Rev-x-246/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 246/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović Ivanišević, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Jasne Brežanski, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. G. iz R., kojeg zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik iz R., protiv tuženice 1. Republika Hrvatska, koju zastupa punomoćnica iz Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci, Građansko-upravni odjel, 2. Primorsko-goranske županije, koju zastupa N. M., dipl. pravnica iz R., 3. Grada Rijeke, kojeg zastupaju punomoćnice J. P. i D. K., odvjetnice iz R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-3964/05 od 11. lipnja 2008., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-2136/94 od 29. rujna 2004., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2009.

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž- 3964/05 od 11. lipnja 2008. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i presudom suda prvog stupnja potvrđena u točkama II., III. i IV. izreke, dok je djelomičnim uvaženjem žalbe prvotuženika preinačena prvostupanjska presuda u točki I. izreke, tako da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom u odnosu na prvotuženicu Republiku Hrvatsku glede isplate iznosa od 108.943,37 kn, sa zakonskom zateznom kamatom pobliže specificiranom u izreci drugostupanjske presude, a odbijen je i sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova u iznosu od 21.563,17 kn.

Naprotiv, tužitelj je obvezan naknaditi prvotuženiku Republici Hrvatskoj parnični trošak u iznosu od 13.840,00 kn.

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci broj P-2136/94 od 29. rujna 2004. bilo je udovoljeno tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 108.943,37 kn, sa zakonskom zateznom kamatom i uz obvezu tuženika da naknadi tužitelju parnični trošak ud 21.563,17 kn, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen (točka II. izreke prvostupanjske presude), dok je u cijelosti odbijen s tužbenim zahtjevom u odnosu na drugotuženika i trećetuženika (točka III. izreke prvostupanjske presude), te obvezan naknaditi parnični trošak tuženiku Gradu Rijeci u iznosu od 19.678,60 kn (točka IV. izreke prvostupanjske presude).

Protiv citirane drugostupanjske presude u odbijajućem dijelu i dosuđujućem dijelu glede parničnog troška u odnosu na Grad Rijeku, reviziju je izjavio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Protivne strane nisu odgovorile na izjavljenu reviziju.

Revizija nije osnovana.

Predmetnom tužbom tužitelj je zatražio isplatu naknade štete u iznosu od 157.013,37 kn, za koju tvrdi da mu je nastala zbog nezakonitog i nepravilnog rada tuženika, a iz razloga poništenja građevinske dozvole.

Drugostupanjski sud, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, utvrđuje i zaključuje da se radilo o poslu državne uprave i da je stoga u predmetnom slučaju pasivno legitimirana Republika Hrvatska, ali smatra da ne postoje pretpostavke za odgovornost prvotužene Republike Hrvatske, u smislu odredaba ranije važećeg čl. 373. st. 2. Zakona o upravi ("Narodne novine" broj 16/78, 50/78, 29/85, 48/85, 41/90, 47/90 i 53a/91), koju odgovornost sada uređuje čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 79/93, 92/96, 48/99, 15/00, 59/01, 190/03 i 199/03).

Obrazlaže to time da okolnost da je izdana građevinska dozvola tužitelju od 21. lipnja 1984., poništena naknadno, nije bila u uzročnoj svezi s nastankom predmetne štete, koju tužitelj utužuje u ovom sporu.

Pri tome se drugostupanjski sud poziva na podatke upravnog spisa broj UP/I-03/5- 8544/85, iz kojeg proizlazi da su tužitelju izdani uvjeti uređenja prostora od 12. svibnja 1983. i da je na temelju tih uvjeta ishođena i građevinska dozvola od 21. lipnja 1984. za adaptaciju, dogradnju i nadogradnju postojećeg stambenog objekta.

Točno je pri tome da je navedena građevinska dozvola poništena rješenjem od 21. lipnja 1985., međutim, iz podataka navedenog upravnog spisa proizlazi, da je tijekom upravnog postupka (radi ponovnog utvrđivanja uvjeta uređenja prostora) tužitelj srušio postojeći stambeni objekt, te na mjestu istog izgradio novi objekt i to kao jedinicu dvojnog stambenog objekta, pa se daljnji upravni postupak vodio radi utvrđivanja uvjeta uređenja prostora sa stajališta uklapanja u prostor bespravno izgrađenog objekta, odnosno jedinice takvog stambenog objekta koji je izgradio tužitelj.

S tim u vezi, utvrđeno je da predmetni objekt nije moguće legalizirati, jer da bi to bilo u suprotnosti s važećim provedbenim planom.

Slijedom svega izloženog, drugostupanjski sud utvrđuje i zaključuje da je tužitelju predmetna građevinska dozvola bila izdana radi adaptacije, dogradnje i nadogradnje postojećeg objekta, ali da je tužitelj izgradio potpuno novi objekt, koji naknadno nije bilo moguće legalizirati, a daljnje štetne posljedice za tužitelja proizašle su upravo iz činjenice bespravno sagrađenog novog objekta.

Stoga drugostupanjski sud zaključuje, da okolnost da je građevinska dozvola poništena, nakon što je na nju stavljena klauzula pravomoćnosti, nije u uzročnoj vezi sa štetom koja je tužitelju nastala na opisani način, tj. povodom bespravne izgradnje novog objekta.

Polazeći od naprijed navedenih utvrđenja, koja vezuju i ovaj revizijski sud, trebalo je prihvatiti kao pravilan zaključak drugostupanjskog suda da između poništenja građevinske dozvole koja je bila izdana tužitelju, a u kojoj okolnosti tužitelj nalazi nezakonit i nepravilan rad tijela državne uprave, i štete koja je nastala tužitelju zbog bespravne gradnje novog objekta, ne postoji uzročna veza, pa već iz tog razloga nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost prvotužene.

Treba istaći da drugostupanjska presuda sadrži zaista iscrpno obrazložene razloge o svim navedenim odlučnim okolnostima, kojima je odgovoreno i na žalbene navode tužitelja, pa stoga nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka, posebno i glede odbijanja tužbenog zahtjeva u cijelosti u odnosu na drugotuženika i trećetuženika.

Nisu stoga ostvareni revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka, a niti je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kad je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen (čl. 385. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03 i 84/08 - dalje: ZPP).

U reviziji tužitelj ponavlja svoje već ranije istaknute navode, kojima i nadalje smatra da mu je šteta nanesena upravo poništenjem građevinske dozvole, a da nije točno da je pristupio izgradnji novog objekta, čime se, u stvari, osporavaju utvrđenja nadležnog upravnog tijela, a djelomično se osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, koji se navodi tužitelja nisu mogli uvažiti kao osnovani u ovom revizijskom postupku.

Slijedom svega izloženog reviziju tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 10. veljače 2009.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.