II Rev-219/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev 219/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednice vijeća, te Damira Mratovića, Ljubice Munić, mr. sc. Olge Jelčić i Davorke Lukanović Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. ZR I. D. i 2. Z. N., građevinskog obrtnika iz D., koje zastupa punomoćnik I. Š., odvjetnik u S., protiv tuženika W. d.o.o. D. - R., koga zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u S., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu od 7. rujna 1999. godine, br. Pž-1931/99-2, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu od 23. prosinca 1998. godine, br. P-6998/94, u sjednici održanoj dana 4. prosinca 2003. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika W. d.o.o. kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Tužba se smatra povučenom za 18.846,70 kn (samnaesttisućaosamstočetrdesetšest i 70/100 kn) i spp u odnosu na protutužitelja.

II. Tuženik je dužan platiti prvotužitelju ZR I. D. iznos od 57.699,08 kn (pedesetsedamtisućašestotinadevedesetdevet i 08/100 kuna) sa zateznim kamatama po Zakonu i Uredbi o visini stope zatezne kamate od 09. 09. 1994. godine do isplate u roku 8 dana.

III. Tuženik je dužan platiti drugotužitelju građevinskom obrtniku Z. N. iz D. 151.641,45 kn (stopedesettisućašestočetrdesetjednu i 45/100 kuna) sa zateznim kamatama po Zakonu i Uredbi o visini stope zatezne kamate od 09. 09. 1994. godine do isplate u roku 8 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev prvotužitelja ZR I. D. da mu tuženik plati zatezne aosamdesetsedam i 08/100 kuna) od 29. 03. kamate po cit. propisima 7.087,08 kn (sedamtisuć 1994. god. na 50.612,00 kn od 29. 6. 1994. god do 08. 09. god.

II Rev 219/00-2

V. Odbija se tužbeni zahtjev drugotužitelja građevinskog obrtnika Z. N. iz D. da mu tuženik plati 5.896,95 kn (pettisućaosamstodevedesetšest i 95/100 kuna) od 29. 3. 1994. god. na 132.622,55 kn (stotridesetdvijetisućešestodvadesetdvije i 55/100 kuna) od 29. 6. 1994. god. do 8. 9. 1994. god.

VI. Tuženik je dužan platiti tužiteljima parnični trošak u iznosu od 40.320,00 kn (četrdesettisućatristodvadeset kuna) u roku 8 dana."

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda prvostupanjskog suda u cijelosti.

Tuženik je izjavio reviziju protiv dijela nižestupanjskih presuda kojim udovoljeno tužbenom zahtjevu obojice tužitelja i to zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovo suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelji su predložili da se revizija odbije kao neosnovana, jer je izjavljena iz razloga zbog kojih se drugostupanjska presuda revizijom ne može pobijati.

Nadležni državni odvjetnik o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Navodi pod točkom I. revizije odnose se na prigovore revidenta u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u dosadašnjem postupku, što prema točki II. revizije ima za posljedicu i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Odredbom čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03; dalje ZPP) propisano je, da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega ovaj sud ne može ispitivati osnovanost revizijskih navoda glede činjeničnih utvrđenja u pobijanim presudama.

U postupku je utvrđeno da je revident s tužiteljima sklopio ugovore o građenju po sistemu «ključ u ruke» i to za objekt Policijske stanice u M. 10. studenog 1993. godine i za «stari dio» objekta Dječjeg vrtića u L. 5. veljače 1994. godine. U svezi sklopljenih ugovora o građenju sudu nisu dostavljeni troškovnici za ugovorene radove. Tuženik se obvezao za radove na objektu Policijske stanice isplatiti prvotužitelju 13.690,00 DEM, a drugotužitelju 8.840,00 DEM sve u protuvrijednosti domaće valute, a za objekt Dječjeg vrtića svakome od tužitelja po 21.500,00 DEM, također u protuvrijednosti domaće valute. Za radove izvedene na objektu policijske stanice u M. prvotužitelj je ispostavio račune 1/94 od 29. ožujka 1994. na iznos od 50.895,20 kn, a drugotužitelj na iznos od 30.751,62 kn, koje je tuženik ovjerio. Na temelju izvršenog građevinskog vještačenja, a u vezi prigovora tuženika na nedostatke izvedenih radova, te izvršenih kompenzacija, utvrđeno je da tuženik po navedenim računima prvotužitelju duguje 7.087,08 kn, a drugotužitelju 19.018,90 kn.

Glede izvedenih radova na objektu Dječjeg vrtića na temelju izvršenog vještačenja nižestupanjski sudovi su utvrdili, da je prvotužitelj izveo radove u vrijednosti od 50.612,00 kn, a drugotužitelj u vrijednosti od 138.519,50 kn. Prema stajalištu nižestupanjskih sudova ispunjene su pretpostavke iz čl. 637. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91,

II Rev 219/00-2

73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje: ZOO) na temelju kojih drugotužitelj ima pravo zahtijevati izmjenu ugovorene cijene, s tim da je novčana tražbina drugotužitelja umanjena u skladu sa čl. 637. st. 2. ZOO, tako da ona za te radove iznosi 128.072,55 kn.

S obzirom na iznesena utvrđenja u dosadašnjem postupku, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo obvezujući tuženika u skladu sa sklopljenim ugovorima na isplatu iznosa navedenih u toč. II. i III. izreke prvostupanjske presude, a dosljedno tome i na naknadu troškova parničnog postupka, zbog čega je revizija tuženika odbijena kao neosnovana na temelju čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 04. prosinca 2003. godine

Predsjednica vijeća:

Miroslava Vekić, v. r.