Rev-3018/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3018/1995-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza te Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u prvnoj stvari tužitelja I.K. kojeg zastupa punomoćnik M.L., odvjetnik iz O., protiv tužene S. K., p. i f. i. d.d. iz O., .. . br. .., radi poništenja disciplinske odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženiku protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 25. svibnja 1995. godine br. Gž-845/95 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 9. 1. 1995. godine br. Pr-25/93, u sjednici održanoj dana 17. prosinca 1998. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika se prihvaća, obje nižestupanjske odluke - presuda Županijskog suda u Osijeku od 25. svibnja 1995. godine br. Gž-845/95 i presuda Općinskog suda u Osijeku od 9. siječnja 1995. br. Pr-25/93 ukidaju u cijelosti i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom poništena je odluka Disciplinske komisije tuženika br. DP-1/92 od 22.

10. 1992. godine kojom je tužitelju izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa te obvezan naknaditi štetu od 23.076 DEM kao nezakonita te je ujedno tuženik obvezan naknaditi tužitelju štetu zbog izgubljene zarade i po tom osnovu isplatiti za svaki mjesec u razdoblju od početka veljače 1993. godine do konca studenog 1994. godine u izreci navedene iznose zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.050,00 kn, dok je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja radi isplate 23.076 DEM po osnovu naknade štete.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Tužitelj u odgovoru na reviziju tuženika osporava revizijske navode i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, dok se nadležni državni odvjetnik nije izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer u postupku pred nižim sudovima nije počinjena ona bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) na koju revident ukazuje, a niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari po tužbi tužitelja predstavlja zahtjev tužitelja radi poništenja odluke tuženika o izricanju disciplinske mjere prestanka radnog odnosa kao i zahtjev za isplatu naknade plaće koja nije tužitelju isplaćena za vrijeme dok nije bio na radu uslijed po njegovom mišljenju nezakonite odluke tuženika kojom mu prestaje radni odnos kao rezultat izrečene disciplinske mjere, kao i zahtjev protustranke koju tuženik-protutužitelj potražuje od tužitelja-protutuženika da mu isplati na ime naknade štete prouzročene na radu - iznos od 23.076 DEM.

Treba naglasiti, da je prema za ovaj spor mjerodavnoj odredbi čl. 83. st. 1. ranijeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("NN" br. 53a. - dalje: ZOPRO) radnik mogao tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom samo ako nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji. Iznimka od pravila postoji samo u slučaju kad navedeni organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora.

U ovom slučaju tužitelj je podnio tužbu dana 14. 1. 1993. godine u roku iz čl. 83. st. 1. ZOPRO dakle unutar roka od 15 dana nakon proteka roka od 30 dana u kojem je nadležni organ tuženika bio dužan odlučiti o prigovoru tužitelja izjavljenom protiv prvostupanjske odluke tuženika - odnosno njegove Disciplinske komisije od 22. 10. 1992. godine.

Kako je nadležni organ tuženika - njegov Upravni odbor nakon podnesene tužbe dana 29. 1. 1993. donio odluku kojom je odbijen prigovor tužitelja - tužitelj je svojim podneskom od 15. 2. 1993. dopunio tužbeni zahtjev traženjem, da se osim odluke Disciplinske komisije tuženika od 22. 10. 1992. poništi kao nezakonita i konačna odluka donesena po Upravnom odboru tuženika 29. 1. 1993. godine kojom je odbijen prigovor tužitelja.

Niži sudovi odlučujući samo o odluci tuženika od 22. 10. 1992., a propuštajući odlučiti o konačnoj odluci tuženika od 29. 1. 1993. godine pogrešno su primijenili materijalno pravo (čl. 83. st. 1. ZOPRO) i zbog toga nisu utvrdili sve potrebne važne okolnosti za odlučivanje u sporu zbog čega nije bilo uvjeta za preinaku nižestupanjskih odluka - te je stoga valjalo prihvatiti reviziju, ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. ZPP).

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja treba po shvaćanju ovog revizijskog suda uzeti u obzir, da dopuna tužbenog zahtjeva u ovom slučaju proširenjem zahtjeva i na poništenje konačne odluke tuženika koja je donesena nakon pravovremeno podnesene tužbe u smislu čl. 83. st. 1. ZOPRO ne podliježe rokovima iz te odredbe te će nakon što raspravi i utvrdi da li je konačna odluka tuženika o izricanju disciplinske mjere prestanka radnog odnosa tužitelju zakonita i pravilna napose uzimajući u obzir i istaknuti prigovor tuženika u pravcu zastare vođenja disciplinskog postupka (čl. 67. st. 3. ZOPRO) ponovno odlučiti kako o tužbenom tako i o protutužbenom zahtjevu kao i o troškovima cjelokupnog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP).

U Zagrebu, 17. prosinca 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenović, v.r.