Rev-1806/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1806/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. R. iz K., kojega zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik u K., protiv tuženika H. u. p. d.d. K., koje zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik u K., radi poništenja ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 18. ožujka 1996. godine broj Gž-834/95 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini od 22. studenog 1994. godine broj P-548/94, u sjednici vijeća održanoj dana 6. prosinca 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev da se poništi čl. 4. Ugovora o zakupu poslovnog prostora (podzakup), kao i sporazum o uvjetima prelaska radnika na rad u drugo poduzeće, kojeg su tužitelj i tuženik sklopili dana 11. veljače 1992. godine, odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 1.182,00 kn te je ujedno naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 600,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog svih razloga predviđenih odredbom čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje ZPP) i predlaže da revizijski sud prihvati reviziju te preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da ukine pobijanu presudu i vrati predmet drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje odnosno da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio, a niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o podnešenoj reviziji.

Revizija je neosnovana.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP.

Drugostupanjski sud je ocijenio žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja, ocijenio je neosnovanim žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 375. st. 1. ZPP u svezi čl. 354. st. 1. ZPP na koju ukazuje revident a obje nižestupanjske presude su jasne i razumljive te se mogu ispitati pa nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koji upućuje

revident.

Među strankama nije sporno da su dana 11. veljače 1992. godine sklopile sporazum o uvjetima prelaska radnika na rad u drugo poduzeće po kojem tužitelj prima u radni odnos na neodređeno vrijeme dvije radnice tuženika i to M.L. i L.A. a nije sporno da su istog dana sklopili ugovor o zakupu poslovnih prostora (podzakup) te da je u čl. 4. navedenog ugovora dodan poseban uvjet u obvezi tužitelja da preuzme u radni odnos dvije spomenute radnice tuženika.

Odredba čl. 4. navedenih sporazuma nije protivna odredbama radnog prava jer je predviđena odredbom čl. 15. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja navedenog sporazuma a nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da su se navedene radnice prešutno suglasile sa sporazumom, jer su prešle na rad kod tužitelja. Međutim, ni okolnost da radnik eventualno nije dao svoju suglasnost za prelazak u drugu radnu organizaciju ne bi utjecala na zakonitost odluke o prelasku u drugu radnu organizaciju pa je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da ne postoje razlozi za apsolutnu ništavost predviđeni odredbom čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 - dalje ZOO).

Tužitelj je tužbom tražio poništenje odredbe 4. Ugovora o zakupu poslovnog prostora (podzakup) skopljenog između stranaka 11. veljače 1992. godine, a ni sam tužitelj ne tvrdi, niti to proizlazi iz rezultata provedenog postupka da bi se radilo o pobojnom ugovoru (čl. 111. ZOO) pa su nižestupanjski sudovi suprotno revizijskim razlozima pravilno primijenili materijalno pravo odbijajući tužbeni zahtjev jer su pravilno utvrdili da navedena odredba ugovora nije apsolutno ništava, a tužitelj ni ne tvrdi da bi u tom dijelu ugovor bio pobojan zbog čega je tužbeni zahtjev neosnovan.

Iz iznesenih razloga slijedi da nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalog prava na koji ukazuje tužitelj te je presuđeno kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 6. prosinca 2000. godine.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.