I Kž-92/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 92/11-4

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Branka Brkića i mr. sc. Marijana Svedrovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u postupku izručenja izručenika B. R., zbog kaznenog djela iz čl. 195. KZ Republike BiH i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Dubrovniku od 12. siječnja 2011. br. Kv-3/11 (Kir-837/10), u sjednici održanoj dana 9. veljače 2011.,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana.

Obrazloženje

Rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku od 12. siječnja 2011. br. Kv-3/11 (Kir- 837/10) utvrđeno je da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje Bosni i Hercegovini izručenika B. R., radi kaznenog postupka pred sudom Bosne i Hercegovine, zbog kaznenog djela organiziranog kriminala iz čl. 250. st. 2. i 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine i krivičnog djela neovlaštenog prometa opojnim drogama iz čl. 195. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz prijedlog da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijano rješenje preinači i ne odobri izručenje B. R. Federaciji Bosne i Hercegovine.

Izjašnjavajući se o žalbi Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, po zamjeniku Miloradu Cuculiću, podneskom broj KŽ-DO-157/11 od 1. veljače 2011., predlaže prihvatiti žalbu državnog odvjetnika.

Žalba nije osnovana.

Naime, prvostupanjski sud utvrdio je da je Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine uputilo Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske molbu za izručenje B. R., državljanina

I Kž 92/11-4

Bosne i Hercegovine, koji je na granici između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine uhićen 16. prosinca 2010., po međunarodnoj tjeralici. Molbi za izručenje priložena je naredba o izdavanju tjeralice, rješenja o određivanju pritvora, uvjerenje da je B. R. državljanin Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, zatim izvadci iz Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine koji dokazuju da je riječ o kaznenim djelima kažnjivima i po Kaznenom zakonu Republike Hrvatske. Istovremeno je prvostupanjski sud utvrdio kako nije riječ o kaznenim djelima za koja bi nastupila zastara kaznenog progona, obzirom da su počinjena od studenog 2009. do svibnja 2010., da se za ta kaznena djela istom nije sudilo u Republici Hrvatskoj.

Zato prvostupanjski sud s pravom smatra kako nema nikakvih zapreka da se ovog okrivljenika izruči Republici Bosni i Hercegovini jer su izostale pretpostavke koje sprječavaju izručenje, a koje su taksativno nabrojane u odredbi čl. 35. st. 1. i st. 2. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima.

U pravu je žalitelj kada tvrdi da se protiv izručenika B. R. u Republici Hrvatskoj vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ Republike Hrvatske, te da je isti nepravomoćnom presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 16. prosinca 2010. br. K- 34/10, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Žalitelj pravilno interpretira i odredbu čl. 36. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, prema kojoj odredbi stranac, koji podliježe sudbenosti Republike Hrvatske, iznimno može biti izručen stranoj državi ako to opravdavaju posebne okolnosti, a osobito mogućnosti socijalne rehabilitacije.

Međutim, žalitelj propušta imati na umu sadržaj odredbe čl. 19. st. 1. Europske konvencije o izručenju, koja je sadržajno identična odredbi čl. 60. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, prema kojoj odredbi, nakon što donese odluku o zahtjevu za izručenje, strana od koje se traži da izruči neku osobu, može predaju tražene osobe odgoditi, kako bi mogla provesti postupak protiv te osobe ili u slučaju da ju je već osudila, kako bi ta osoba na teritoriju strane od koje se traži izručenje mogla izdržati kaznu za kazneno djelo različito od onoga za koje se izručenje traži.

To znači da je prvostupanjski sud bio nadležan utvrditi postoje li negativne pretpostavke koje sprječavaju izručenje, u smislu odredbe čl. 35. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, pa tek ukoliko bi postojala neka od tih pretpostavki odbiti izručenje.

Međutim, kako prvostupanjski sud nije utvrdio da postoje neke od taksativno navedenih zapreka za izručenje, bio je dužan donijeti upravo rješenje da je utvrđeno zakonskim pretpostavkama za izručenje Bosni i Hercegovini izručenika B. R..

Druga je stvar da li će doći do primjene odredbe čl. 19. Konvencije o izručenju, odnosno odredbe čl. 60. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, te da li će Ministar pravosuđa Republike Hrvatske, po čl. 57. st. 2. i čl. 60. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, odgoditi stvarnu predaju izručenika Republici Bosni i Hercegovini dok se ne okonča kazneni postupak u Republici Hrvatskoj, a ukoliko dođe do pravomoćne osuđujuće presude, eventualno do izvršenja kazne iz te presude.

I Kž 92/11-4

Iz tih razloga žalba državnog odvjetnika ukazuje se neosnovanom pa je istu, na temelju odredbe čl. 398. st. 3. ZKP-a, a u svezi s čl. 56. st. 2. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, valjalo odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 9. veljače 2011.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.