Rev-641/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 641/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ivana Mikšića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. S. iz M., zastupane po O. uredu T. S., D. M. i A. S., protiv tuženika C. a. R. d.o.o. R., zastupanog po punomoćniku D. Č. i D. M., odvjetnicima iz R., radi poništenja otkaza radnog odnosa, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 7. listopada 1998. godine broj Gž-758/98-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 19. ožujka 1998. godine broj P-1395/96-19, u sjednici održanoj 3. lipnja 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Rijeci od 19. ožujka 1998. godine broj P-1395/96-19 suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"1. Utvrđuje se da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu od 27.3.1996. godine broj 96- 10/04, što ga je tužiteljici dao tuženik, te da prema tome radni odnos tužiteljice nije prestao. 2. Naređuje se tuženiku da tužiteljicu vrati na posao te da joj plati izgubljenu zaradu u razdoblju od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa 3.4.1996. godine pa do vraćanja tužiteljice na posao, sve to s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

3. Tuženik je dužan u istom roku pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici prouzročeni parbeni trošak."

II. Tužiteljica je dužna naknaditi tuženiku parbeni trošak u iznosu od 6.090,00 kn u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

Presudom Županijskog suda u Rijeci od 7. listopada 1998. godine broj Gž-758/98-2 suđeno je:

"I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja se potvrđuje.

II. Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu."

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložila da se revizija prihvati i da se nižestupanjske presude preinače na način da se udovolji u cijelosti tužbenom zahtjevu tužiteljice.

Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Nema bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje ZPP), na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Nije, međutim, osnovan niti revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, jer su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 110. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95) i utvrđeno da je tuženik postupao u smislu citirane zakonske odredbe, budući da tuženik kada je tužiteljica odbila bilo kakav razgovor s predstavnikom tuženika o svom ponašanju i odnosu prema radu i potrebi da taj odnos izmijeni, nije bilo opravdavno od tuženika kao njezinog poslodavca očekivati da joj i nakon toga omogući da iznosi svoju obranu.

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica od 19. rujna 1994. godine bila u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme, da je obavljala poslove pripravnika, a potom poslove agenta osiguranja, da je prema opisu poslova radnog mjesta trebala sklapati police osiguranja s pravnim i fizičkim osobama i da joj je od ostvarene provizije po sklopljenim policama osiguranja ovisila plaća s tim da nije bilo određeno koliko polica osiguranja mora sklopiti da bi ostvarila plaću, da je tužiteljica rad obavljala u tuženikovoj poslovnici u M. s još jednom zaposlenicom na istim poslovima kojoj je u međuvremenu radni odnos prestao u 10-tom mjesecu 1995. godine, od kada je tužiteljica u istoj poslovnici radila sama.

Nadalje, utvrđeno je, da je navedena poslovnica tuženika ostvarivala loše rezultate, da je tuženik zbog toga donio program rada 24.7.1995. godine za tu poslovnicu te pisane Uredbe od 10. lipnja 1995. godine (list sp. 13) i 29. rujna 1995. godine koja pismena su sadržavala upute za rad, da je obveza tužiteljice bila prikupljati ponude odnosno sklapati police osiguranja i obilaskom terena a ne samo sklapanjem police osiguranja u radnim prostorijama, da je svakodnevno trebalo prijavljivati se telefonom za to zaduženoj osobi u sjedištu tuženika u Rijeci, te redovito podnositi izvješće o obilasku terena i ostvarenim rezultatima, te da se tužiteljica tih uputa nije pridržavala.

Utvrđeno je da tužiteljica nije ostvarivala zadovoljavajuće rezultate rada kroz cijelu 1995. godinu a niti u 1. i 2. mjesecu 1996. godine, jer da u tom periodu niti u jednom mjesecu po zaključenim policama osiguranja nije ostvarila proviziju u visini mjesečne isplaćene plaće, već proviziju koja je neznatno pokrivala isplaćenu plaću, da je tuženik 18. ožujka 1996. godine definitivno utvrdio da kod tužiteljice nisu postignuti nikakvi pomaci u rezultatima rada, da je zatim pozvao tužiteljicu na razgovor 26. ožujka 1996. godine radi razjašnjenja uzroka takvih loših rezultata rada tužiteljice, da je tužiteljica na tom sastanku odbila s predstavnicima tuženika razgovarati o tome i nepridržavanja tuženikovih pisanih uputa za rad navodeći "da ne želi diskutirati", te da nije prihvaćala rad na terenu, budući je saslušana kao stranka iskazala da smatra sramotnim obilaziti kuće i u poštanskim sandučićima ostavljati obavijesti o osiguranju i vizit karte.

Na temelju tih činjeničnih utvrđenja i po ocjeni ovog revizijskog suda proizlazi da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da kada tužiteljica nije pokazivala nikakvu volju niti nastojanje da izmijeni svoj odnos prema radu promijeni svoje rezultate rada i ostvari zadovoljavajuće rezultate, da to predstavlja tešku povredu iz radnog odnosa kao i to da zbog iznijetih razloga nastavak radnog odnosa pod tim okolnostima kod tuženika više nije moguć.

Proizlazi, dakle, da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 107. Zakona o radu, kada su zaključili da je tuženik imao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici.

Nije u pravu tužiteljica kada u reviziji iznosi da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, jer se revizija zbog tih razloga ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. ZPP).

Kako, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena reviziju tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 3. lipnja 1999. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.