I Kr-110/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kr 110/1993-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv os. H.Z. zbog krivičnog djela iz čl. 51. st. 2. KZRH i dr., odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno ublažavanje kazne, dostavljenom s prijedlogom Općinskog suda u Krapini od 15. travnja 1993. K 170/91, u sjednici održanoj 19. svibnja 1993.,

r i j e š i o j e :

Odbija se zahtjev os. H.Z. za izvanredno ublažavanje kazne.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Krapini od 10. siječnja 1992. K 170/91, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Zagrebu od 10. ožujka 1992. Kž 302/92, osuđen je H.Z. zbog kriv. djela ugrožavanja sigurnosti iz čl. 51. st. 1. i 2. KZRH i kriv. djela uvrede iz čl. 76. st. 1. KZRH na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca.

Dana 28. svibnja 1992. podnio je osuđenik zahtjev za izvanredno ublažavanje kazne, naknadno i dopunjen, a koji je ovom Vrhovnom sudu dostavljen tek 22. travnja 1993., u kojem navodi da je jedini hranitelj obitelji, da živi s nezaposlenom suprugom kao podstanar, pa bi izvršenje kazne dovelo u pitanje egzistenciju njegove obitelji. Također izražava duboko kajanje za učinjena djela i spremnost da se javno ispriča sucu na čiju je štetu učinio ta djela.

U dopuni zahtjeva navodi da je došlo do smanjenja njegove radne sposobnosti zbog bolesti, te da je stekao pravo na zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim poslovima koji odgovaraju toj sposobnosti.

Sud prvog stupnja dostavio je na temelju čl. 401. st. 4. ZKP (ranije čl. 414. st. 4.) osuđenikov zahtjev uz obrazloženi prijedlog da se on odbije.

Zamjenik javnog tužitelja Republike Hrvatske, izjašnjavajući se na temelju čl. 401. st. 5. ZKP, predlaže da se zahtjev odbije.

Zahtjev nije osnovan.

Opće i obiteljske prilike osuđenika su u bitnome bile poznate, pri čemu je okolnost da je on otac dvoje maloljetne djece izričito cijenjena kao olakšavajuća.

Nije bilo poznato da je osuđenikova supruga nezaposlena i da on s obitelji živi u podstanarstvu,

no ako bi ove okolnosti osuđenika i bile točne (osuđenik ih ničim ne dokumentira) one nisu po ocjeni ovog suda takvog značaja da bi u konkretnom slučaju mogle dovesti do blaže osude, sve da su bile poznate sudu u vrijeme izricanja presude, a to s obzirom na izraženu težinu djela i visok stupanj krivične odgovornosti osuđenika. Ovo se isto odnosi i na smanjenje radne sposobnosti osuđenika, koje je očito neveliko, kada je on radno sposoban raditi puno radno vrijeme iako na drugom radnom mjestu.

Naknadno kajanje i spremnost da se oštećeniku ispriča ne spada u nove okolnosti iz čl. 399. ZKP (ranije čl. 412.), zbog čega nisu ispunjeni zakonski uvjeti za izvanredno ublažavanje kazne, pa je zahtjev osuđenika valjalo na temelju čl. 401. st. 6. ZKP (ranije čl. 416. st. 6.) odbiti.

U Zagrebu, 19. svibnja 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka v.r.

Svedrović Marijan v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

stručni referent:

(Vladimir

Vuletin)