I Kž-408/2012-10 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 408/12-10

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, dr. sc. Zdenka Konjića i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. M. i dr. zbog kaznenih djela iz čl. 90. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11; nastavno: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. A. G., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. ožujka 2012. broj K-148/10, u sjednici održanoj dana 01. listopada 2014., u nazočnosti branitelja opt. D. M., odvjetnika M. U., i braniteljice opt. A. G., odvjetnice L. P., te 05. studenog 2014.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

I) Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda u oslobađajućem dijelu u odnosu na opt. D. M. i kazneno djelo iz čl. 90. u vezi s čl. 33. KZ/97, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II) Povodom žalbe opt. A. G. i državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri obveznog psihijatrijskog liječenja iz čl. 75. st. 1. KZ/97 na način da se ista ukida.

III) U ostalom dijelu odbijaju se žalba državnog odvjetnika i u cijelosti žalba opt. A. G. kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. A. G. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u vezi s čl. 33. KZ/97,

I Kž 408/12-10

opisanog u izreci osuđujućeg dijela te presude, te ga na temelju čl. 90. u vezi s čl. 33. i čl. 57. st. 1. i 4. toč. d) KZ/97 osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Na temelju čl. 63. KZ/97 u izrečenu kaznu zatvora opt. A. G. uračunato je vrijeme uhićenja i zadržavanja i ono provedeno u pritvoru od 15. ožujka 2010. do 21. lipnja 2010.

Na temelju čl. 75. i 76. KZ/97 opt. A. G. izrečena je sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja i obveznog liječenja od ovisnosti.

Na temelju čl. 80. KZ/97 od opt. A. G. oduzet je plinski pištolj marke „Ekol tuna“ tv. br. … oduzet potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta broj ...

Na temelju čl. 132. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06; u nastavku: ZKP/97) ošt. V. G. upućen je s imovinskopravnim zahtjevom u parnicu.

Na temelju čl. 122. st. 1. ZKP/97 opt. A. G. naloženo je da snosi troškove kaznenog postupka u iznosu od 9.028,00 kn.

Nasuprot tomu, na temelju čl. 354. toč. 3. ZKP/97 opt. D. M. oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv života i tijela, ubojstvo u pokušaju iz čl. 90. u vezi s čl. 33. KZ/97, činjenično i pravno pobliže opisano u izreci oslobađajućeg dijela te presude.

Na temelju čl. 132. ZKP/97 ošt. D. M. je upućen sa imovinskopravnim zahtjevom u parnicu.

Na temelju čl. 123. st. 1. ZKP/97 troškovi kaznenog postupka u odnosu na opt. D. M. padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i opt. A. G.

Državni odvjetnik se u odnosu na osuđujući dio presude žali zbog odluke o kazni, a u odnosu na oslobađajući dio presude žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda u osuđujućem dijelu preinači i opt. A. G. izrekne kazna zatvora u duljem trajanju sukladno zakonu, a da se u oslobađajućem dijelu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

Optuženi A. G. se po braniteljici L. P., odvjetnici iz Z., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi, odnosno pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su opt. D. M. po branitelju M. U., odvjetniku iz Z., i opt. A. G. po braniteljici L. P., odvjetnici iz Z., s prijedlozima da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razgledanje.

I Kž 408/12-10

Na zahtjev opt. A. G. u žalbi i opt. D. M. u odgovoru na žalbu, postupajući u smislu čl. 374. st. 1. ZKP/97, o sjednici vijeća izviješteni su oba optuženika, te njihovi branitelji. Sjednici vijeća nazočili su branitelj opt. D. M., odvjetnik M. U., i braniteljica opt. A. G., odvjetnica L. P., dok optuženici nisu pristupili iako su za njih dostave obavijesti uredno iskazane, kao i za državnog odvjetnika, koji je izviješten sukladno odredbi čl. 373. st. 2. ZKP/97, pa je sjednica vijeća održana, prema čl. 374. st. 4. ZKP/97, u njihovoj odsutnosti.

Žalbe državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalba opt. A. G. nije osnovana.

U odnosu na toč. I) izreke ove odluke

Žalba državnog odvjetnika u dijelu u kojem pobija oslobađajući dio prvostupanjske presude je osnovana.

Zaključak o tome da nema dovoljno dokaza da je opt. D. M. počinio kazneno djelo iz čl. 90. u vezi s čl. 33. KZ/97 prvostupanjski sud obrazlaže navodom da ošt. D. M. ne zna tko mu je zadao ozljede, jer to nije vidio, već nagađa da mu ih je zadao opt. M.. Oštećeni M. je mislio da je propucan, ubode nožem nije osjetio, a dodao je da su stajali u krugu od 1 m, što po ocjeni prvostupanjskog suda podrazumijeva da su u blizini oštećenika bila obojica optuženika. Prezentirane tvrdnje ošt. M. prvostupanjski sud povezuje s navodima svjedoka I. I. da se događaj brzo desio i da su oštećenici i optuženici stajali blizu jedni drugima, svjedoka D. O. koji je ustvrdio da je u jednom trenutku opt. A. G. bio između opt. D. M. i ošt. D. M., svjedoka I. J. koji je izjavio da je bilo razmjene udaraca i kod jednih i kod drugih, da bi u jednom trenutku čuo tupi pucanj, nakon čega je opt. A. G. krenuo prema opt. D. M. i ošt. D. M. je nasrnuo na opt. A. G., te je u jednom trenutku vidio da opt. G. ima nešto u ruci, a misli da je nalikovalo nožu. Iz ovako citiranih dijelova iskaza spomenutih svjedoka prvostupanjski sud zaključuje da nije moguće sa sigurnošću utvrditi da je upravo opt. D. M. zadao nožem ozljede D. M., to tim prije što je u blizini D. M. bio i opt. A. G. koji je imao nož i njime ozlijedio V. G.

Međutim, s pravom državni odvjetnik navodi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer se doista i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda za sada ne mogu prihvatiti kao ispravni izneseni argumenti prvostupanjskog suda, koji nije s dovoljno kritičnosti cijenio cjelokupni iskaz svakog pojedinog svjedoka, naročito imajući na umu odstupanja do kojih je u tim iskazima došlo od istrage do glavne rasprave. Također nije dovoljno pažnje posvetio ocjeni vjerodostojnosti svakog pojedinog iskaza, odnosno procijenio gdje se pojedini svjedok nalazio i što je, s obzirom na takav položaj, mogao uočiti.

Nema sumnje da su se kritične zgode sukobile „dvije grupe“, kako to točno navodi prvostupanjski sud, pri čemu su u jednoj grupi bili optuženici D. M. i A. G., a u drugoj oštećenici koji su figurirali kao redari lokala „P.“ D. M. i V. G.. Treći redar, za kojeg nitko od sudionika fizičkog sukoba ne govori da je uzeo učešća u tom dijelu zbivanja, bio je I. I. Akteri fizičkog dijela obračuna, dakle onog kritičnog segmenta zbivanja koji se odigravao ispred lokala, suglasno navode da su se međusobno razračunavali s jedne strane opt. A. G. i ošt. V. G., a s druge strane opt. D. M. i ošt. D. M.. Indikativno je, nadalje, da opt.

I Kž 408/12-10

D. M., iako je više puta davao iskaz, niti jednom nije spomenuo da bi opt. A. G. došao u kontakt s redarom ošt. D. M. Na raspravi je opt. M. dodao da je, nakon što je opt. G. ispalio hitac iz plinskog pištolja, ošt. M. ponovno krenuo na opt. M., pa se optuženik M. „osjećao ugroženim i da se branio“.

Nadalje, točno je da ošt. D. M. nije vidio i ne zna na koji način i u kojem trenutku je zadobio tri ozljede na predjelu trbuha, od kojih su sve zadane nožem, ali je on u istrazi iskazao da mu se jedini zapravo približio opt. D. M. (opisavši da ga je optuženik M. prvo udario šakom iznad nosa u predjelu očiju, a potom počeo tući po čitavom tijelu), pri čemu je siguran da je opt. M. imao nož, dok je „ovaj jači“ (što odgovara opt. A. G.) za njim trčao i pucao u njegovom pravcu. Oštećeni M. još je jednom u istrazi naglasio da mu se uspio približiti samo opt. M., dodajući da mu drugi, koliko se sjeća, nije niti prišao. Te navode potrebno je dovesti u vezu s nalazom i mišljenjem liječnika vještaka koji se očitovao ne samo o mehanizmu nastanka povreda, već i o međusobnom položaju aktera, navodeći da su sve tri ozljede zadane kada su se napadač i ozlijeđeni nalazili sučelice.

Optuženi A. G. u obrani priznao da je u jednom trenutku izvadio nož i zamahnuo, no to je učinio u obračunu s ošt. V. G., koji je, nakon što je shvatio da je opt. G. pucao iz plinskog pištolja, bio još ljući i krenuo na opt. G. Nakon toga opt. G. tvrdi da je vidio opt. M. kako trči prema autu, pa je i on potrčao u tom pravcu, gdje ih se više uguralo. Oštećeni V. G. ovaj dio događaja također prepričava objašnjavajući da su se odvojeno sukobili on i opt. A. G. s jedne strane, i ošt. D. M. i opt. D. M. s druge strane. Štoviše, ošt. G. spomenuo je da je na samom početku fizičkog obračuna opt. M. izvadio nož i krenuo prema D. Vidjevši to, ošt. G. krenuo je prema njima kako bi pomogao ošt. D. M., ali je tada opt. A. G. iz pojasa izvadio pištolj i počeo pucati na njega, a potom je izvadio i nož. Dodao je da mu je nakon pucnjave i prišao opt. G., zbog čega ga je „jedino on mogao izbosti nožem“, a „onaj mršavi mladi“ (što odgovara opt. D. M.) je napadao D. i trčao za njim.

Prvostupanjski je sud propustio analizirati i ocijeniti ove navode aktera sukoba, iako je za očekivati da oni najbolje znaju s kim su i na koji način bili u sukobu. Istodobno je, za sada, neadekvatni značaj pridao iskazima svjedoka Ivice Ivića (čiji je iskaz u istrazi dijametralno suprotan iskazima svih ostalih ispitanih svjedoka i optuženika, a naknadnim ispitivanjem nisu ove razlike dovoljno razjašnjene, kao ni proturječja u vlastitom iskazu tog svjedoka), te svjedoka I. J., koji je bio u društvu optuženika, a prvi put je iskazivao na raspravi održanoj dvije godine nakon događaja, pri čemu uopće nije utvrđeno gdje je koji od tih svjedoka stajao i što je uopće mogao vidjeti, iako je to bilo moguće provjeriti. Pritom su zanemareni iskazi svjedoka A. B., koji je u istrazi potvrdio da su se sukobili s jedne strane opt. D. M. i ošt. D. M. i s druge strane opt. A. G. i ošt. V. G.

Konačno, treba primijetiti da se u spisu nalaze tri fotografije snimljene nadzornom kamerom, na kojima se mogu razaznati figure osoba, čiji se identitet nije ni pokušalo utvrditi tijekom postupka.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, nakon što iznova provede sve dokaze, a dodatnim ispitivanjem svjedoka razjasni i sve okolnosti na koje je ukazano ovom odlukom, te provede rekonstrukciju kojom će provjeriti vjerodostojnost i prihvatljivost pojedinih navoda, detaljno i sveobuhvatno analizirati svaki od tih dokaza posebno, kao i u međusobnoj

I Kž 408/12-10

vezi. Tijekom tog procesa imat će naročito na umu važne faktore, kao što su izmjene iskaza pojedinih svjedoka, koje treba valorizirati stavljanjem tih izmjena u kontekst kronologije zbivanja, te imajući u vidu životnost i uvjerljivost obrazloženja takvih odstupanja, kao i zainteresiranost svakog za ishod postupka i povezanost pojedinog svjedoka s akterima sukoba, a potom će svaku od verzija zbivanja iskazanih po svjedocima i akterima inkriminiranog događaja ocijeniti s obzirom na dinamiku zbivanja, te mehanizam nastanka ozljeda ošt. D. M. i međusobni položaj aktera tog dijela sukoba. Nakon što izloži nesporne činjenice određeno će i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima dokazanim ili nedokazanim, vodeći računa o propustima na koje je ukazano ovom odlukom, te će potom donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku koju treba obrazložiti u skladu s odredbom čl. 359. st. 7. ZKP/97.

Slijedom navedenog trebalo je, temeljem čl. 388. ZKP/97, odlučiti kao pod toč. I) izreke ove odluke.

U odnosu na toč. II) i III) izreke ove odluke

Iako opt. A. G. navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, u suštini se navodima njegove žalbe obrazlaže žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbom apostrofirana bitna povreda iz čl. 368. st. 1. toč. 11. ZKP/97, odnosno tvrdnja da su razlozi o odlučnim činjenicama protivni provedenim dokazima i međusobno proturječni, počiva, naime, na žaliteljevoj premisi da je prvostupanjski sud neke okolnosti prihvatio i cijenio kao olakotne okolnosti prilikom odmjeravanja kazne, dok je te iste okolnosti prilikom utvrđivanja načina na koji je do kritičnog događaja došlo ocijenio neuvjerljivima. Konkretno, žalitelj ističe da je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka psihijatra, tj. smanjenu ubrojivost opt. A. G. tempore criminis, pri čemu je prema vještaku ta smanjena ubrojivost prouzročena istodobnim međuzavisnim djelovanjem najmanje tri čimbenika, od kojih je jedan postojeći sukob i posljedično povišeno afektivno stanje straha i osobne ugroženosti. To je po mišljenju žalitelja u suprotnosti sa zaključkom prvostupanjskog suda kako se opt. G. nije nalazio u nužnoj obrani. Međutim, ne radi se o, kako to opt. G. smatra, proturječnosti iznesenih razloga. Naime, vještak psihijatar sačinjava nalaz i mišljenje prvenstveno na osnovu vlastitog ispitivanja i iskazivanja osobe koju treba vještačiti, kako je postupio i ovdje. Pritom treba naglasiti da je u ovom predmetu psihijatrijski vještak, nabrajajući da su na ponašanje opt. A. G. inkriminirane zgode od znatnog utjecaja bila dva-tri faktora, spomenuo među njima i „mogući prethodni sukob i posljedično povišeno afektivno stanje straha i osobne ugroženosti“, što znači da za zaključak o smanjenoj ubrojivosti opt. A. G. navedeni faktor nije bio presudan, iako ga je vještak uzeo u obzir. Drugim riječima, žalitelj G. netočno reproducira nalaz i mišljenje vještaka psihijatra, dajući mu drugačiji smisao od onog koji on izvorno ima. Osim toga, za napomenuti je da je notorno kako afektivno stanje straha i osobne ugroženosti ne isključuju nečiju spremnost da se upusti u obračun, jer se ti osjećaji najčešće javljaju i tijekom samog sukoba.

Stoga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju žalitelj A. G. nije ostvarena, a ispitivanjem pobijane presude, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97, nije utvrđeno da bi bila ostvarena neka druga bitna postupovna povreda na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

I Kž 408/12-10

Povreda kaznenog zakona na koju upire opt. A. G. predstavlja tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, odnosno onu koja bi proizlazila iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je na te žalbene navode odgovoreno u nastavku ove odluke koji se odnosi na tu osnovu.

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja opt. A. G. kritizira utvrđenje prvostupanjskog suda da se radilo o međusobnom sukobu optuženika i oštećenika u koji su obje strane dobrovoljno ušle, pri čemu žalitelj iznosi vlastitu analizu i ocjenu izvedenih dokaza i sugerira da su optuženici bili napadnuti i da su se branili, ponavljajući tako sve ono što je iznio u obrani. Posebno naglašava da su obrane obojice optuženika međusobno suglasne i da na jednak način opisuju tijek događaja, čija kronologija potvrđuje istinitost njihove osnovne izjave, tj. da su se branili.

Međutim, ovaj drugostupanjski sud mišljenja je da je sud prvog stupnja pravilno analizirao sve u tom pogledu raspoložive izvedene dokaze, te ih valjano ocijenio, zbog čega se zaključak o genezi sukoba i njegovom karakteru ukazuje u svemu pravilnim.

Pri utvrđivanju tih spornih okolnosti opravdano je prvostupanjski sud uzeo u obzir izjave ne samo optuženika, već i većeg broja svjedoka, na temelju kojih je utvrdio da su oštećenici D. M. i V. G., te svjedok I. I. faktički u lokalu „P.“ obavljali posao redara, te da su tog dana, smatrajući da društvo u kojem su se nalazili optuženici, izaziva nered i razbija boce, iste, nakon verbalnog sukoba s njima, odlučili udaljiti iz lokala. Da opt. A. G. izvan lokala nije postupao u nužnoj obrani, već je u fizički obračun s redarima ušao svojevoljno i pripremljen, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda govori ne samo podatak da su optuženici prilikom izlaska sobom ponijeli različite vrste oružja (nož i bokser koje je u torbici nosila svjedokinja M. K. i plinski pištolj koji je za pojasom držao opt. A. G.), nego posebno i činjenica da su još u lokalu iz torbice svjedokinje M. K. uzeli nož i bokser, očigledno s namjerom da ih upotrijebe, iako u tom trenutku fizičkog sukoba još uopće nije bilo. Ispravno također prvostupanjski sud vrednuje daljnji tijek događaja, ističući da su redari prilikom „izbacivanja optuženika“ na izlasku iz lokala, doduše, naguravali optuženike, ali da se reagiranje opt. A. G. koje karakterizira uporaba pištolja i noža nikako ne može pripisati strahu za njegov život i život opt. D. M. Takvo rezoniranje dijeli i ovaj drugostupanjski sud, pri čemu treba naglasiti da uporaba plinskog pištolja i noža doista ne može biti tretirana kao adekvatna reakcija na naguravanje nenaoružanih redara, poglavito razmatrana u kontekstu ozljeda optuženika konstatiranih nakon događaja. Naime, kod opt. D. M. nisu utvrđene nikakve tjelesne ozljede, dok su ozljede opt. A. G. tri sitne oguljotine na glavi i jedan podljev, sve nastale udarcem slabog intenziteta. Nadalje, iz izvedenih dokaza, odnosno suglasnih navoda svjedoka V. G., D. M. i I. I. utvrđeno je da je opt. A. G., izvadivši pištolj i ispalivši iz njega, isti držao uperen u glavu I. I., iako Ivić nije uzeo nekog značajnijeg učešća u fizičkom sukobu, a potom je izvadio i nož i zamahnuo tim nožem.

U takvoj situaciji, kada opt. A. G. tijekom naguravanja u kojem nitko od sudionika ne upućuje jače i brojnije udarce, prvi poseže za oružjem, i to plinskim pištoljem i nožem, utemeljeno je prvostupanjski sud ustvrdio da više nema osnove za pozivanje na institut nužne obrane.

Stoga je činjenično stanje u pogledu kaznenog djela kojim se tereti opt. A. G. u cijelosti pravilno utvrđeno.

I Kž 408/12-10

Prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni izrečenoj opt. A. G. žalbom izrijekom pobija državni odvjetnik, navodeći da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio da je opt. G. u lokal došao naoružan, što upućuje da je želio i tražio sukob i bio spreman za njega, te da je pucao iz plinskog pištolja na mjestu gdje se nalazio veći broj ljudi, a takvo ponašanje je neprihvatljivo za javno mjesto.

Optuženi A. G. nije naveo tu žalbenu osnovu, ali kako se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, uzima se da takva žalba, sukladno odredbi čl. 382. ZKP/97, sadrži i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji.

Što se tiče izrečene kazne zatvora u trajanju od dvije godine, drugostupanjski sud mišljenja je da su u njoj u dovoljnoj mjeri izražene sve pravilno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti. Iako je opt. A. G. već naoružan došao u lokal i na mjestu gdje se nalazilo više osoba pucao iz plinskog pištolja, a što nesumnjivo predstavlja otegotne okolnosti, njihovu težinu relativizira činjenica što je optuženik G. ranije neosuđivan, određeni doprinos oštećenika koji su dali svojim bezobzirnim načinom postupanja, smanjena ubrojivost optuženika tempore criminis, te podatak da oštećenik G., srećom, ne trpi trajno oštećenje zdravlja. Sve navedeno respektirajući i da je djelo ostalo u pokušaju, zbog čega je prvostupanjski sud i primijenio odredbe o zakonskom ublažavanju kazne, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda opravdavaju odmjeravanje kazne u trajanju od dvije godine, pa nema mjesta odmjeravanju kazne u duljem, kao ni u kraćem trajanju.

Sigurnosne mjere iz čl. 80. KZ/97 i čl. 76. KZ/97 izrečene su sukladno zakonu, jer su se za njihovo izricanje stekle sve činjenične pretpostavke.

Međutim, od donošenja prvostupanjske presude do održavanja sjednice vijeća drugostupanjskog suda, stupio je na snagu Kazneni zakon ("Narodne novine", broj 125/11 i 144/12; dalje u tekstu: KZ/11). Uzimajući u obzir da za izricanje sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja iz čl. 68. st. 1. KZ/11 (a koja sadržajno odgovara sigurnosnoj mjeri obveznog psihijatrijskog liječenja iz čl. 75. KZ/97) više nema uvjeta, budući da optuženik djelo nije počinio u stanju bitno smanjene ubrojivosti, kako se to sada traži, već samo u stanju smanjene ubrojivosti, to je izrečenu sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja iz čl. 75. KZ/97 trebalo ukinuti, u skladu s načelom primjene blažeg zakona.

Stoga je tu sigurnosnu mjeru povodom žalbe optuženika i državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti trebalo ukinuti, jer bi njezinim izricanjem, u tom dijelu sud prekoračio ovlasti koje ima po zakonu i na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon u odredbi čl. 368. toč. 5. ZKP/97.

Iz izloženih razloga, na temelju čl. 390. st. 1., čl. 388. st. 1. i čl. 387. ZKP/97 odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 05. studenog 2014.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.