Revr-1787/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1787/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Nenada Perina člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. d.d. S., kojeg zastupaju punomoćnici E. K.-B. i M. B.-P., odvjetnici u S., protiv tuženice B. G. iz S., koju zastupa punomoćnica T. K. Š., odvjetnica u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo- 108/2012 od 24. svibnja 2012., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-89/11 od 2. prosinca 2011., u sjednici dana 6. veljače 2013.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se revizija tužitelja kao djelomično neosnovana u odnosu na toč. I. izreke presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-108/12 od 24. svibnja 2012.

II. Prihvaća se revizija tužitelja kao djelomično osnovana te se preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-108/2012 od 24. svibnja 2012. u dijelu pod toč. II. izreke i sudi:

1. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-89/11 od 2. prosinca 2011. u dijelu toč. I. izreke kojim je tuženica obvezana platiti tužitelju iznos od 221.506,88 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2011. do isplate.

2. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.523,00 kune u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

eno je:

Prvostupanjskom presudom odluč

"I. Nalaže se tuženoj B. G. u roku od 15 dana isplatiti tužitelju D. d.d., S., iznos od 221.506,88 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2011.g. pa do isplate po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. ZOO-a i određuje se uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, dok se traženje tužitelja D. d.d., S. u odnosu na više zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata za razdoblje od 12. siječnja 2006.g. pa do 28. veljače 2011.g., odbija kao neosnovanim.

II. Nalaže se tuženoj B. G. u roku od 15 dana naknaditi tužitelju D. d.d., S., parnični trošak u iznosu od 14.325,00 kn."

Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

"I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr-80/11 od 2. prosinca 2011. godine u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata za razdoblje od 12. siječnja 2006. godine do 28. veljače 2011. godine.

II. Prihvaća se žalba tuženice i preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr-80/11 od 2. prosinca 2011. godine u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i u odluci o troškovima postupka i sudi:

a) Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženici B. G. u roku od 15 dana isplatiti tužitelju D. d.d. S. iznos od 221.506,88 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2011. godine do isplate po stopi koja je određena člankom 29. stavkom 2. ZOO-a i određuje se uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena."

b) Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 9.993,75 kuna."

Protiv te presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženik predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu. Traži i trošak odgovora na reviziju.

Revizija je djelomično osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U ovom predmetu je riječ o zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa od 221.506,88 kuna koji je tuženica naplatila od tužitelja u ovršnom postupku koji se vodio temeljem ovršne isprave – pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3385/02 od 27. lipnja 2003., a koja je ukinuta odlukom Vrhovnog suda.

Drugostupanjski sud temelji svoju odluku na ocjeni da je osnovan prigovor zastare kojeg je tuženica istakla tijekom postupka, a to stoga što zastarni rok u konkretnom slučaju počinje teći danom donošenja ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gzz-333/03, Rev-1070/03 od 12. siječnja 2006. te da je, obzirom da se ovdje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, nastupila zastara potraživanja tužiteljice, a to obzirom na to da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 28. veljače 2011.

Revident u reviziji prigovara navedenoj ocjeni drugostupanjskog suda, smatrajući da zastarni rok (u trajanju od pet godina) nije mogao početi teći prije nego je revidentu dostavljena ukidna odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gzz-333/03, Rev-1070/03 od 12. siječnja 2006.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tuženici, temeljem rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-1617/03 od 20. kolovoza 2003. Općinskog suda u Splitu, tužitelj, u razdoblju od 22. travnja 2003. do 6. travnja 2004. isplatio iznos od 221.506,88 kuna i to temeljem ovršne isprave – presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3385/02 od 27. lipnja 2003.,

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gzz-333/03, Rev- 1070/03 od 12. siječnja 2006. ukinuta presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 3385/02 od 27. lipnja 2003. te presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-119/00 od 30. travnja 2009. te je predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu,

- da je navedeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zaprimljeno kod Županijskog suda u Splitu dana 20. veljače 2006., a kod Općinskog suda u Splitu dana 2. ožujka 2006.,

- da je tužitelj podnio tužbu u ovom predmetu dana 28. veljače 2011.

Prema odredbi čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO) kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl. 210. st. 3. ZOO).

Prema ocjeni ovog revizijskog suda, a pravilnom primjenom materijalnog prava, u ovom predmetu radi se o stjecanju bez osnove, a takvo potraživanje zastarijeva za pet godina (opći zastarni rok – čl. 371. ZOO), a zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO), a to je dan kada je tužitelju dostavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-333/03, Rev-1070/03 od 12. siječnja 2006.

Sukladno navedenom, a obzirom na to da je ukidno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 12. siječnja 2006. zaprimljeno na Općinskog sudu u Splitu dana 2. ožujka 2006., prije kojeg datuma isto rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije niti moglo biti dostavljeno tužitelju, proizlazi da nije protekao zastarni rok u vremenu od pet godina, a do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu (28. veljače 2011.). Stoga u ovome predmetu nije proteklo zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik (tužitelj) mogao zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 360. st. 2. ZOO) te nije niti nastupila zastara, pa se prigovor tuženika u tom smislu ukazuje neosnovanim.

Stoga djelomično osnovano (u odnosu na glavnu stvar) revident prigovara primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju, jer je sud drugog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo pri ocjeni osnovanosti prigovora zastare kojeg je tuženik istaknuo u postupku.

O trošku parničnog postupka odlučeno je temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u vezi čl. 154. st. 3. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP, a trošak tužitelja sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku (sastav tužbe – 250 bodova, Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -"Narodne novine", broj 148/09 – dalje:

Tarifa; pristup ročištu dana 17. studenog 2011. – 250 bodova – Tbr. 9. toč. 1. Tarife i sastav podneska od 28. ožujka 2011. – 250 bodova – Tbr. 8. toč. 1. Tarife – ukupno 750 bodova tj. 7.500,00 kuna što uvećano za iznos PDV-a daje iznos od 7.523,00 kune).

Zbog toga je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP odlučeno kao u toč. II. izreke.

Međutim, revident neosnovano prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu zateznih kamata za razdoblje od 12. siječnja 2006. do 28. veljače 2011.

Prema odredbi čl. 214. ZOO, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

S obzirom da je u konkretnom predmetu tuženica, kao stjecalac, bila savjesna, to i njezina obveza plateža zateznih kamata tužitelju teče od dana podnošenja zahtjeva za vraćanjem (odnosno tužbe), a to je dan 28. veljače 2011. Sukladno navedenom, valjalo je odlučiti, temeljem čl. 393. ZPP, kao u toč. I. izreke.

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP) te je odlučeno stoga kao u toč. III. izreke.

U Zagrebu, 6. veljače 2013.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.