Rev-1623/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1623/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica 1/ D. B., iz S., 2/ A. V., iz S., te 3/ M. P., iz S., sve zastupane po punomoćniku M. P., odvjetniku iz I., protiv tuženika 1/ M.-M. K. pok. J. iz G. D., zastupanog po punomoćniku D. J., odvjetniku iz I., te 2/ D. B., iz I., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku iz I., radi diobe nekretnina, odlučujući o reviziji 2/tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu od 13. veljače 1998. godine broj Gž-665/97., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Imotskom od 10. prosinca 1996. godine broj P-782/95., u sjednici održanoj dana 5. travnja 2001. godine,

p r e s u d i o je:

Odbija se revizija 2/tuženika D.B. kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Imotskom od 10. prosinca 1996. godine broj P-782/95. usvojen je zahtjev tužiteljica za razvrgnuće suvlasničke zajednice u odnosu na dvije etaže zgrade u Imotskom označene kao čest. zgr. 439/1 i 439/5 k.o. I–G, tako da tužiteljicama pripadne po 1/8, a tuženicima 5/8 dijela zgrade. Presudom Županijskog suda u Splitu od 13. veljače 1998. godine broj Gž-665/97. usvojena je žalba 1/tuženika, te je presuda suda prvog stupnja preinačena u dijelu kojim je u donosu na 1/tuženika usvojen zahtjev za diobu podruma i kata navedene kuće, te u odluci o troškovima postupka u odnosu na navedenog tuženika na način da je taj dio zahtjeva u odnosu na 1/tuženika odbijen. Točkom II. presude odbijena je žalba tuženika pod 2/ i potvrđena presuda prvog stupnja u dijelu kojim je usvojen zahtjev tužiteljica u odnosu na tuženika pod 2/ za diobi dvije etaže zgrade u I., (čest.zgr. 439/1 i 439/5 k.o. I-G) tako tužiteljicama pripadne po 1/8 te zgrade, te u odluci o troškovima postupka ukoliko se odnose na tuženika pod 2/.

Protiv navedene presude 2/tuženik je izjavio reviziju zbog svih revizijskih razloga predviđenih u čl. 385. Zakona o parničnom postupku. Smatra da je u postupku počinjena apsolutno bitna povreda procesnog prava jer je u prvom stupnju trebalo suditi vijeće, a ne sudac pojedinac, budući da nema sporazuma stranaka da sudi sudac pojedinac, te da

drugostupanjska presuda ne sadrži razloge o bitnim žalbenim navodima, dok je obrazloženje obiju presuda proturječno i nejasno. Smatra da je, uslijed nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijane presude ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno preinačiti tako da se tužiteljice odbiju s tužbenim zahtjevom.

Tužiteljice nisu odgovorile na reviziju, a državni odvjetnik, kome je revizija dostavljena u smislu odredbe čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99 - dalje ZPP), nije se izjasnio o sadržaju revizije.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 386. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. t.10. ZPP, na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Nisu ostvarene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se 2/tuženik u reviziji poziva. Suprotno revizijskim navodima stranke u sporu su se sporazumjele, na zapisniku s ročišta održanog 28. ožujka 1996. godine, da u tom sporu sudi sudac pojedinac, te tako nije ostvarena povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 1. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 13., jer presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, u kojima nema nejasnoća niti proturječnosti. Upravo o činjenicama koje 2/tuženik ističe u reviziji dani su opsežni i valjani razlozi. I drugostupanjski sud dao je razloge o svim bitnim navodima žalbe, u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. S obzirom da je 2/tuženik kupio spornu kuću od 1/tuženika, koji nije bio zemljišnoknjižni vlasnik, osnovano su sudovi zaključili da se sada ne može pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige. Sam je 2/tuženik tijekom postupka izjavio da je u zemljišnim knjigama utvrdio da je kuća upisana kao vlasništvo Š., a da ju je kupio od 1/tuženika M.K., koga nije niti pitao o načinu stjecanja, pa je jasno da se sam 2/tuženik nije pouzdao u zemljišnu knjigu. Sud prvog stupnja utvrdio je, da su spornu kuću kupili pok. otac 1/tuženika i tužiteljica, te njihov stric J.1, s kojim je nakon smrti oca 1/tuženik podijelio kuću i pri tom je njemu, i tužiteljicama kao zakonskim nasljednicima pripao dio kuće koji je 1/tuženik prodao 2/tuženiku, a bez sudjelovanja tužiteljica.

Također je, pozivajući se na iskaz 1/tuženika dan u postupku, sud drugog stupnja utvrdio da je neosnovan navod 2/tuženika da bi već 1/tuženik na spornom objektu izvršio takve adaptacije da bi se praktično radilo o novoj stvari, pa se i taj revizijski razlog ukazuje neosnovanim. Sudovi su u postupku utvrdili tko su bili vlasnici sporne nekretnine i tko su njihovi nasljednici, te da su i tužiteljice naslijedile svu imovinu iza pokojnog oca J.2, u koju spada i sporna kuća, svaka u 1/8 dijela, te da imovina između njih i 1/tuženika nije podijeljena. Pravilno je stoga primijenjeno materijalno pravo odredbe čl. 147. Zakona o nasljeđivanju («Narodne novine» br. 53/91), kad je udovoljeno zahtjevu tužiteljica za diobu putem određivanja idealnih suvlasničkih dijelova tužiteljica u navedenoj nekretnini.

U skladu s navedenim, odlučeno je, temeljem odredbe čl. 393. ZPP, kao u izreci.

U Zagrebu, 5. travnja 2001.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.