Gzz-51/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 51/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Ilije Čuljata, Augusta Husinca i Gordane Gasparini kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S.M. iz V., koju zastupa Ž.P., odvjetnik u Z., te umješača na strani tužiteljice M.R. iz V., protiv tuženih G.P., M. i Z., svi iz Z., koje zastupa D.R., odvjetnik iz Z., radi raskida ugovora, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti kojeg je podigao Državni odvjetnik Republike Hrvatske protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 10. studenog 1992. godine br. Gž- 10957/91-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 28. svibnja 1991. godine br. P-9692/86, u sjednici održanoj dana 24. siječnja 1995. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom odlukom utvrđeno je, da je kupoprodajni ugovor kojeg su stranke sklopile 22. kolovoza 1983. godine u Š., a prema kojem tužiteljica kao prodavateljica prodaje tuženicima kao kupcima kuću, pobližih oznaka u izreci prvostupanjske odluke, raskinut i da ne proizvodi nikakove pravne učinke.

Protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 10. studenog 1992. godine br. Gž-10957/91-2 Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se zahtjev prihvati, odluke sudova preinače, ili pak ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na zahtjev tužiteljica je predložila da se zahtjev Državnog odvjetnika Republike Hrvatske kao neosnovan odbije.

Zahtjev nije osnovan.

Podnositelj zahtjev nalazi, da se iz ponašanja tuženih, suprotno mišljenju nižestupanjskih sudova, ne može zaključiti da su tuženici odustali od ugovora. Naprotiv, tuženici u pokušali isplatiti tužiteljici ostatak ugovorene cijene, što tužiteljica nije prihvatila, pravdajući takav postupak okolnošću što je u tom času bila sama u kući, pa su tuženici u takovoj situaciji imali više mogućnosti; da traže isplatu kapare u dvostrukom iznosu, ili da zahtijevaju ispunjenje ugovora ili pak raskid ugovornog odnosa. Zato, po mišljenju podnositelja zahtjeva odluke sudova nemaju temelj u odredbi čl. 83. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91), jer da se iz postupanja tuženih ne može zaključiti da su odustali od ugovora, čiji se raskid traži, niti je to mogla učiniti tužiteljica svojim nekorektnim ponašanjem.

U postupku je utvrđeno, da su tužiteljica kao prodavateljica i tuženici kao kupci dana 22.

kolovoza 1983. godine sklopili kupoprodajni ugovor prema kojem je tužiteljica prodala tuženima kuću u k.o. Vodice za cijenu od tadašnjih 5,000.000 dinara i da su tuženici, već prema spomenutom ugovoru, isplatili tužiteljici kaparu u iznosu od tadašnjih 300.000 dinara, a ostatak do pune cijene tuženici su trebali isplatiti tužiteljici do 22. kolovoza 1984. godine. Odredbom toč. II. kupoprodajnog ugovora od 22. VIII. 1983. godine stranke su utvrdile, ako tuženici do 22. VIII. 1984. godine ne isplate tužiteljici ostatak ugovorene cijene tada gube kaparu, a ukoliko prodavateljica odustane od ugovora tada je u obvezi da tuženima isplati dvostruki iznos primljene kapare. I konačno utvrđenje je sudova, da tuženici ostatak ugovorene cijene nisu isplatili tužiteljici unutar dogovorenog roka (22. VIII. 1984. godine), da su podnijeli tužbu za isplatu dvostruke kapare (P-7328/86), koju su kasnije povukli i da su tuženici podneskom od 30. srpnja 1984. godine prihvatili odustanak tužiteljice od sklopljenog kupoprodajnog ugovora (77).

Na osnovi takovih, za ovaj spor i važnih činjeničnih utvrđenja, sudovi su i po mišljenju ovog suda, uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava pravilno ocijenili, da su stranke uz kaparu ugovorile i pravo na odustanak od ugovora sklopljenog 22. VIII. 1983. godine (čl. 83. ZOO), što je tužiteljica iskoristila i što su tuženici podnošenjem tužbe za isplatu dvostrukog iznosa kapare i uz pismeni prihvat odustanka tužiteljice od ugovora (dopis tuženih od 30. srpnja 1984. godine) na jasan način dali na znanje da pristaju na raskid ugovornog odnosa, pa otuda i osnovanost tužbenog zahtjeva. Takova utvrđenja i ocjena sudova nije dovedena u pitanje drugačijim viđenjem činjenica i pravne ocjene od strane podnositelja zahtjeva. I konačno treba istaknuti da tuženici nisu ni pokušali da svoja prava iz ovog ugovornog odnosa zaštite eventualnim polaganjem ostatka ugovorene cijene u sudski depozit (čl. 328. ZOO) pa dosljedno tome i kraj uvodno već istaknutih utvrđenja nisu se ostvarili prigovori izneseni u zahtjevu o postojanju bitnih povreda postupka i o pogrešnoj primjeni propisa materijalnog prava, uslijed čega je zahtjev kao neosnovan trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 24. siječnja 1995.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.