III Kr-16/2019-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 16/2019-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Damire Delost kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. D. I., zbog kaznenog djela iz čl. 311. st. 2. u vezi sa st. 1. i dr. Kaznenog zakona (''Narodne novine'' broj 110/97, 27/98 – ispravak, 50/00 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05 – ispravak, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11 i 77/11 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: KZ/97), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 1. veljače 2018. broj K-959/2015-46 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 18. listopada 2018. broj Kž-154/2018-4, u sjednici održanoj 22. svibnja 2019.

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev os. D. I. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom, koju čine u uvodu citirane presude Općinskog suda u Osijeku i Županijskog suda u Osijeku, os. D. I. je zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude pravodobno je podnio osuđenik putem branitelja N. P. i A. B. (dva podneska) iz osnova iz čl. 517. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje: ZKP/08) i povreda temeljnih ljudskih sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom i zakonom, s prijedlogom da se pravomoćna presuda preinači na način

III Kr 16/2019-3

da se protiv njega optužba odbije, odnosno, ukinu obje pobijane presude i predmet vrati Općinskom sudu u Osijeku na ponovno suđenje i odluku.

Postupajući u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. ZKP/08, prvostupanjski sud je primjerak zahtjeva sa spisom dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u odgovoru na zahtjev navelo da zahtjev smatra neosnovanim.

Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske uredno je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen osuđeniku i njegovom branitelju.

Zahtjev nije osnovan.

Osuđenik u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude u pogledu povrede kaznenog zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/08 ističe iste povrede zastare kaznenog progona i pravomoćno presuđene stvari iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08 koje je isticao i u žalbi protiv prvostupanjske presude i na koje mu je drugostupanjski sud odgovorio vrlo stručno i argumentirano.

Naime, osuđenik u pogledu zastare kaznenog progona ustrajava u tvrdnji da je u konkretnom slučaju za predmetno kazneno djelo iz čl. 224. st. 4. KZ/97, za koje je zapriječena kazna zatvora a u trajanju od šest mjeseci do pet godina, nastupila tzv. relativna zastara kaznenog progona. Osuđenik ovaj prigovor argumentira tvrdnjom da su predmetna kaznena djela počinjena u ožujku 2004., a kako je bio u pitanju rok od pet godina iz čl. 19. st. 1. alineja 4. KZ/97, to proizlazi da je relativna zastara nastupila u ožujku 2009., dakle prije nego li je protiv njega podignuta optužnica 23. prosinca 2009.

Međutim, kao što je osuđeniku ispravno drugostupanjski sud na ovaj prigovor odgovorio, u konkretnom slučaju, s obzirom da je Državno odvjetništvo u Münchenu u odnosu na predmetna kaznena djela već tijekom 2005. i 2006. poduzimalo protiv osuđenika određene dokazne radnje (npr. str. 285.-295. i dr.), a u Republici Hrvatskoj je Državno odvjetništvo u Đakovu od nadležnih tijela progona Savezne Republike Njemačke protiv osuđenika preuzelo kazneni pogon i 28. studenog 2008. predložilo sudu provođenje određenih istražnih radnji (str. 251.-253.), nakon čega je 10. prosinca 2008. ispitan osuđenik (str. 255.- 256.), evidentno je da je prije nastupa relativne zastare bio prekinut tijek relativne zastare kaznenog progona. U navedenim okolnostima, u režimu važenja prethodnog KZ/97, moglo se govoriti samo o tzv. apsolutnoj zastari iz čl. 20. st. 6. KZ/97, koji je za navedena kaznena djela iznosio 10 godina i koja bi nastupala u ožujku 2014. Međutim, kako je 1. siječnja 2013. na snagu stupio novi Kazneni zakon (''Narodne novine'' broj 125/11 i 144/12 – dalje: KZ/11), to se sukladno odredbi čl. 86. KZ/11 u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba iz čl. 81. st. 1. alineja 4. KZ/11 koja za predmetno kazneno djelo propisuje rok zastare u trajanju od 15 godina i odredba iz čl. 81. st. 3. KZ/11 koja navedeni zastarni rok produljuje za još dvije godine, jer je u međuvremenu bila donesena prvostupanjska presuda, tako da nema govora o tome da je u ovom predmetu nastupila zastara kaznenog progona.

I u odnosu na daljnji prigovor osuđenika, o povredi kaznenog zakona na njegovu štetu zbog pravomoćno presuđene stvari, osuđeniku su prvostupanjski i drugostupanjski sud pravilno ukazali da pitanje odustanka od progona državnog odvjetnika u M. nije relevantno budući predmetnu optužbu u Republici Hrvatskoj zastupa ovlašteni tužitelj u Republici

III Kr 16/2019-3

Hrvatskoj i on od nje nije odustao. Osim toga, treba istaknuti da se sama izjava državnog odvjetnika u Saveznoj Republici Njemačkoj, povodom koje nije donesena nikakva sudska odluka, ne može smatrati pravomoćno presuđenom stvari, u smislu res iudicata.

Prema tome, iz navedenih razloga nije osnovan zahtjev osuđenika podnesen na temelju čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/08 jer u pravomoćnoj presudi sud prvog stupnja nije povrijedio kazneni zakon u odredbi čl. 469. toč. 3. ZKP/08, a s obzirom da je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude odgovorio na žalbene prigovore koji se tiču pitanja zastare, nije povrijeđeno osuđenikovo pravo na pošteno suđenje, kako se to u ovom dijelu zahtijeva neosnovano sugerira.

Nadalje, nije u pravu osuđenik kada u zahtjevu tvrdi da mu je u provedenom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90, 135/97, 8/98 – pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 – pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst, 55/01 – ispravak, 76/10, 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14) i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'' broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst i 8/99 - ispravak), sve u smislu odredbe čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08, jer je drugostupanjski sud u obrazloženju odgovorio na sva bitna činjenična i pravna pitanja i stoga se ne radi o arbitrarnoj odluci.

Naime, sud prvog stupnja je raspravu koja je održana 9. i 29. siječnja 2018. održao u odsutnosti uredno obaviještenog osuđenika ispravno se pozivajući na odredbu čl. 404. st. 5. ZKP/08, a drugostupanjski je sud na žalbene prigovore da je optuženiku time povrijeđeno pravo na obranu iznio argumentirane razloge ukazujući zašto žalbu u tom dijelu ne nalazi osnovanom.

Dakle, iako je točno da je branitelj osuđenika na raspravi od 9. siječnja 2018. predao u spis medicinsku dokumentaciju (list 128.) iz koje bi proizlazilo da je 4. siječnja 2018. operiran i da zbog toga nije mogao pristupiti, ali nije tražio zbog toga odgodu rasprave, sud prvog stupnja je pravilno pozivom na citiranu procesnu odredbu raspravu održao u njegovoj odsutnosti ukazujući da je osuđenik u toku postupka ispitan te se očitovao o optužbi, ispravno ocjenjujući da njegova prisutnost u navedenim okolnostima nije bila nužna.

Naime, ova ocjena suda prvog i drugog stupnja o mogućnosti održavanja rasprave 9. i 29. siječnja 2018. u odsutnosti osuđenika je potpuno ispravna jer se on na sve tvrdnje optužbe, koji se do kraja dokaznog postupka nisu u bitnom mijenjali, očitovao iznoseći argumentaciju zašto ih osporava, a svjedok B. B., koji je ispitan 9. siječnja 2018., iskazivao je u biti na nesporne okolnosti podizanja novca u banci s osuđenikom, tako da se osuđujuća presuda i ne temelji isključivo, odnosno u pretežitom dijelu na ovom dokazu. Stoga se ne radi o povredi osuđenikovog prava na obranu na raspravi, kako se to pogrešno navodi u zahtjevu osuđenika.

Pogrešna konstatacija suda prvog stupnja (str. 4., 3. i 4. odlomak) da je osuđenik iznosio obranu 21. rujna 2017. (list 116.) i da je ispitan na kraju dokaznog postupka, iako je on obranu iznosio samo 10. prosinca 2008. u predmetu Kir-1048/08 (list 255.-256.) i na raspravi održanoj 12. lipnja 2015. (list 42.) nije od važnosti i stoga izostanak razloga o ovim žalbenim prigovorima u drugostupanjskoj presudi također nema to značenje povrede prava na obrazloženu odluku, kako to pogrešno smatra osuđenik.

III Kr 16/2019-3

Jednako tako, nije počinjena povreda prava na pravično suđenje zbog neobrazlaganja drugostupanjskog suda odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Naime, drugostupanjski sud je u obrazloženju presude (str. 6., 2. odlomak) naveo iz kojih razloga prihvaća kao pravilna utvrđenja suda prvog stupnja da je osuđenik u inkriminiranom razdoblju u banci podigao 1.500.000,00 eura lažno prikazavši da je vlasnik numeričkog računa broj 929-657-124 na ime M. P., a na koji su prethodno knjiženi prispjeli čekovi oštećenika na iznos od 1.569.445,70 eura. Kroz ovakve navode obrazloženja sud drugog stupnja se u biti očituje na žalbene prigovore u vezi odluke prvostupanjskog suda o imovinskopravnom zahtjevu jer je evidentno da je za trgovačko društvo S. A. d.o.o. M. trenutkom uplate čekova na lažni račun osuđenika oštećeno za iznos od 1.569.445,70 eura, neovisno o tome što je kritične zgode osuđeniku banka isplatila u gotovini 1.500.000,00 eura. Prema tome, i u ovom dijelu odluka drugostupanjskog suda nije arbitrarna i stoga gledajući konkretan kazneni postupak u cjelini, osuđeniku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno citiranim konvencijskim i ustavnim pravom.

S tim u vezi, kraj činjenice da je u ovom kaznenom postupku koji je preuzet putem međunarodne pravne pomoći od SR Njemačke gdje je predmetno kazneno djelo počinjeno i gdje je od strane oštećenog trgovačkog društva i podnesena kaznena prijava od strane Odvjetničkog ureda L. k. iz M., s zahtjevom za naknadu štete u navedenom iznosu od 1.569.445,70 (list 289.), formalni propust da se pročita odštetni zahtjev u ovom kaznenom postupku također ne utječe na pravičnost ovog kaznenog postupka u cjelini.

Osuđenik pogrešno u zahtjevu tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na obranu i time što je od strane uređujućeg suca pročitana njegova obrana koju je dao u tijeku istrage pred drugim sucem, jer u datim okolnostima, kada je došlo izmjene raspravnog suca, ne postoji procesna zapreka da se pročita obrana osuđenika u postupku koji se provodi u odsutnosti optužene osobe i time se ne povređuje načelo neposrednosti.

Jednako tako, predmetni kazneni postupak, gledajući u njegovoj cjelini, nije bio nepošten niti u smislu povrede konfrotacijskog prava, kako to pogrešno smatra osuđenik, jer to što je sud prvog stupnja pročitao zapisnik o iskazu svjedoka I. I., koji je nedostupan, ali je prethodno bio ispitan u SR Njemačkoj bez nazočnosti osuđenika i njegovog branitelja, i to što osuđenik osobno nije mogao postavljati pitanja niti svjedocima optužbe M. H. i B. B., ne dovodi u pitanje pravednost ovog kaznenog postupka u cjelini. Naime, u biti sud prvog stupnja iskaz svjedoka I. I. ne prihvaća u potpunosti (uzima ga dvojbenim) i ne temelji svoje zaključke u odnosu na odlučne činjenice na tom dokazu (kao niti na iskazima svjedoka H. i B.), već osuđujuću presudu temelji prvenstveno na materijalnim dokazima (dokumentaciji i fotografijama nadzornih kamera u banci) te iskazima svjedoka M. W. (čiji je iskaz pročitan uz suglasnost stranaka) koji je prepoznao osuđenika kao osobu koja je podigla sporne iznose novaca u banci, a koju okolnost uostalom niti sam osuđenik ne osporava. Dakle, niti u ovom pravcu nije osnovana prigovor o povredi osuđenikovog konfrotacijskog prava, odnosno prava na pravično suđenje.

U ostalom dijelu zahtjev osuđenika se odnosi na prigovore činjeničnog karaktera i na odluku o kazni (ne odnosi se na prekoračenje ovlasti suda u vezi izricanja kazne), zbog kojih osnova se ovaj izvanredni pravni lijek, u smislu odredbe čl. 517. st. 1. ZKP/08, ne može podnositi.

III Kr 16/2019-3

Iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08, odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 22. svibnja 2019.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Damira Delost, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.