I Kž-424/2005-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 424/05-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Josipa Budinskog i Ileane Vinja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ-a, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnijetim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 28. veljače 2005. godine, broj: K-80/04, u sjednici održanoj dana 15. rujna 2005. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božice Cvjetko i optuženikova branitelja M. Š., odvjetnika u R.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. A. Š., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Rijeci proglasio je krivim opt. A. Š. zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ-a, opisanog u njezinoj izreci, te ga na temelju istog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca. Na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a optuženiku se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 17. siječnja do 04. veljače 2004. godine, te od 21. rujna 2004. godine, pa nadalje.

Na temelju čl. 122. st. 1. ZKP-a optuženik je dužan naknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu od 192,00 kn, te platiti paušalnu svotu od 1.000,00 kn. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i opt. A. Š. putem branitelja M. Š., odvjetnika u R..

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači u odluci o kazni na način da optuženiku izreče kaznu zatvora u duljem trajanju.

I Kž 424/05-6

Optuženik putem navedenog branitelja se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je stavio zahtjev da se njega i njegovog branitelja obavijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

Stranke nisu podnijele odgovor na žalbu suprotne stranke.

U skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP Vrhovni sud Republike Hrvatske dostavio je spise Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje ih je nakon razgledavanja vratilo ovom drugostupanjskom sudu uz podnesak od 14. lipnja 2004. godine, broj: KŽ-DO-1014/05, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika kao neosnovana odbije.

U smislu odredbe čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća drugostupanjskog suda uredno su obaviješteni optuženik i njegov branitelj koji je pristupio na sjednicu vijeća. Budući da se optuženik A. Š. nalazi u pritvoru i ima branitelja, a predsjednik vijeća i vijeće su smatrali da njegova nazočnost sjednici nije svrhovita, u skladu s odredbom čl. 374. st. 2. ZKP-a nije određeno njegovo dovođenje.

Žalbe nisu osnovane.

Opt. A. Š. nije u pravu kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Suprotno njegovim žalbenim navodima prvostupanjski sud je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio i za svoje činjenične zaključke iznio je valjane razloge, u svemu prihvatljive, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Prvostupanjski sud je ispravno postupio kada je odluku o kaznenoj odgovornosti optuženika utemeljio na iskazu oštećenice, jer su njezin iskaz potvrdili i svjedoci A. S. (redovnica, redovnička sestra S.) i K. T., brat oštećenice. Iz njihovog opisa ponašanja oštećenice kada se vratila u dom nedvojbeno proizlazi da oštećenica nije dobrovoljno ušla u automobil optuženika i da nije pristala na spolni odnošaj s njim. Na to ukazuju i sve utvrđene okolnosti zbog kojih je oštećenica odlučila napustiti bračnu zajednicu i neposredno pred porođaj drugog djeteta, odlučila otići u Caritasov dom za žene i djecu, žrtve obiteljskog nasilja. S obzirom da iz utvrđenog stanja stvari nedvojbeno proizlazi da je optuženik prije inkriminiranog događaja kroz relativno duže vremensko razdoblje ispoljavao nasilje kako prema oštećenici kao supruzi tako i prema kćerki K., zbog čega je oštećenica živjela u neprekidnom strahu od oštećenika, optuženik kritične zgode nije ni trebao primijeniti neku posebnu jaču silu kako bi je primorao da uđe u automobil. Slijedom toga razumljivo je da na koži oštećenice nisu nađeni tragovi fizičke prisile, pa su žalbeni navodi optuženika u tom smislu neutemeljeni.

Isto tako nisu osnovani žalbeni navodi optuženika glede noža kao sredstva kojim se koristio da bi oštećenu prisilio na spolni odnošaj. Oštećenica je u svom iskazu izričito navela kako joj je optuženik zaprijetio nožem, a i sam optuženik u svojoj obrani ne opovrgava postojanje noža, već svojim izričajem, kako nije znao da se u automobilu nalazi nož, upravo potvrđuje njegovo postojanje. Imajući to u vidu, nisu relevantne okolnosti da oštećenica nije mogla opisati nož i da je tijekom postupka bila nesigurna glede trenutka kada joj je optuženik prislonio nož na rame i ne mogu otkloniti utvrđenje prvostupanjskog suda u odnosu na tu činjenicu, zaključivši da je opisana prijetnja nožem, prislanjanje na rame, počinjena prije

I Kž 424/05-6

spolnog odnošaja, iako je prethodni izričaj oštećenice upućivao da je to učinjeno nakon spolnog odnošaja. Iako je oštećenica navedenu razliku u iskazivanju objasnila protekom vremena, što je i prvostupanjski sud prihvatio, žalbeni navodi optuženika glede te okolnosti, tj. da prislanjanje noža nije ni bilo, nisu prihvatljivi. Bez obzira što je prema žalbi optuženika prislanjanje noža na rame doživljaj koji se mora urezati u pamćenje, ipak se glede oštećenice, s obzirom da je bila izložena kontinuiranom zlostavljanju od strane optuženika, zbog čega ga je i napustila neposredno pred drugi porođaj, treba dopustiti da kod višekratnog ispitivanja glede pojedinosti događaja ne iskaže jednako. Isto tako, a zbog iznesenih okolnosti neprihvatljivi su i žalbeni navodi optuženika, da, ukoliko se nož i nalazio na zadnjem sjedištu automobila, da on nije mogao biti prijetnja, jer ga je i oštećenica mogla slobodno uzeti i doći u povoljniju poziciju u odnosu na optuženika, kao napadača. Naime, kod prosuđivanja tog pitanja svakako treba imati u vidu cjelokupnost odnosa između optuženika i oštećenice u kojima je oštećenica nedvojbeno bila žrtva i živjela u neprekidnom strahu od optuženika zbog čega se nije ni mogla suprotstaviti njegovom nasilju, već je to riješila napuštanjem optuženika i odlaskom u Dom, u vrlo osjetljivom trenutku svog života, jer je bila neposredno pred porodom.

Zbog toga prvostupanjski sud ispravno ukazuje kako je neuvjerljiva tvrdnja optuženika o dobrovoljnosti oštećenice kako glede ulaska u automobil, tako i u odnosu na spolni odnošaj.

Nadalje, prvostupanjski sud kaznenu odgovornost optuženika ne temelji samo na iskazu oštećenice već i na analizi i ocjeni njezina iskaza u svezi s drugim dokazima, tj. iskazima naprijed navedenih svjedoka, pa optuženik neosnovano ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

Isto tako optuženik neosnovano ističe da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, jer prvostupanjski sud nije pregledao video snimku sa benzinske crpke gdje je optuženik uzimao gorivo nakon inkriminiranog događaja. Naime, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da pregledavanje video snimke nije relevantno, jer se ta snimka odnosi na vremenski period nakon inkriminiranog događaja, pa tvrdnja optuženika da je oštećenica tom prilikom mogla pobjeći nije relevantna za utvrđivanje činjeničnog stanja, jer ta okolnost ne predstavlja odlučnu činjenicu, te se ne može ni govoriti o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Zbog svega navedenog neutemeljena je žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nadalje, državni odvjetnik nije u pravu kada se žali zbog odluke o kazni.

No, budući da u skladu s odredbom čl. 382. ZKP žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, ovaj drugostupanjski sud je ispitao prvostupanjsku presudu u odnosu na odluku o kazni u povodu žalbe optuženika po službenoj dužnosti, a također i povodom žalbe državnog odvjetnika.

Razmotrivši odluku o kazni Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio da je prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne optuženiku pravilno ocijenio sve okolnosti koje u smislu odredbe čl. 56. st. 1. i st. 2. KZ-a utječu na odluku o kazni, te da je u odnosu na

I Kž 424/05-6

okolnosti navedene u prvostupanjskoj presudi izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca primjerena za predmetno kazneno djelo.

Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je u dovoljnoj mjeri ocijenio otegotne okolnosti, tj. upornost optuženika pri počinjenu kaznenog djela, zatim okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, kao i postupanje optuženika nakon počinjenog kaznenog djela, a naročito da nije poštovao određene mjere opreza i čl. 90. st. 4. ZKP-a, tj. zabranu približavanja i održavanja veze s oštećenicom, koje je u tijeku postupka izrekao istražni sudac. U tom smislu prvostupanjski sud je izložio valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te radi nepotrebnog ponavljanja na njih upućuje državnog odvjetnika kao žalitelja.

Kako ovaj drugostupanjski sud, ispitujući presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. ZKP-a nije utvrdio povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju svega naprijed navedenog žalbe stranaka trebalo je kao neosnovane odbiti na temelju odredbe čl. 387. ZKP-a, te je presuđeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 15. rujna 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Katica Jelić, v.r.