Rev-633/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 633/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja G. S. iz B., Mađarska i II. tužitelja G. G. iz B., Mađarska, oba zastupana po punomoćnici S. P., odvjetnici iz R., protiv I. tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo financija, Poreznu upravu, Područni ured K., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravnom odjelu i II. tuženika M. P. iz K., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-520/14-2 od 26. veljače 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P-4065/10 od 28. studenoga 2013., u sjednici održanoj 9. veljače 2016.,

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev:

- da se nedopuštenom proglasi ovrha u ovršnom predmetu Općinskog suda u Zadru posl. br. Ovr-960/09, a koja se vodi po prijedlogu I. tuženice kao predlagateljice osiguranja protiv II. tuženika kao protivnika osiguranja, na nekretnini označenoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru kao k.č. 7496/19 S., površine 707 m2 iz z.k.ul. 12661 k.o. V.,

- da se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zadru naloži izvršiti brisanje uknjižbe založnog prava radi osiguranja novčanih tražbina I. tuženice temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Zadru posl. br. Ovr-960/09 od 10. ožujka 2009.,

dok su tužitelji obvezani naknaditi I. tuženici parnične troškove od 2.000,00 kn. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, odnosno zbog pitanja (kako drže) važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prijedlog tužitelja je da se drugostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji.

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 26. veljače 2014., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbama čl. 29. i 36. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti podnesene revizije (budući da je podnesena kao izvanredna) primjenjuju novelirane odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst i 25/13 - dalje: ZPP-a), prema kojima stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U reviziji iz toga st. 2. stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora zahtjev je tužitelja da se nedopuštenom proglasi ovrha u ovršnom predmetu Općinskog suda u Zadru posl. br. Ovr-960/09, a koja se vodi po prijedlogu I. tuženice kao predlagateljice osiguranja protiv II. tuženika kao protivnika osiguranja, na nekretnini označenoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru kao k.č. 7496/19 S., površine 707 m2 iz z.k.ul. 12661 k.o. V., kumuliran s zahtjevom na obvezivanje zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Zadru da izvrši brisanje uknjižbe založnog prava radi osiguranja novčanih tražbina I. tuženice temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Zadru posl. br. Ovr-960/09 od 10. ožujka 2009..

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da su 6. studenoga 2004. tužitelji kao kupci sklopili s II. tuženikom kao prodavateljem kupoprodajni ugovor prema sadržaju kojeg su od ovog kupili njegov suvlasnički udio od 1/5 dijela nekretnine k.č.br. 7496/19 S., površine 707 m2 iz z.k.ul. 12661 k.o. V.,

- da su tužitelji isplatili II. tuženiku ugovorenu kupoprodajnu cijenu prodane im nekretnine i stupili u njezin posjed - te 9. studenoga 2004. od Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske zatražili izdavanje suglasnosti za stjecanje nekretnine, a sve "kako bi sklopljeni ugovor mogli provesti u zemljišnim knjigama" obzirom na tada važeću odredbu iz čl. 356. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 - dalje: ZV-a), prema kojoj: "Strane fizičke i pravne osobe mogu, ako zakonom nije drukčije određeno, pod pretpostavkom uzajamnosti, stjecati vlasništvo nekretnina na području Republike Hrvatske, ako suglasnost za to dade ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, po prethodno pribavljenom mišljenju ministra pravosuđa Republike Hrvatske, ako zakonom nije drukčije određeno.",

- da je na temelju prijedloga I. tuženice od 6. ožujka 2009. i prema njemu donesenom rješenju Općinskog suda u Zadru posl. br. Ovr-960/09 od 10. ožujka 2009., u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru pod posl. br. Z-2572/09 na navedenom suvlasničkom djelu nekretnine II. tuženika (još u zemljišnim knjigama upisanim kao suvlasništvo II. tuženika: budući da tužitelji nisu ishodili navedenu suglasnost propisanu odredbom čl. 356. st. 2. ZV-a i nisu se u zemljišnim knjigama upisali suvlasnicima kupljenog dijela) uknjiženo u korist I. tuženice založno pravo radi osiguranja tražbina I. tuženice iz ovršnih poreznih rješenja prema II. tuženiku,

- da su 9. ožujka 2010., tužitelji, kao "treći", u tome postupku osiguranja tražbina I. tuženice podnijeli "prigovor treće osobe" i u njemu naveli da samo "zbog dugotrajnosti postupka pred Ministarstvom vanjskih poslova, do donošenja rješenja o osiguranju, odnosno do uknjižbe prava zaloga u korist I. tuženice, nije dobivena zatražena suglasnost od strane Ministarstva vanjskih poslova" - tako da kao strani državljani samo "iz objektivnih okolnosti" nisu navedeni kupoprodajni ugovor proveli kroz zemljišne knjige i upisali se suvlasnicima kupljenog,

- da su tužitelji, kao takvi - "treći", u tome postupku osiguranja zatražili da se ovrha na dijelu nekretnine koji su kupili proglasi nedopuštenom "budući da su stvarni vlasnici" kupljenog - temeljem "valjanog naplatnog pravnog posla" i posjedovanja onog što su kupili, odnosno (kako drže) jer imaju određena prava (stečena prije pokretanja postupka osiguranja) koja sprječavaju provođenje ovrhe u smislu odredaba čl. 55. i čl. 56. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 i 139/10 - dalje: OZ-a), slijedom čega su rješenjem Općinskog suda u Zadru posl. br. Ovr- 960/09 od 2. prosinca 2010. upućeni na parnicu "radi proglašenja ovrhe nedopuštenom".

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja za proglašenje ovrhe nedopuštenom ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da se vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla u smislu odredaba čl. 119. ZV- a, prema kojima: (stavak 1.) "Vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije.", (stavak 2.) "Odredbe ovoga Zakona o stjecanju vlasništva nekretnine upisom u zemljišnu knjigu na odgovarajući se način primjenjuju i na promjene i prestanak vlasništva na temelju pravnih poslova.", stječe upisom u zemljišne knjige - tako da tužitelji nisu (kako pogrešno drže) vlasništvo kupljenog dijela nekretnine stekli sklapanjem ugovora te plaćanjem ugovorene cijene i stjecanjem posjeda onog što su kupili,

- da je I. tuženica, postupajući u smislu odredaba čl. 79. OZ-a, prema kojima: (stavak 1.) "Čim donese rješenje o ovrsi, sud će po službenoj dužnosti zatražiti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe.", (stavak 2.) "Tom zabilježbom ovrhovoditelj stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine (pravo na namirenje) i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine.", (stavak 3.) "Nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva niti kojeg drugoga stvarnog prava utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kad je ta raspoložba poduzeta.", (stavak 4.) "Promjena vlasnika nekretnine tijekom ovršnoga postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novoga vlasnika kao ovršenika. Sve radnje poduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo.", stekla prijeporno založno pravo radi osiguranja svojih tražbina na nekretnini II. tuženika prije nego su na ovoj tužitelji stekli pravo vlasništva - tako da okolnost što su tužitelji sklopili ugovor prije toga te platili ugovorenu cijenu i stekli posjed kupljenog nema značaj prava koje sprječava provođenje ovrhe u smislu čl. 55. i čl. 56. OZ-a ili onog što može spriječiti upis prijepornog založnog prava.

Tužitelji su protiv drugostupanjske presude podnijeli izvanrednu reviziju, i to uz navod da shvaćanje na kojemu se ta presuda temelji nije pravilno, pa su u reviziji postavili pitanja:

1./ "Ima li strana fizička osoba, državljanin zemlje članice Europske unije, prava koja sprječavaju provođenje ovrhe na nekretnini u smislu čl. 55. i čl. 56. Ovršnog zakona, ukoliko svoje pravo dokazuje u cijelosti izvršenim kupoprodajnim ugovorom kao javno ovjerovljenom privatnom ispravom temeljem kojeg predmetnu nekretninu posjeduje, a upis prava vlasništva odgođen je isključivo zbog postupanja u skladu sa propisima Republike Hrvatske koji su se odnosili na stjecanje prava vlasništva stranih državljana?",

2./ "Mora li sud pri uknjižbi založnog odnosno drugog stvarnog prava cijeniti savjesnost stjecatelja?",

3./ "Mora li sud pri ocjeni stjecanja prava vlasništva nekretnina od strane državljana članice Europske unije primijeniti i čl. 358.a važećeg Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, u svjetlu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, nadalje Europsku konvenciju o ljudskim pravima te praksu Europskog suda za ljudska prava, napose štiteći legitimna očekivanja stjecatelja?",

te istakli da je revizijski sud u svojim odlukama posl. br. Rev-1066/07 i posl. br. Rev- 1548/10 "već zauzeo određeno shvaćanje na kojemu se temelji i presuda drugostupanjskog suda" - ali da bi "zbog promjena u pravnom sustavu Republike Hrvatske uvjetovanih novim zakonodavstvom i međunarodnim sporazumima" trebalo preispitati sudsku praksu.

Međutim, time što su tako odredili razloge revizije te konstatirali da je podnose prema odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a i zbog navedenih pitanja, revidenti nisu ispunili sve pretpostavke za dopuštenost njihove revizije.

Naime, iz sadržaja istaknutih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo osnovom tvrdnje da postoje pravna pitanja te pravno shvaćanje koje bi trebalo preispitati i (kako ovdje revidenti traže) promijeniti: revidenti trebaju istaći i razloge koji bi opravdavali njihovo traženje.

Podnesenu reviziju (s prethodno navedenim u svezi) valja razmotriti imajući na umu:

- da navedene odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi i (kada se, kao ovdje, revidenti pozivaju na sudsku praksu koju bi trebalo promijeniti) postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda, a sve jer bi tek tada (dakle: ako u toj "nepodudarnosti" postoje razlozi da se sudska praksa promijeni) revizijski sud mogao ispuniti svrhu izvanredne revizije („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“) - tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse,

- da revizijski sud nije ovlašten sam kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenutih razloga ili razloga zbog kojih bi „trebalo preispitati ili promijeniti sudsku praksu" - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta.

Polazeći od toga i odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, prema kojoj: "U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.", u predmetnoj reviziji postavljena pitanja bila bi važna za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni samo da (zbog razloga na kojima revidenti temelje shvaćanje o dopuštenosti podnesene revizije: iz odredbe čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP-a, a sve budući da ne navode niti jedan određeni razlog svog pozivanja i na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP-a) je osporena presuda temeljena na shvaćanju kojeg bi trebalo preispitati - ali i promijeniti.

Tek bi u takvoj situaciji revizijski sud mogao ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“).

U ovome slučaju o takvoj situaciji nije riječ: o pitanjima naznačenim u predmetnoj reviziji revizijski sud je (što revidenti niti ne spore, pa to nedvosmisleno ističu i u reviziji) izrazio jasno shvaćanje u više svojih odluka, pa tako, primjerice:

1./ u odluci posl. br. Rev 1548/10-2 od 3. ožujka 2011., u kojoj je istaknuto:

"...Tužiteljica je parnicu pokrenula na temelju odredbe čl. 56. OZ.

Prema odredbi čl. 79. st. 1. OZ, čim donese rješenje o ovrsi, sud će po službenoj dužnosti zatražiti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe. Prema st. 2. istog članka tom zabilježbom ovrhovoditelj stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine. Prema st. 3. nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kada je ta raspoložba poduzeta, niti kojeg drugog stvarnog prava.

Prema odredbama čl. 119. i 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima...propisano je da se na temelju pravnog posla vlasništvo na nekretnini stječe uknjižbom u zemljišnoj knjizi.

S obzirom da tužiteljica vlasništvo predmetne nekretnine nije upisala u zemljišne knjige do donošenja rješenja o ovrsi i do zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama, ona nije dokazala postojanje svog prava vlasništva tj. nije dokazala da u dijelu nekretnine koja je predmet ovrhe ima pravo koje bi spriječilo ovrhu.

Dakle, budući da je rješenje o ovrsi doneseno na temelju valjane pravomoćne i ovršne presude, a tužiteljica kao treća osoba prema naprijed navedenom u ovom postupku nije dokazala da je ovrha određena citiranim rješenjem nedopuštena, pravilno su nižestupanjski sudovi odbili zahtjev tužiteljice, te su pravilno primijenili materijalno pravo sadržano u odredbama čl. 55. st. 1., čl. 56. st. 2., čl. 79. st. 3. OZ, kao i čl. 119. i čl. 120. ZV.",

2./ u odluci posl. br. Rev 2364/11-2 od 20. lipnja 2012., u kojoj je istaknuto:

"...Iz spisa proizlazi da su stranke sporni ugovor o kupoprodaji kojim je tužitelj od tuženice kupio sporedni dio nekretnine...sklopile kada tužitelj nije bio državljanin Republike Hrvatske.

U vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora (29. svibnja 2006.) na snazi je bio Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima...

Odredbom čl. 356. st. 2. ZVDSP/01 bilo je propisano da strane fizičke i pravne osobe mogu, ako zakonom nije drukčije određeno, pod pretpostavkom uzajamnosti, stjecati vlasništvo nekretnina na području Republike Hrvatske, ako suglasnost za to da ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, po prethodno pribavljenom mišljenju ministra pravosuđa Republike Hrvatske, ako zakonom nije drukčije određeno.

Nadalje, odredbom čl. 357. st. 1. ZVDSP/01 bilo je propisano da ako je za stjecanje prava vlasništva nekretnine potrebna suglasnost ministra vanjskih poslova ili ministra zaduženoga za iseljeništvo pravni posao kojemu je cilj stjecanje toga prava vlasništva ne proizvodi pravni učinak bez suglasnosti nadležnoga ministra.

U konkretnom slučaju, a kako to proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja nije sporno da tužitelj, koji je u vrijeme sklapanja predmetnog kupoprodajnog ugovora bio strani državljanin, nakon sklapanja tog ugovora nije pribavio suglasnost ministra vanjskih poslova u smislu citirane odredbe čl. 356. st. 2. ZVDSP/01, ali je stekao državljanstvo Republike Hrvatske.

U revizijskom stadiju postupka u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava sporno je je li predmetni kupoprodajni ugovor, s obzirom da je tužitelj nakon njegova sklapanja stekao državljanstvo Republike Hrvatske, mogao konvalidirati u smislu odredbe čl. 326. ZOO?

Odredbom čl. 326. ZOO propisano je:

„(1) Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

(2) Ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati.“

Prema pravnom shvaćanju ovog suda drugostupanjski sud je pravilno zaključio da u konkretnom slučaju činjenica da tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog kupoprodajnog ugovora nije bio državljanin Republike Hrvatske ne predstavlja zabranu manjeg značenja u smislu citirane odredbe čl. 326. st. 2 ZOO. Zabranu manjeg značenja kao razlog ništetnosti ugovora mogu predstavljati zabrane čija je svrha zaštita nekih pojedinačnih interesa ugovornih strana, a ne i zabrane čiji je cilj zaštita određenih javnih interesa. Naime, propisima o pravima stranih osoba glede stjecanja vlasništva štiti se javni interes, pa kada je tim propisima strancu zabranjeno stjecanje prava vlasništva nekretnina, onda nije riječ o zabrani manjeg značenja. Stoga je drugostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.",

3./ u odluci posl. br. Rev 1066/07-2 od 7. listopada 2008., u kojoj je istaknuto:

"... Prema ocjeni ovog suda tužitelj se ne može pozivati na dobru vjeru prilikom sklapanja ugovora stoga što je u vrijeme sklapanja ugovora znao ili morao znati da se vlasništvo temeljem članka 121. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stječe upisom u zemljišnu knjigu, a da mu je za stjecanje prava vlasništva na nekretnini koja je predmet ugovora o prodaji pored općih pretpostavki potrebna i suglasnost Ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske sukladno članku 356. i 357. ZV-a...

Neutemeljen je i navod tužitelja da je vlasništvo stekao time što ima valjanu ispravu i što je stupio u posjed sporne nekretnine i to stoga što se vlasništvo stječe temeljem članka 121. ZV-a upisom u zemljišne knjige, pa slijedom toga kako je zabilježba ovrhe pljenidbom, procjenom, prodajom i namirenjem ovrhovoditelja i drugih založnih vjerovnika upisana u zemljišne knjige prije nego što je tužitelj stekao vlasništvo na spornoj nekretnini to su sudovi nižeg stupnja pravilno odbili tužitelja s tužbenim zahtjevom da se navedena ovrha proglasi nedopuštenom zbog toga što tužitelj na predmetu ovrhe (nekretnini) ima određena prava koja sprječavaju provođenje ovrhe u smislu članka 55. i 56. Ovršnog zakona...i stoga što je odredbom članka 79. st. 2. OZ-a određeno da zabilježbom ovrhe ovrhovoditelj stječe pravo svoju tražbinu namiriti iz nekretnine i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine, a nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva utemeljen na raspoložbi ovršenika bez obzira kada je ta raspoložba poduzeta.

Kako je ugovor o prodaji nekretnine dobrovoljna raspoložba prodavatelja...(ovršenika u ovršnom postupku), a koji ugovor je sklopljen temeljem odredbe članka 72. Zakona o obveznim odnosima...30. studenog 1999. kada je zastupnik prodavatelja potpisao i ovjerio potpis na ugovoru, predan radi provedbe i stjecanja prava vlasništva u zemljišne knjige 18. veljače 2003. kada je već bila upisana zabilježba ovrhe u zemljišnim knjigama to nije bilo niti mjesta upisu tužitelja kao vlasnika sukladno odredbi članka 79. st. 3. OZ-a pa time nije niti iz tog razloga osnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je ovrha na nekretnini nedopuštena."

Drugostupanjska presuda temeljena je upravo na takvome (već prihvaćenom) shvaćanju revizijskog suda te primjeni odredbe čl. 357. st. 1. ZV-a, prema kojoj: "Ako je za stjecanje prava vlasništva nekretnine potrebna suglasnost ministra vanjskih poslova ili ministra zaduženoga za iseljeništvo, pravni posao kojemu je cilj stjecanje toga prava vlasništva ne proizvodi pravni učinak bez suglasnosti nadležnoga ministra.", i revizijski sud (razmatrajući reviziju) ne nalazi razloge da bi takvo shvaćanje trebalo promijeniti: tužitelji su znali ili mogli znati za odredbu čl. 357. st. 1. ZV-a i da ugovor kojeg su sklopili ne proizvodi pravni učinak bez suglasnosti nadležnoga ministra te da se vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla stječe upisom u zemljišnu knjigu, pa su sklapanjem ugovora bez navedene suglasnosti prihvatili i rizik da navedena suglasnost izostane - i u odabranom putu pravne zaštite, u svezi zahtjeva za ostvarenje ovdje utužene tražbine, ne mogu s uspjehom pozivati se na nesavjesnost u postupanju tuženice.

Sukladno izloženom ovdje valja prihvatiti:

- da pitanja koja su revidenti postavili u reviziji nisu važna za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu (jer je odbijanjem tužbenog zahtjeva drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo) revizijski sud nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu i ispuniti svrhu tzv. izvanredne revizije („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“),

- da ta revizija nije sastavljena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a i ne ispunjava pretpostavke za njezinu dopuštenost.

Stoga je reviziju revidenata valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 9. veljače 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.