvarene prema posebnom, povoljnijem propisu, potpada pod navedenu odredbu ZID-a ZOPMODVO-a. Tuženo tijelo, nadalje, navodi iscrpne razloge zbog kojih smatra neosnovanim tužiteljev žalbeni navod o pogrešno utvrđenim iznosima mirovine na dan 1. srpnja 1997. i 1. prosinca 1997. Pritom se tuženo tijelo poziva na Odluku o usklađivanju mirovina od 1. srpnja 1997. i o najvišoj starosnoj i invalidskoj mirovini („Narodne novine“, broj 114/97.) i na Odluku o usklađivanju mirovina od 1. prosinca 1997. i o najvišoj starosnoj i invalidskoj mirovini („Narodne novine“, broj 9/98.). Tuženo tijelo je ocijenilo neosnovanim i tužiteljev zahtjev za određivanje zakonskih zateznih kamata na dospjele, neisplaćene iznose mirovine.

Polazeći od razloga zbog kojih je Sud presudom od 27. svibnja 2010. poništio tada osporena rješenja tijela prvog i drugog stupnja, a imajući u vidu daljnji tijek postupka, Sud ocjenjuje da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo te da je u cijelosti postupljeno prema presudi Upravnog suda od 27. svibnja 2010. U obrazloženju osporenog rješenja tuženo tijelo je iscrpno i valjano analiziralo tužiteljeve žalbene navode, pozivajući se pritom na mjerodavne propise.

U odnosu na tužiteljeve prigovore iz tužbe, valja istaknuti sljedeće:

Nije osnovan prigovor da kod usklađenja mirovine od 1. prosinca 1997. nije uračunato povećanje od 4,4%, budući da iz prvostupanjskog rješenja proizlazi suprotno. Što se tiče prigovora vezanih uz izračun mirovine rješenjem od 22. ožujka 2002., potrebno je naglasiti da je to rješenje pravomoćno, pa navedene prigovore nije moguće s uspjehom isticati u ovom upravnom sporu.

Tužiteljev prigovor glede propusta u izračunu povrata mirovinskog duga temeljem Zakona o umirovljeničkom fondu nije relevantan u ovom upravnom sporu budući da u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja nije primjenjivan navedeni Zakon. Glede tužiteljeva zahtjeva za obračun zakonskih zateznih kamata, istaknutog u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja od 15. srpnja 2010., Sud napominje sljedeće:

Na sjednici održanoj 22. ožujka 2004. Upravni sud Republike Hrvatske donio je zaključak koji glasi: „Kada se pravo na zatezne kamate ostvaruje kao sporedni zahtjev uz glavni zahtjev o kojem se odlučuje u upravnom postupku, upravno tijelo odnosno tijelo s javnim ovlastima dužno je odlučiti i o zahtjevu stranke za priznanje prava na zatezne kamate“. Takav zaključak donesen je nakon odluke Ustavnog suda, broj: U-III-11336/97 od 16. siječnja 2003. („Narodne novine“ broj 20/03.) u kojoj je Ustavni sud izrazio stajalište ako se pravo na zatezne kamate u upravnom postupku ostvaruje kao sporedni zahtjev onda se ono treba ostvariti u istom postupku i pred istim tijelom koje raspravlja i odlučuje o glavnom zahtjevu. Kako u konkretnom slučaju zahtjev za priznanje prava na zatezne kamate tužitelj nije postavio uz glavni zahtjev za ponovno određivanje starosne mirovine, već ga prvi put ističe u žalbi, takav zahtjev treba smatrati samostalnim zahtjevom o kojemu nije moguće odlučivati u upravnom postupku.

Slijedom iznijetog, valjalo je, na temelju članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 53/91., 9/92. i 77/92.) u vezi s člankom 90. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10. i 143/12.), tužbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 4. prosinca 2014.

Zapisničarka

Predsjednica vijeća

Andrea Pejković Rabi, v.r.

Dijana Vidović, v.r.