IV Kž-46/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž-46/1992-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr. Berislava kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv osum. Š. Z. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 51. st. 2. i čl. 198. st.

2. KZRH, odlučujući o žalbi ošt. kao tužiteljice K. N. podnesenoj protiv rješenja Okružnog suda u Dubrovniku od. 17. studenog 1992. Kv-50/92 Kio 15/91, u sjednici održanoj 16. prosinca 1992,

r i j e š i o je:

I U povodu žalbe oštećenice K. N. kao tužiteljice, po službenoj dužnosti preinačuje se pobijano rješenje i predmet upućuje istražnom sucu prvostepenog suda da postupi u smislu čl. 432. ZKP.

II Uslijed odluke pod I žalba oštećenice K. N. kao tužiteljice je bespredmetna.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Dubrovniku je kao prvostepeni sud pobijanim rješenjem odbio zahtjev oštećenice K. N. da se protiv osumnjičenika Š. Z., D. S. i B. S. provede istraga zbog kriv. djela iz čl. 51. st. 2. i čl. 198. st. 2. KZRH.

Protiv tog rješenja oštećenica kao tužiteljica je po zastupniku C. S., odvjetniku iz P., podnijela žalbu i predložila da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

Žalba je bespredmetna.

Naime, ispitujući prvostepeno rješenje u smislu odredbe čl. 397. st. 4. Zakona o krivičnom postupku preuzetog temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku kao zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 53/91 – dalje u tekstu: ZKP) drugostepeni sud je našao da je pobijano rješenje donio neovlašteni organ. Ovo zbog toga što se prema odredbi čl. 3. st. l. i 2. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 73/91 i 25/92 - dalje u tekstu Uredba) predviđa da je za kriv. djela za koja je propisana kazna zatvora do pet godina, a takva su predmetna krivična djela, za suđenje nadležan suditi sudac pojedinac i da se krivični postupak provodi prema pravilima Glave XXV ZKP (skraćeni postupak - podizanjem optužnog prijedloga) u čijim odredbama i to u čl. 432.ZKP je propisano da javni tužitelj ( a takovo pravo po shvaćanju ovog Vrhovnog suda, pripada i oštećeniku kao tužitelju) može predložiti istražnom sucu da poduzme određene istražne radnje, dakle i oštećenik kao tužitelj, a ne samo javni tužitelj time da ovaj ako se složi s prijedlogom, ne donoseći nikakvu formalnu odluku, takve radnje poduzme i nakon toga spise dostavi tužitelju, odnosno ako se s prijedlogom ne složi o tome će tužitelja dopisom obavijestiti. Dakle, istražni sudac u ovoj procesnoj situaciji a ne vijeće iz čl. 23. st. 6. ZKP u prvostepenom sudu, bio je ovlašten odlučivati o tome da li će se predložene istražne radnje po oštećeniku kao tužitelju (jer podnijeti zahtjev za provođenje istrage sadrži u sebi i takav prijedlog) provoditi ili ne. Pri tome nije od značaja okolnost da je predmetni zahtjev podnijet u vrijeme kada još nije bila na snazi spomenuta odredba Uredbe, jer se primjenjuju one procesne odredbe koje su na snazi u času donošenja odluke odnosno poduzimanja odredjene radnje u postupku.

Slijedom iznijetih razloga po čl. 397. st. 4. i 3. ZKP trebalo je odlučiti da se pobijano rješenje preinači i predmet uputi istražnom sucu prvostepenog suda na daljnje postupanje u smislu čl. 432. ZKP, uslijed čega je žalba oštećenice kao tužiteljice postala bespredmetna.

U Zagrebu, 16. prosinca 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata,v.r.

Pavišić dr. Berislav, v.r.