I Kž-687/2008-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 687/08-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala, Ileane Vinja, Lidije Grubić-Radaković i mr. sc. Branka Brkića kao članova vijeća uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Žarka Dundovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. A., zbog kaznenog djela iz čl. 90. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenom protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 07. svibnja 2008., broj K-1/08- 62, u sjednici održanoj dana 10. rujna 2008., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. sc. Milojka Vučkovića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba optuženika B. A. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Uvodno citiranom presudom Županijski sud u Karlovcu proglasio je krivim opt. B. A. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva iz čl 90. Kaznenog zakona (KZ), te ga je na temelju tog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ u izrečenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 09. studenog 2007., pa nadalje.

Na temelju čl. 76. KZ-a prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera liječenja od ovisnosti o alkoholu koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je mjera primijenjena, ali ne dulje od pet godina.

Temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06, dalje ZKP) optuženik je oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. t. 1. do 6. ZKP-a.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju M. J., odvjetniku iz K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog

I Kž 687/08-4

stanja. Njegov je žalbeni prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, ili podredno, da se presuda preinači i da se optuženik oslobodi optužbe.

Optuženik je u svom podnesku od 06. lipnja 2008., kojega je ovaj sud tretirao kao dopunu žalbe, ponovio svoju obranu i predložio je da se postupak „obnovi“.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Spis je sukladno odredbi čl. 373. st. 1. ZKP-a dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je, u svom pismenom mišljenju od 14. srpnja 2008., broj KŽ-DO-1267/08, predložilo da se žalba optuženika odbije kao neosnovana. Kod ovog prijedloga ostao je Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. sc. Milojko Vučković, koji je nazočio sjednici.

Žalba optuženika nije osnovana.

Iako optuženik u uvodu žalbe kao osnove pobijanja presude ističe bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, iz obrazloženja žalbe nedvojbeno proizlazi da se on zapravo žali samo zbog pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja.

Naime, u pogledu bitnih povreda odredaba kaznenog postupka optuženik parafrazira dio zakonskog teksta iz odredbe čl. 367. st. 1. t. 11. ZKP-a navodeći da su „razlozi o odlučnim činjenicama nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, te što o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika“.

Međutim, optuženik ne konkretizira koji su to razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, te koji to razlozi presude proturječe u odnosu na konkretne isprave i zapisnike o iskazima.

Kraj takvog stanja stvari ovaj sud drugog stupnja je po službenoj dužnosti, temeljem čl. 379. st. 1. t. 1. ZKP-a, presudu ispitao i u pogledu povrede iz čl. 367. st. 1. t. 11. ZKP-a na koju očito smjera optuženik, ali i u pogledu svih ostalih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka koje su taksativno navedene u citiranoj odredbi čl. 379. st.1. t. 1. ZKP-a, te je utvrdio da niti jedna od njih u pobijanoj presudi nije počinjena, tako da žalba u ovom dijelu nije osnovana.

U pogledu nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj ovu povredu vidi u tome što nije do kraja razjašnjeno kojim pravcem se kretala oštećena kako bi se utvrdilo je li eventualno ozljede glave mogla zadobiti na putu od svoje kuće do susjeda.

Međutim, tim prigovorom optuženik samo nastoji dovesti u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, ukazujući da je moguće da oštećenoj nije teške ozljede glave nanio optuženik, kako to utvrđuje sud prvog stupnja, već ih je mogla zadobiti na drugom mjestu. Prema tome, optuženik ne tvrdi da je sud prvog stupnja neku odlučnu činjenicu propustio utvrditi, u smislu odredbe čl. 369. st. 3. ZKP-a, već u biti tvrdi da je ono činjenično stanje iz pobijane presude pogrešno utvrđeno.

I Kž 687/08-4

Dakle, optuženik se u stvari žali samo zbog pogrešnog utvrđenog činjenično stanja.

Glavna teza žalbe svodi se na to da u ovom kaznenom predmetu nije sa potpunom sigurnošću utvrđeno da je oštećena teške ozljede glave, od kojih je nakon nekoliko dana i preminula u KBC u Z., zadobila u događaju od 30. listopada 2007., oko 21 sat, u njezinoj kući, kada ju je optuženik fizički napao, već postoji mogućnost da je oštećena te ozljede zadobila padom negdje na putu od svoje kuće prema susjednoj kući A. F., odnosno da ih je zadobila padom na pod u kući svoje nećake B. K., u trenucima kada se noću kretala prema WC-u.

Da je tome tako, tvrdi žalitelj, proizlazi iz medicinske dokumentacije, prema kojoj oštećenoj kod prvog dolaska u bolnicu u 00,35 h nije konstatirana niti jedna teža ozljeda, već je to učinjeno tek kod drugog dolaska u Opću bolnicu u K., devet sati nakon prvog pregleda.

U tom pravcu optuženik ukazuje da su B. K. i D. K. suglasno izjavili da su oštećenu ujutro zatekli kako leži na podu kuhinje, iako su je ostavili ležati u dnevnom boravku, što znači da se sama kretala po stanu, a kako i jedan i drugi svjedok navode i da su čuli zvuk pada, a svjedok D. K. govori o čak tri zvuka, tada sve upućuje da je sporne ozljede glave oštećena mogla zadobiti tom prilikom. Optuženik u istom kontekstu navodi mišljenje vještaka dr. J. Š. da su te ozljede mogle nastati, uz ostale moguće varijante, i padom iz stojećeg položaja.

Nadalje, žalitelj u istom pravcu napominje da u kući oštećene, gdje je navodno zadobila sporne ozljede, nisu pronađeni tragovi krvi, niti na zidu, niti na namještaju, a morali bi postojati da je oštećena tu zadobila tako teške ozljede glave.

Međutim, o svim ovim prigovorima optuženika koji su isticani tijekom glavne rasprave prvostupanjski sud se detaljno očitovao u pobijanoj presudi iznoseći vrlo uvjerljive i logične razloge koje u potpunosti i ovaj sud prihvaća.

Sud prvog stupnja je naprosto eliminirao kao konkurirajući uzrok nastanka spornih ozljeda pad oštećene negdje na putu od kuće do susjede A. F., utvrđujući upravo na temelju iskaza ove svjedokinje da na toj udaljenosti, od svega 15 m, nema nikakovih prepreka, plota i sl. na kojima bi se oštećena mogla ovako teško ozlijediti.

Jednako tako, prvostupanjski sud je argumentirano obrazložio zašto otklanja mogućnost da je do ozljeđivanja došlo padom u stanu B. i D. K., navodeći da su ovi svjedoci govorili o zvuku koji ne potječe od jakog udarca, već se radilo o zvuku puzanja, odnosno skliznuća sa trosjeda.

Povezujući iskaze ovih svjedoka sa nalazom i mišljenjem vještaka Š., iz kojeg proizlazi da su ovakve opsežne ozljede glave nastale intenzivnim djelovanjem sile kretanjem glave prema tupo tvrdoj podlozi ili prepreci, sud prvog stupnja posve ispravno zaključuje da oštećena tako teške ozljede nije mogla zadobiti u trenucima kada je u par navrata spuzavala sa trosjeda.

Žalitelj, međutim, ustrajava u svojoj tvrdnji da je oštećena u stanu K. zadobila ove ozljede glave, kada se sama noću kretala tražeći WC, zanemarujući pri tome iskaze svjedoka

I Kž 687/08-4

B. i D. K., koji nikakav jači zvuk nisu čuli, iako bi potpuno izvjesno morali čuti da je oštećena iz stojećeg položaja cijelom svojom težinom pala na tvrdu podlogu. To što je oštećena nađena ujutro u stanu na pravcu između trosjeda gdje je ležala i WC-a, ne potvrđuje tezu optuženika da je do tog mjesta hodala, jer svjedoci govore o zvuku puzanja.

Osim toga, logično je da se oštećena kreće na taj način, puzanjem, s obzirom na stanje u kojem se nalazila nakon što ju je nesporno optuženik prije toga teško izudarao i gušio. Naprijed navedenoj argumentaciji koju je u obrazloženju pobijane presude iznio prvostupanjski sud uistinu se nema što dodati osim toga da je uistinu neživotno da samo spornu ozljedu lijevog zatiljnog dijela glave oštećena nije zadobila u trenucima kada ju optuženik nemilice udara rukama i nogama te ju guši, uslijed čega ona zadobiva i čitav niz ostalih ozljeda.

Neodlučno je što na licu mjesta nisu nađeni tragovi krvi jer se radilo o unutarnjim ozljedama, a ne otvorenim ranama.

Prema tome, prigovori optuženika da on nije oštećenoj zadao opsežne ozljede glave koje su dovele do smrti nisu osnovani.

Što se tiče daljnjih činjeničnih prigovora žalitelja da nije dokazana uzročna veza između ponašanja optuženika i krajnje posljedice, te da nije dokazana neizravna namjera kao subjektivni element predmetnog kaznenog djela, niti oni nisu osnovani jer je i u tom pravcu sud prvog stupnja iznio vrlo logične i uvjerljive razloge.

Vještak prof. dr. Š. je objasnio, u svom nalazu i mišljenju, kojega sud prvog stupnja osnovano prihvaća, tijek bolesti kod traumatskih ozljeda glave s nagnječenjem mozga, počam od postupnog krvarenja, da zatim dolazi do postraumatskog otoka mozga, te na koncu do smrti. Dakle, kauzalitet između nanošenja ozljede glave i mozga, te smrti je očuvan, bez obzira na vremensku razliku od nekoliko dana.

Subjektivnu sastavnicu predmetnog kaznenog djela iz čl. 90. KZ-a sud prvog stupnja je iznimno dobro obrazložio iznoseći i intelektualni i voljni element tog oblika krivnje, te iznoseći valjane razloge zašto se ne radi o nekom drugom blažem obliku krivnje, već upravo o neizravnoj namjeri.

Stoga se žalitelj zbog nepotrebnog ponavljanja upućuje na taj dio obrazloženja (str. 12-13.) prvostupanjske presude.

Argumentacija žalitelja da kod njega nije postojala namjera da usmrti oštećenu, jer da je to htio tada bi upotrijebio opasna sredstva koja je imao pri ruci, a to su nož i sjekira, je potpuno promašena kraj činjenice da je on osuđen zbog postupanja sa neizravnom namjerom, a ne zbog direktnog dolusa.

Prema tome, žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana, jer je sve odlučne činjenice subjektivnog i objektivnog karaktera sud prvog stupnja pravilno utvrdio.

I Kž 687/08-4

Iako se optuženik ne žali zbog odluke o kaznenoj sankciji, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, je temeljem čl. 382. ZKP-a i u tom pravcu ispitao prvostupanjsku presudu, te je utvrdio da je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvanaest godina primjerena kazna s obzirom na broj i važnost utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti.

Naime, iako je optuženik kazneno djelo počinio sa nešto nižim stupnjem krivnje jer se radi o neizravnoj namjeri, i do sada nije osuđivan zbog kaznenih djela, to što je na ovakav način usmrtio svoju majku, koju je prije toga godinama zlostavljao, a zbog svoje agresivnosti je razorio i svoju bračnu zajednicu, također nakon višegodišnjeg zlostavljanja ostalih članova obitelji, tada se upravo izrečena kazna zatvora ukazuje adekvatnom. Blažom kaznom se ne bi ostvarile svrhe kažnjavanja iz čl. 50. i čl. 6. KZ-a, kako u smislu individualne, tako ni generalne prevencije.

Odluku o primjeni sigurnosne mjere obveznog liječenja od alkoholne ovisnosti iz čl. 76. KZ-a sud prvog stupnja je pravilno donio prihvaćajući mišljenje psihijatrice dr. V. B. da je optuženik ovisnik o alkoholu i da je kazneno djelo počinio pod odlučujućim djelovanjem o alkoholu, te da zbog te ovisnosti postoji opasnost ponovnog počinjenja nekog kaznenog djela.

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba optuženika nije osnovana, i kako prvostupanjski sud nije povrijedio kazneni zakon na njegovu štetu, što je ispitano u smislu odredbe čl. 379. st. 1. t. 2. ZKP-a, trebalo je temeljem čl. 387. ZKP-a žalbu kao neosnovanu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 10. rujna 2008.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Žarko Dundović, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.