Croatian Supreme Court allows loan repayment in installments with exchange rate on payment date.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially overturned lower court judgments regarding a loan dispute between two private individuals. The lower courts had incorrectly applied the exchange rate on the contract date rather than the payment date, violating the Civil Procedure Act. The court ruled that the borrower must repay the 30,000 DEM loan using the exchange rate valid on the day of payment, plus interest and costs.
Legislator headnote
AI generatedZPP čl. 2. st. 1.; čl. 395. st. 1.; čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 1. i 155.; When a loan is denominated in foreign currency, the debtor must repay the equivalent in local currency using the exchange rate valid on the day of payment, not the day of the contract.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1116/1992-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanislava Plazonića, Vladimira Drakulića i Stanka Hautza kao članova vijeća, pravnoj stvari tužitelja S.L. iz Z., B. …, kojeg zastupa punomoćnik S.R., odvjetnik iz V., protiv tuženika M.P. iz V., R. K. …, kojeg zastupa punomoćnik M.K., odvjetnik iz V., radi povrata zajma, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Varaždinu od 9. prosinca 1991. br. Gž 1421/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu od 3. srpnja 1991. br. P 269/91, u sjednici održanoj dana 1. srpnja 1993.,
p r e s u d i o j e:
Prihvaća se revizija te preinačuju presuda Okružnog suda u Varaždinu od 9. prosinca 1991. br. Gž 1421/91 i presuda Općinskog suda u Varaždinu od 3. srpnja 1991. br. P 269/91 u pobijanom dijelu tako da se nalaže tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju u hrvatskim dinarima protuvrijednost za 30.000 DEM po prodajnom bankovnom tečaju u mjestu ispunjenja važećem na dan isplate s zateznom kamatom po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge u DEM po viđenju počam od 20. prosinca 1990. do isplate i na ime troškova cijelog postupka iznos od 74.230 hrvatskih dinara.
O b r a z l o ž e n j e
Drugostepenom presudom, pored ostaloga, odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu dinarske protuvrijednosti za 30.000 DEM po tečaju važećem na dan isplate s pripadajućom zateznom kamatom od 20.XII. 1990. do isplate, te kojom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati dinarsku protuvrijednost za 30.000 DEM prema tečaju koji je važio na dan 29.VIII. 1990., tj. na dan sklapanja ugovora, dakle 210.000 dinara s kamatom, kako je to pobliže navedeno u stavku drugom te presude i kojom je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene troškove postupka u iznosu od 33.880 dinara.
Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj pobijajući je u navedenom dijelu u kojem je potvrđena presuda suda prvog stupnja zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj je predložio da pobijane presude budu preinačene na način da se naloži tuženiku da mu plati utuženi iznos deviza preračunat u dinare u momentu isplate s zakonskom zateznom kamatom uz priznanje svih troškova spora i revizije.
Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se je Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji.
Revizija je osnovana.
Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet ovog spora je konačno opredijeljeni zahtjev tužitelja da mu tuženik temeljem ugovora o zajmu od 29.VIII. 1990. plati iznos od 30.000 DEM u dinarskoj protuvrijednosti po tečaju važećem na dan isplate s zateznom zakonskom kamatom od 20.XII. 1990. kada je tuženik zapao u zakašnjenje s povratom zajma.
Ispitujući pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom u granicama razloga navedenih u reviziji, a pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92) - dalje ZPP, ovaj revizijski sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
U postupku je utvrđeno da je tužitelj 29.VIII. 1990. predao tuženiku u zajam 30.000 DEM, da se je tuženik obvezao da će u zajam primljeni iznos DEM vratiti tužitelju do 20.XII. 1990. i da tuženik nije tužitelju vratio navedeni primljeni iznos DEM u ugovorenom roku a niti nakon što ga je tužitelj više puta opomenuo da mu vrati pozajmljeni iznos.
Sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužitelja odbili s tužbenim zahtjevom za isplatu dinarske protuvrijednosti za 30.000 DEM po važećem tečaju na dan isplate i kada su mu dosudili dinarsku protuvrijednost za navedeni iznos DEM po tečaju koji je važio na dan sklapanja predmetnog ugovora o zajmu.
Na dan sklapanja navedenog ugovora o zajmu bio je na snazi Zakon o privremenim mjerama o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", br. 53/91) - dalje ZPM koji se je počeo primjenjivati 1.I. 1990. i primjenjivao se do 21.XII. 1990.
Raspolaganje devizama bilo je uređeno odredbom čl.15. ZPM.
Tom odredbom bilo je propisano da je zabranjena kupnja i prodaja deviza između domaćih osoba i između domaće osobe i strane osobe u Jugoslaviji izvan jedinstvenog deviznog tržišta.
S obzirom da iz navedene odredbe ZPM ne proizlazi da je bilo zabranjeno davanje deviza u zajam pa je stoga pravno valjan navedeni ugovor o zajmu sklopljen između tužitelja i tuženika kojeg su predmetom obveze bile strana valuta (DEM) i takav se ugovor može ispuniti u stranoj valuti.
Budući da je tužitelj, kao zajmodavac, imao pravo tražiti od tuženika, kao zajmoprimca, vraćanje pozajmljenog iznosa strane valute (DEM), a kada je to pravo imao onda ima i pravo tražiti dinarsku protuvrijednost te valute po prodajnom bankovnom tečaju u mjestu plaćanja važećem na dan vraćanja zajma.
Kako se je tužitelj konačno opredijelio na zahtjev za isplatu dinarske protuvrijednosti za 30.000 DEM po tečaju važećem na dan isplate stoga je uz poštivanje odredbe čl. 2. st. 1. ZPP i temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP valjalo preinačiti pobijane presude u navedenom dijelu i naložiti tuženiku da tužitelju plati u hrvatskim dinarima protuvrijednost za 30.000 DEM po prodajnom bankovnom tečaju u mjestu ispunjenja važećem na dan isplate.
S obzirom da je tuženik pao u zakašnjenje s povratom zajma 20.XII. 1990., pa stoga tužitelju od toga dana i pripada pravo na zateznu kamatu kako je to navedeno u izreci ove presude.
Odluka o troškovima cijelog postupka se temelji na odredbi čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 1. i 155. ZPP.
Tužitelju su priznati troškovi na ime naknade za plaćenu sudsku taksu na tužbu, presudu suda prvog stupnja, žalbu, presudu suda drugog stupnja i reviziju, te na ime nagrade i naknade troškova punomoćniku za zastupanje u postupku pred sudom prvog stupnja, za sastav tužbe i podneska od 28.III. 1991. po mjerodavnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
Ostali troškovi tužitelju nisu priznati zato jer ih nije određeno naveo kako u žalbi tako ni u reviziji, a što je bio dužan u smislu odredbe čl. 164. st. 2. ZPP da bi se i o njima moglo odlučiti prema čl. 164. st. 1. ZPP.
U Zagrebu, 1. srpnja 1993.
Predsjednik vijeća:
Đorđe Bjegović, v.r.