Legislator Case Law & Legislation
Rev-2450/1994-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal on non-payment of non-material damages for physical and mental pain.

Case Number Rev-2450/1994-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a lower court's partial confirmation of a damages award. The court upheld the first-instance findings that the plaintiff suffered severe physical injuries, intense physical pain, and significant mental anguish due to reduced life activities. The appellate court ruled that the lower courts correctly applied the law to calculate damages for pain and suffering while accounting for the plaintiff's partial contribution to the injury.

Legislator headnote

AI generated

čl. 200. ZOO; čl. 205. ZOO u vezi s čl. 177. st. 3. ZOO; čl. 393. ZPP: The Supreme Court established that non-material damages for physical pain and mental suffering resulting from reduced life activities must be calculated based on expert findings, and the plaintiff's partial contribution to the injury requires a corresponding reduction in the awarded compensation.

Keywords

AI generated
non-material damages physical pain compensation mental suffering assessment contributory negligence reduction reduced life activities supreme court appeal tort liability law

Cited Legislation

AI generated
čl. 200. ZOO
čl. 205. ZOO
čl. 177. st. 3. ZOO
u svezi s čl. 177. st. 3. ZOO, jer je u tom omjeru tužiteljica kao oštećenica pridonjela nastanku štete.
čl. 393. ZPP
Zbog navedenih je razloga revizija tužiteljice primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2450/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i mr. Jasne Brežanski, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. mldb. T., koju zastupa otac B.T., oboje iz Z., kojega zastupa punomoćnik K.A. odvjetnik u Z., protiv tuženika "C. o. " d.d. Z., te K.S. iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 5. listopada 1993. godine, br. Gž-3026/93, kojom je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Zagrebu od 17. studenoga 1992. godine, br. Pn-1418/90., u sjednici održanoj dana 17. prosinca 1996. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice M. mldb. T. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 17. studenog 1992. godine, br. Pn-1418/90. suđeno je:

"I i II tuženici su dužni solidarno platiti tužitejici iznos od 1,697.000 HRD, s zateznom kamatom tekućom od 17. 11. 1992. pa do isplate, u visini prema čl. 277. st. 1. ZOO (dalje: preuzeto kao Zakon RH NN/53/91), kao i nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 50.125 HRD, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 4,747.000 HRD, tužiteljica se odbija."

Presudom i rješenjem Okružnog suda u Zagrebu od 5. listopada 1993. godine, br. Gž-3026/93. odlučeno je:

"Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pn- 1418/90. od 17. studenog 1992. godine, u dijelu kojim je odbijen ostali dio tužbenog zahtjeva u odnosu na I- tuženika "C. o. " d.d. Zagreb, te se odbija žalba I-tuženika "C. o. " d.d. iz Zagreba i potvrđuije navedena presuda u dijelu koji je prihvaćen dio zahtjeva za tjelesne bolove preko 200.000 HRD do 325.000 HRD (za iznos od 125.000 HRD), straha preko 100.000 HRD do 200.000 HRD (za iznos od 100.000 HRD) i duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti preko 400.000 HRD do 1.100,000 HRD (za iznos od 27.000 HRD),

te

za

tuđu njegu i pomoć preko 45.000 HRD do 72.000 HRD (za iznos od 27.000 HRD) kao i odluka o troškovima postupka, a sve u odnosu na I-tuženika "Croatia osiguranje" d.d. Zagreb."

"Uvažuje se žalba II-tuženika S.K. u cijelosti i ukida navedena presuda u odnsou na tog tuženika u dijelu kojim je tužbnei zahtjev prihvaćen uključujući odluku o troškovima postupka (toč. I. izreke u odnosu na tog tuženika), te se djelomično uvažuje žalba tužiteljice i ukida navedena presuda u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva u odnosu na II-tuženika (toč. II. izreke), te se u navedenim dijelovima predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje."

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i glede odluke o parničnom trošku reviziju su izjavili tužiteljica zbog bitne povrede parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predložila da sud reviziju prihvati i pobijanu presudu preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti s time da je zatražena i naknada parničnog troška uključujući i troškove revizijskog postupka.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužiteljica sud prvog stupnja dostavio je primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje: ZPP) na odgovor tuženici i na izjašnjenje nadležnom Državnom odvjetništvu.

Tuženici nisu odgovorili na izjavljenu reviziju tužitlejica niti se o istoj izjasnio Držvani odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nalazi da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Neosnovana je tvrdnja revidentice o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer je sud drugog stupnja uzeo u obzir sve odlučne okolnosti, pa tako i "sve zaostale posljedice i popratne tegobe u vidu smanjenja životnih aktivnosti".

Upravo zbog posljedica zadobivenih povreda koje je pretrpjela tužiteljica je i izostajala iz škole (što je utvrđeno i nalazom i mišljenjem vještaka o trajanju liječenja kao i saslušanjem tužiteljice), pa i tu posljedicu sud drugog stupnja ocijenjivao kad je odlučivao o visini naknade nematerijalne štete.

Zbog navedenih se razloga nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Neosnovano revidentica tvrdi da se pobijani dio presude temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zbog toga ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP).

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužiteljica u štetnom događaju 27. veljače 1989. godine, zadobila teške tjelesne povrede u vidu prijelom kostiju lijeve potkoljenice,

- da je zbog zadobivene povrede tužiteljica trpjela fizičke bolove jakog intenziteta 8 - 10 dana, srednjeg intenziteta oko 10 dana povremeno, te bolove slabog intenziteta u trajanju od oko 3 mjeseca,

- da je tužiteljici kao trajna posljedica zbog tjelesnog povređivanja ostalo smanjenje životnih i radne sposobnosti (ograničeni i bolni pokretni lijevog koljena iz skočnog zgloba, te narušena spontanost i oskudnija verbalna komunikacija) što dovodi do smanjenja životnih aktivnosti 15% do 20%,

- da je tužiteljica u vrijeme povređivanja bila stara 11 godina, te da je pretrpjela strah u situaciji neposredne životne ugroženosti koji strah je bio jačeg intenziteta i kratkog trajanja, te strah koji potječe od tjelesnih povreda i posljedica koji je bio jačeg intenziteta i trajao 4 - 5 dana, srednjeg intenziteta u trajanju 8 - 10 dana, nakon čega se nastavlja stanje straha u vidu bojazni i zabrinutosti koje je trajalo daljnja 2 mjeseca. Iz nalaza i mišljenja vještaka na koje stranke nisu imale primjedbi, a temeljem kojega su nižestupanjski sudovi utvrdili pravno odlučne okolnosti za utvrđivanje osnovanosti i visine pojedinih vidova nematerijalne štete proizlazi da je tužiteljica liječena od 27. studenog 1989. godine, do 3. ožujka 1990. godine, (sadrena imobilizacija pa medicinska rehabilitacija u Krapinskim toplicama).

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi, i po ocjeni ovoga suda, pravilno, vodeći o svim kriterijima i mjerilima propisanim čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94. i 7/96. - dalje ZOO), utvrdili visinu naknade štete koju je tužiteljica pretrpjela zbog pretrpljenih fizičkih boli u iznosu od 650.000 HRD (650,00 kn) s osnova pretrpljenog straha u visini od 400.000 HRD (400,00 kn) i s osnova duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 2.200,000 HRD (2.200,00 kn).

Revidentica, dakle, neosnovano smatra da je utvrđena visina naknade nematerjalne štete prenisko odmjerena.

Na revizijske navode valja odgovoriti da bugitak školske godine nije posebna osnova za priznavanje naknadne nematerijalne štete već se uzima u obzir pri utvrđivanju naknade za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti. Kako je sud drugog stupnja u obrazloženju naveo da je prilikom utvrđivanja visine štete s osnova duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti imao u vidu sve zaostale posljedice vezane uz tužiteljičino povređivanje to je imao u vidu i posljedice uzrokovane dugotrajnim liječenjem kao što je nepolaženje škole u svezi s tim i gubitak školske godine.

Visinu naknade nematerijalne štete nižestupanjski su sudovi pravilno snizili za 50% primjenom čl. 205. u svezi s čl. 177. st. 3. ZOO, jer je u tom omjeru tužiteljica kao oštećenica pridonjela nastanku štete.

Zato se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Zbog navedenih je razloga revizija tužiteljice primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 17. prosinca 1996.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.