Rev-1401/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1401/1997-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak- Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz D. R., koga zastupa punomoćnik R. D.-D., odvjetnica iz K., protiv H.-H. željenice Z., radi povrata na radno mjesto i naknade razlike u plaći, rješavajući reviziju izjavljenu po tužitelju protiv pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Karlovcu od 5. veljače 1997. br. Gž-11/97 kojom je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Karlovcu od 3. rujna 1996. br. P-1531/94, u sjednici održanoj dana 18. rujna 1997. godine,

r i j e š i o j e:

Obje nižestupanjske odluke - rješenje Županijskog suda u Karlovcu od 5. veljače 1997. br. Gž-11/97 i rješenje Općinskog suda u Karlovcu od 3. rujna 1996. br. P-1531/94 ukidaju se i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba tužitelja kao nepravovremena, te ujedno tužitelj obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 326,00 kn. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

Protiv navedenog pravomoćnog drugostupanjskog rješenja tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijano rješenje preinači u smislu revizijskih navoda odnosno podredno predlaže, da se obje nižestupanjske odluke ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (nastavno: ZPP) primjerak pravovremene i potpune revizije tužitelja dostavio protivnoj stranci i nadležnom državnom odvjetniku, ali protivna stranka nije odgovorila na reviziju, niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je dopuštena.

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno dovršen, a prema st. 2. iste zakonske odredbe revizija protiv rješenja iz st. 1. ovog članka nije dopuštena u sporovima u kojima ne bi bila dopuštena revizija protiv pravomoćne presude (čl. 382. st. 2. i 3. ZPP).

U ovom slučaju pobijanim drugostupanjskim rješenjem postupak je pravomoćno završen, a revizija bi u ovoj pravnoj stvari bila dopuštena protiv pravomoćne presude, jer se radi o sporu iz radnog odnosa (čl. 382. st. 4. toč. 2. ZPP).

Revizija je osnovana.

Iz onih navoda revizije u kojima se ističe, da nije bilo mjesta odbacivanju tužbe jer da je zahtjev za vraćanje tužitelja na njegovo ranije radno mjesto pravovremeno podnesen sudu nakon što je prethodno iscrpljen pravni put kod tuženika, a da se glede novčanog potraživanja primjenjuju propisi o zastari potraživanja - treba zaključiti da revident u tom pravcu ističe i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U postupku nije bilo sporno, da je tuženik svojim rješenjem od 16. kolovoza 1991. rasporedio tužitelja sa radnog mjesta "nadzornik pruge" u D.R. na radno mjesto "tehnički pomoćnik" u K., te nije sporno da tužitelj nije zatražio zaštitu prava protiv navedene odluke tuženika o rasporedu na novo radno mjesto.

Nije sporno, da je tužitelj podnio tuženiku 14. 9. 1994. godine zahtjev za vraćanje na ranije radno mjesto "nadzornik pruge" i za isplatu razlike u plaći koju je primao na radnom mjestu "tehničkog pomoćnika" u odnosu na plaću koju bi ostvario na radnom mjestu "nadzornik pruge".

Tuženik je takav zahtjev tužitelja kao neosnovan odbio svojim dopisom od 27. 9. 1994. godine za koji tužitelj tvrdi da ga je primio 29. 9. 1994., a na takav odgovor tužitelj ističe da je uložio tuženiku zahtjev za zaštitu prava dana 14. 10. 1994. na koji da tuženik nije odgovorio pa je stoga ustao s tužbom pred sudom 14. 11. 1994. godine.

Prvostupanjski sud smatra, da je tužitelj trebao pobijati odluku tuženika o rasporedu tužitelja na novo radno mjesto donesenu 16. 8. 1991. pa kako nije takvu odluku pobijao nalazi, da tužitelju ne pripada pravo otvarati nove rokove za pobijanje odluke o rasporedu, jer smatra da je to predmetom spora, dok drugostupanjski sud smatra, da je tužitelj bio dužan zatražiti zaštitu pred sudom u roku od 15 dana od primitka odluke tuženika od 27. 9. 1994., a da je tužitelj tužbu podnio sudu tek 15. 11. 1994. godine, dakle po proteku navedenog roka zbog čega smatra da je prvostupanjska odluka o odbacivanju tužbe kao nepravovremene pravilna i zakonita.

Spomenuti pravni pristup nižih sudova glede pravovremenosti tužbe, ovaj Vrhovni sud smatra pogrešnim.

Prvenstveno valja istaknuti da se pitanje pravovremenosti tužbe u ovoj pravnoj stvari treba cijeniti primjenom mjerodavnih odredbi ranijeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (nastavno: ZOPRO) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, a ne primjenom odredbi sada važećeg Zakona o radu ("NN" br. 38/95) kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud pozivajući se pritom na odredbu čl. 240. spomenutog Zakona o radu, jer bi takav pristup u konkretnom slučaju bio na štetu tužitelja kao zaposlenika pa prema tome i protivan spomenutoj odredbi čl. 240. st. 1. Zakona o radu.

Prema odredbi čl. 80. st. 1. bivšeg ZOPRO radnik je imao pravo nadležnom organu u organizaciji odnosno poslodavcu podnositi zahtjeve radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, a i pravo na prigovor protiv odluke što ih ti organi donose o njegovom pravu, obvezama i odgovornostima.

Prigovor se prema st. 2. iste zakonske odredbe podnosi u roku od 15 dana od uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od dana kada je saznao za povredu prava.

Prema čl.

81. ZOPRO nadležni organ u organizaciji odnosno poslodavac dužan je o zahtjevu odnosno prigovoru radnika odlučiti u roku od 30 dana od podnošenja zahtjeva odnosno prigovora. Prema odredbi čl.

83. st.

1. ZOPRO radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva odnosno prigovora ima pravo u idućem roku od 15 dana tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Prvostupanjski sud pogrešno smatra da se u ovom slučaju radi o pobijanju odluke tuženika od 16. 8. 1991. o rasporedu tužitelju na drugo radno mjesto, jer po nalaženju ovog Vrhovnog suda tužitelj je zatražio između ostalog izmjenu odluke o rasporedu povratom na svoje ranije radno mjesto "nadzornik pruge" svojim podneskom upućenim tuženiku 14. 9. 1994. godine koji se ima smatrati zahtjevom radnika radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa (čl.

80. st.

1. ZOPRO) na koji je tuženik negativno odgovorio svojim podneskom od 27. 9. 1994. - što treba uzeti kao odbijanje takvog zahtjeva. Stoga imajući u vidu ranije citirane propise tužitelju je pripadalo pravo podnijeti prigovor tuženiku u roku od 15 dana od uručenja odluke tuženika, a prema navodima tužbe tužitelj je pravovremeno podnio prigovor tuženiku 14. 10. 1991. na spomenutu odluku tuženika od 27. 9. 1991., za koju tvrdi da mu je dostavljena 29. 9. 1991. godine - pa kako tuženik nije odlučio o prigovoru tužitelja u daljnjem roku od 30 dana od podnošenja zahtjeva, to je tužitelj podnio tužbu sudu putem preporučene pošiljke predane pošti 14. 11. 1994. koja je zaprimljena na sudu 15. 11. 1994.

što bi ako su točni navodi tužbe ukazivalo da su na strani tužitelja ostvarene sve procesne pretpostavke za traženje sudske zaštite glede zahtjeva za povrat na ranije radno mjesto. Međutim zbog pogrešnog pravnog pristupa niži sudovi nisu raspravili i utvrdili kada je tužitelju dostavljena odluka tuženika od 27. 9. 1994. odnosno da li je to bilo 29. 9. 1994. i da li je tužitelj protiv takve odluke podnio prigovor tuženiku dana 14. 10. 1994. kako tvrdi u tužbi. Kako je tužitelj i u žalbi iznio prigovore glede (ne) pravovremenosti tužbe protiv odluke tuženika o zahtjevu za povrat na ranije radno mjesto, a drugostupanjski sud nije otklonio propust prvostupanjskog suda u svezi utvrđenja pravovremenosti tužbe u tom dijelu odnosno glede utvrđenja pretpostavki za pokretanje postupka pred sudom, to su niži sudovi počinili onu bitnu procesnu povredu iz čl. 354. st.

2. toč.

13. u svezi čl. 282. st.

1. ZPP na koju revident ukazuje i to stoga, jer prvostupanjski sud nije utvrdio odlučne činjenice u svezi ispunjenja procesnih pretpostavki za pokretanje postupka pred sudom glede zahtjeva tužitelja da ga tuženik vrati na ranije radno mjesto, a drugostupanjski sud nije povodom žalbe otklonio takvu procesnu povredu pa je i sam počinio takvu bitnu procesnu povredu iz čl. 354. st.

1. ZPP koja se stoga može isticati i u reviziji pozivom na odredbu čl. 385. st.

1. toč.

2. ZPP.

Revident osnovano prigovara, da su niži sudovi ranije spomenutu bitnu procesnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP počinili i pri odlučivanju o novčanom zahtjevu tužitelja, jer je predmet zatražene zaštite - pravo na novčano potraživanje - kada prethodno iscrpljivanje puta za zaštitu pred tijelom u radnoj organizaciji nije pretpostavka za traženje sudske zaštite pozivom na odredbu čl. 83. st. 2. ZOPRO, te slijedom toga nije bilo osnova za odbacivanje tužbe i u navedenom dijelu.

Stoga je pozivom na odredbu čl. 394. st. 1. ZPP valjalo ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u kojem će prvostupanjski sud raspraviti one okolnosti koje su po nalaženju ovog Vrhovnog suda odlučne glede postojanja procesnih pretpostavki za pokretanje postupka pred sudom o zahtjevu tužitelja za povrat na ranije radno mjesto. To znači da će prvostupanjski sud biti dužan raspraviti i utvrditi kada je tužitelju uručena odluka (dopis) tuženika od 27. 9. 1994. godine, te da li je i kada tužitelj podnio prigovor protiv takve odluke tuženika, pa ako ustanovi nakon utvrđenja navedenih činjenica da su ostvarene procesne pretpostavke za pokretanje postupka pred sudom radi ostvarivanja spomenutog zahtjeva prvostupanjski će sud nastavno odlučiti o osnovanosti takvog zahtjeva, te će ujedno nastavno raspraviti i odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužitelja koji se odnosi na njegovo novčano potraživanje.

Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 18. rujna 1997. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.