Revr-99/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 99/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, predsjednika vijeća, Nenada Perina, Željka Glušića, Renate Šantek i Gordane Jalšovečki, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz V. G., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gžr-86/10-2 od 17. studenoga 2010., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj P-1356/08-11 od 18. studenoga 2009., u sjednici održanoj 23. ožujka 2011.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja M. B. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženice, preinačena je prvostupanjska presuda te je odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj na ime razlike bruto plaće od tuženice traži isplatu iznosa od 46.618,68 kuna s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose glavnice od dospijeća do isplate te naknadu troškova parničnog postupka sa pripadajućom zateznom kamatom (točka I. izreke), a tužitelju je naloženo da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.320,00 kuna (točka II. izreke). Istom odlukom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška nastalog podnošenjem odgovora na žalbu (točka III. izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), navodeći da odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, s obzirom da o tom pitanju revizijski sud nije zauzeo shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, ukine drugostupanjsku presudu i da predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj traži naknadu troška nastalog podnošenjem revizije.

Revizija nije osnovana.

Ovaj revizijski sud ispitao je, u skladu s odredbom čl. 392.a st. 2. ZPP, koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08), pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 46.618,68 kuna, koji predstavlja obračunatu razliku bruto plaće za razdoblje od 15. siječnja 2006. do 15. travnja 2008., između radnog mjesta vođe ophodnje, na koje je tužitelj raspoređen rješenjem i plaće propisane za radno mjesto vođe ekipe za očevide u cestovnom prometu i kriminalističkog tehničara, poslove kojeg radnog mjesta je tužitelj, po nalogu nadređenog, obavljao u spornom razdoblju, a koja radna mjesta su višeg stupnja složenosti u odnosu na radno mjesto vođe ophodnje.

Materijalnopravno pitanje koje je tužitelj naveo u reviziji jest:

- pripada li državnom službeniku pravo na razliku plaće između plaće koja je određena za radno mjesto na koje je službenik raspoređen rješenjem o rasporedu na radno mjesto u odnosu na plaću za poslove radnog mjesta koje je obavljao po nalogu nadređenog rukovoditelja?

Na temelju činjeničnih utvrđenja da je tužitelj zaposlen kod tuženice, da je rješenjem raspoređen na radno mjesto vođe ophodnje u Policijskoj postaji …, za koje radno mjesto je primao plaću, a da je u utuženom razdoblju obavljao i poslove višeg stupnja složenosti, odnosno poslove vođe ekipe za očevide u cestovnom prometu i kriminalističkog tehničara, drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio je tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbe čl.63. st. 1. čl. 76. st. 1. i čl. 80. st. 1. i 3. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07 i 27/08 – dalje: ZDS) ocijenivši da tužitelju ne pripada pravo na razliku plaće između plaće za radno mjesto vođe ophodnje na koje je raspoređen rješenjem i plaće za radno mjesto vođe ekipe za očevide u cestovnom prometu i kriminalističkog tehničara, koje poslove je privremeno obavljao, a koja je za njega povoljnija.

Prema pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda takav pravni zaključak je pravilan. Prema odredbi čl. 79. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 129/00 i 41/08 - dalje: ZP) na položaj, prava, obveze i odgovornosti policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova primjenjuju se propisi o državnim službenicima, ako tim zakonom ili propisima donesenim na temelju njega nije drukčije određeno. Policijski službenik ima plaću radnog mjesta na koje je raspoređen (arg. iz čl. 85. ZP).

Prava državnih službenika od 1. siječnja 2006. nadalje propisuje ZDS.

Odredbom čl. 63. st. 1. ZDS propisano je da o rasporedu na radno mjesto te o drugim pravima i obvezama službenika, kao i prestanku državne službe odlučuje rješenjem čelnik tijela ili osoba koju on za to pisano ovlasti, a prema odredbi st. 3. toga članka to rješenje je upravni akt. Nadalje, propisano je da državni službenik može u smislu odredbe čl. 76. st. 1. u vezi s čl. 80. st. 1. i 2. ZDS po potrebi službe biti premješten na drugo radno mjesto u istom ili drugom državnom tijelu, u istom ili drugom mjestu rada, pod uvjetima utvrđenim tim Zakonom i u tom slučaju ima pravo na plaću koja je za njega povoljnija.

Iz citiranih odredbi proizlazi da o rasporedu na radno mjesto, o premještanju na drugo radno mjesto i o drugim pravima i obvezama službenika (a pravo državnog službenika na plaću je jedno od temeljnih prava), rješenjem, koje je upravni akt, odlučuje čelnik tijela.

Službeniku se samo na temelju rješenja koje donese čelnik tijela, može isplaćivati plaća. Stoga službenik koji je na temelju naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto dok ne ishodi navedena rješenja.

U slučaju nedonošenja rješenja, njegovo donošenje se može ishoditi u skladu s odredbom čl. 218. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 103/96) podnošenjem žalbe drugostupanjskom tijelu, a to tijelo je prema odredbi čl. 64. ZDS Odbor za državnu upravu.

Sama činjenica da je tužitelj na temelju naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta, odnosno poslove vođe ekipe za očevide u cestovnom prometu i kriminalističkog tehničara bez pisanog rješenja o privremenom premještaju na to radno mjesto, prema pravnom shvaćanju ovoga suda ne može predstavljati osnovu za stjecanje njegovog prava na isplatu plaće tog radnog mjesta.

Kako tužitelj nije ishodio ta rješenja, tužitelj nije stekao pravo na isplatu plaće za poslove radnog mjesta vođe ekipe za očevide u cestovnom prometu i kriminalističkog tehničara, koje poslove je privremeno obavljao pa je drugostupanjski sud pravilno preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.

Pozivanje tužitelja na odredbu čl. 46. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 93/08, 93/08 i 23/09 - dalje: KUDSN) i tumačenje tog članka od strane zajedničke komisije nije od utjecaja na prethodno izneseni stav revizijskog suda. Ovo stoga što ta odredba regulira prava službenika koji:

- kao zamjena obavlja poslove višeg stupnja složenosti od onih koje inače obavlja po rješenju o rasporedu na određene poslove,

- u razdoblju od najmanje 7 dana do najviše 30 dana,

- pri čemu i u ovom slučaju čelnik tijela mora donijeti rješenje o plaći (čl. 46. st. 2. KUDSN), a što nijedno nije situacija u konkretnom slučaju budući je tužitelj poslove višeg stupnja složenosti obavljao duže od 30 dana i to ne kao zamjena za odsutnog službenika ili radi nekog hitnog slučaja, a čelnik tijela nije, iako je morao, donio rješenje o plaći.

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 23. ožujka 2011.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.